Smrt razuma u Egiptu

Muhamed Mursi je osuđen na smrt zbog bijega iz zatvora 2011. (AFP)

Piše: Khaled Diab

Ovo bi moglo ostati zapamćeno u historiji kao egipatsko političko suđenje stoljeća – suđenje koje ne samo da je nepravedno već i izuzetno nalik na Kafkina djela u svojoj apsurdnosti i samopogubnom nadrealizmu.

Bivši predsjednik Egipta, Muhamed Mursi, zajedno sa 105 suoptuženika, osuđen je na smrtn zbog bijega iz zatvora tokom nemira u vrijeme revolucije 2011. godine. Na etičkom nivou, ovo suđenje je lakrdija, jer Mursi nije imao pravedan proces u izuzetno politiziranom suđenju za koji je Amnesty International kazao da je “užasno nepravedno” i “da je šarada temeljena na ništavnom postupku”.

Pored toga, kao dugogodišnji protivnik smrtne kazne, smatram da je bezobzirni način na koji egipatski sudovi izriču smrtne kazne stotinama pristalica Muslimanske braće istovremeno i pogrešan i izuzetno zabrinjavajući. A ovo se dešava u vrijeme kada se čini da je Egipat zemlja koja je na putu da ukine smrtnu kaznu.

Činjenica da je smrtna kazna izvršena na samo malom broju osuđenika na smrt možda indicira da Mursi nikada neće zaista biti pogubljen. Međutim, čak i živjeti u zatvoru bez poštenog suđenja pred nezavisnim sudom, bio bi nehuman čin i velika nepravda.

Osim pitanja etike i moralnosti, kazna izrečena Mursiju – najsimboličnija od skorašnjih progona Muslimanske braće u kojim su stotine demonstranata ubijene, a hiljade pristalica su bačene iza rešetaka, da ne spominjemo legiju sekularnih aktivista – može situaciju u Egiptu gurnuti preko ruba.

Nekoliko sati nakon izricanja presude objavljene su informacije da su trojica sudaca ubijena na Sinaju, u činu koji je možda povezan sa suđenjem. I baš kao što je svrgavanje Mursija dovelo do eskalacije pobune na pustinjskom poluotoku, njegova smrtna kazna bi vjerovatno dovela do iste reakcije, i to ne samo na Sinaju već i u unutrašnjosti Egipta.

Tragična situacija

A tragedija situacije leži u tome da do nje uopće nije moralo doći. Ustvari, protekle dvije godine su bile pravi prizori terora u Egiptu.

Mursijevo diktatorsko grabljenje vlasti, koje je počelo u novembru 2012, njegova sklonost da gubi prijatelje i da silom suzbija negodovanje javnosti, kao i kolosalna nesposobnost Muslimanske braće i loše upravljanje zemljom su značili da pokret, koji je nekih osam decenija uspješno tresao vlade, izgubio svoj politički legitimitet i utjecaj.

Umjesto da je Mursiju dat ultimatum od 48 sati nakon velikih protesta 30. juna 2013, da je vojska usmjerila zemlju ka ranim izborima, moglo se izbjeći prolijevanje krvi i suza koje je uslijedilo poslije.

Međutim, egipatska vojska je odlučila da ide putem najvećeg otpora. Nakon svrgavanja Mursija, Sisijev režim je koristio ugnjetavanje i progone tamo gdje bi velikodušnost i pomirenje bili daleko učinkovitiji.

Umjesto da okonča pokret, režimska kratkovidna i krvava čistka – koja je uključivala smrtonosno rastjerivanje uglavnom mirnih protesta, masovna hapšenja, namještena suđenja i zabranjivanje Muslimanske braće – ojačala je i radikalizirala ono što je preostalo od Muslimanske braće, a moguće je da im je i priskrbila nešto od naklonosti javnosti, koju su ranije izgubili.

Također je poslana poruka brojnim islamistima da politički proces nije za njih i da neće doći do mirne promjene putem demokratije.

Progon i demonizacija

Odluka Muslimanske braće sedamdesetih godina prošlog stoljeća da se odreknu nasilja je bila kontr0verzna – što je dovelo do formiranja odcijepljenih nasilnih grupa – ali je uspješno korištenje mirnih utjecaja ušutkalo brojne kritičare pokreta te im privuklo nove i neočekivane pristalice kada ih je egipatski progon sekularnih disidenata načinio glavnim opozicionim pokretom.

Značajan broj tih pristalica će sada vjerovatno ići putem političkog nasilja, uvjereni da je sekularna država nepopravljivo “zlo” i da je ona “antiislamska”.

Nakon njihove katastrofalne godine na vlasti i uzimajući u obzir njihovu teološku osnovu, nisam u zabludi, kao što to neki jesu, kada je u pitanju posvećenost Muslimanske braće demokratiji. Poput pokreta krajnje desnice u Evropi, čelništvo Braće vidi demokratski proces ne samo kao alat za mirni prenos vlasti, već i kao most koji vodi u palatu, koji poslije mogu potpuno blokirati.

Ali antidemokratske tendencije Muslimanske braće nisu izgovor za progone i demonizaciju pokreta. Imati ih uključene u političke procese je mnogo bolje od pretvaranja njihovih članova u izopćenike koji, s obzirom da nemaju šta izgubiti, mogu pokazati da su spremni da izgube sve.

Ali, nažalost, u egipatskoj političkoj kulturi je previše prisutan mentalitet da pobjednik odnosi sve.

Nakon svrgavanja Mubaraka sa vlasti, Vrhovno vijeće oružanih snaga (SCAF) se brutalno držao vlasti dok nisu namjestili situaciju da im ide u prilog, posebno kada je u pitanju zaštita njihovog ogromnog ekonomskog feudalnog dobra. Vojska se nadala da će glumljenje “demokratizacije” dovesti do pojave bezubog parlamenta i neutjecajnog predsjednika, koji bi, kao u Turskoj u prošlim danima, mogao biti kontroliran iza kulisa.

Mašinerija ugnjetavanja

Umjesto da se slože s tim planovima, Muslimanska braća su na svoj način pokušala doći do vlasti, a ironija leži u činjenici da je sam Mursi postavio Sisija na čelo SCAF-a jer je očito vjerovao da je on naklonjen njihovim ciljevima te da je dovoljno mlad i neiskusan da bi se njim moglo dominirati i kontrolirati. Kada je Mursi počeo vladati predsjedničkim dekretom, taj potez ne samo da ga je učinio izuzetno nepopularnim širom Egipta, već ga je doveo na putanju za sudar sa vojskom.

Vojska je Mursijeve velike greške i rastuće negodovanje njegovom vladavinom vidjela kao kartu za javni povratak na vozačko sjedište. Potaknut prolaznom popularnošću, Sisijev režim je znatno precijenio svoju poziciju.

Egipat je pogodio val nasilja i ugnjetavanja, i to ne samo Braće, već i sekularne opozicije.

Manično provođenje državne sile je dovelo do znatnog smanjenja ‘sisimanije’. Ovo se odražava u činjenici da Sisi više nije ljubimac javnosti u istoj mjeri u kojoj je to bio prije dolaska na čelo države. Uprkos masivnim udarima na novinare, poruke neslaganja i kritika se ponovo mogu naći u medijima, a neki čak pozivaju i na prijevremene izbore.

S obzirom da državna mašinerija ugnjetavanja radi punom parom, Sisijev režim se suočava sa šturim izborom: ili da slijedi put Bashara al-Assada i da vjerovatno sunovrati zemlju u ambis, ili da slijedi tuniski put pomirenja, politike konsenzusa i demokratizacije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Egipatski sud osudio je na smrt svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija i 105 drugih, konačna odluka 2. juna.

Published On 16 May 2015
Više iz rubrike Piše
POPULARNO