Eto nama crnogorskog ‘Super Hik’ zakona

Piše: Andrej Nikolaidis

U samo tri dana u Crnoj Gori su propale dvije gromoglasno najavljivane investicije. Mediji su izvijestili da Rojal grupa iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ipak neće graditi luksuzno turističko naselje na lokaciji Kraljičina plaža, te da turski Polin ipak neće graditi akvapark u Ulcinju. Ubrzo se krenulo i sa licitiranjem štete: nekako se stiglo do toga da će Crna Gora, zbog odustajanja arapskog investitora, izgubiti stotine miliona eura. Što se ulcinjskog nesuđenog akvaparka tiče, odustanak turskog investitora grad i državu će stajati nekoliko miliona eura.

“Đe je, ba, zapelo?”, što bi se reklo u Bosni.

Posao sa Rojal grupom blokirala je vladajuća Socijaldemokratska partija, nezadovoljna cijenom. po kojoj su investitori iz Emirata trebali dobiti ekskluzivnu lokaciju. SDP je insitirao na cijeni od 90 eura, a ne dogovorenih 50 eura po kvadratu. To je izazvalo čitavu unutrašnjopolitičko-diplomatsku oluju: ne samo da je došlo do catfighta između vladajućih Demokratske partije socijalista i SDP-a, nego je i ambasada UAE-a razmijenila niz retoričkih udaraca sa socijaldemokratima.

Crna Gora će, zbog odustajanja arapskih investicija u Kraljičinu plažu, izgubiti stotine miliona eura.

U Ulcinju je stvar bila jednostavnija. Turske investitore otjerala je porodica Rudović. Ljudi pozvali komšije na mobu, tijelima napravili živi zid oko lokacije na kojoj je trebao biti akvapark, pa Turcima spriječili prilaz. Nadležni, koji su sa turskom firmom sklopili posao, ponašali su se kao da se čitava stvar njih ne tiče: oni su pustili da investitor stvar riješi sa Rudovićima. Koji su odnijeli laku pobjedu. Porodica Rudović tvrdi da je zemlja koju je opština ponudila Turcima njihova. Iz opštine su, pak, Turke uvjeravali da je zemlja “opštinska, jedan kroz jedan”. I dok je spor oko Kraljičine plaže bio stvar visoke politike (koja uvijek ide pod ruku sa najnižim interesima), spor u Ulcinju je, reklo bi se, bio prost. Ili je opština trgovala tuđom zemljom, pa na odgovornost treba pozvati nadležne iz opštine, ili Rudovići tijelima brane tuđe, pa bi ih zakon trebao spriječiti u tome.

Avangarda svjetskog kapitalizma

Ali, ništa u Crnoj Gori nije jednostavno. Naročito ne ono što izgleda jednostavno. Stoga je Vlada Crne Gore Skupštini poslala zakon čijim bi usvajanjem jadima investitora trebao doći kraj. Riječ je o dopuni Zakona o eksproprijaciji.

Ako mene pitate, to i nije zakon, nego distopijska književnost. Orvel za 21. stoljeće, recimo. Bude li usvojen taj zakon, Crna će Gora postati avangarda svjetskog kapitalizma, naj-investitor-friendly država otkad je svijeta i vijeka. Zakon je toliko naklonjen investitorima, da im omogućava da postanu vlasnici onoga što je sada, igrom slučaja i istorijskom nepravdom, vaše ili moje.

Da pojasnim. Po novom zakonu, eksproprijacija će se moći vršiti ne samo ako je u pitanju neki projekat od šireg društvenog značaja (kuća vam je na trasi budućeg gradskog bulevara, na mjestu buduće škole, bolnice…), nego i ako je u pitanju projekat od, citiram prijedlog zakona, “strateškog značaja za ekonomski razvoj, ili za realizaciju projekata koji doprinose smanjenju javnog duga” (kuća vam je na mjestu na kojem se tajkun nameračio da digne hotel, koji će se, nakon što izvrši prenamjenu, pretvoriti u zgradu sa stanovima za prodaju).

Ništa u Crnoj Gori nije jednostavno; naročito ne ono što izgleda jednostavno.

Država vam, dakle, oduzme kuću, proda je tajkunu i tako “smanji javni dug”. To vam se ne dopada? Imate li vi para da smanjite javni dug? Nemate? Onda ćutite. Šta hoćete, da budžet trpi zbog vaših sitnosopstveničkih interesa, zbog toga što ste se kao pijan plota uhvatili toga da je vaša kuća ipak vaša kuća i da država vaše privatno vlasništvo ne bi smjela pretvarati u privatno vlasništvo nekog drugog.

Vlada zakon, pogađate, predstavlja kao doprinos “otklanjanju biznis barijera”. Budimo realni: svaki zakon je biznis barijera. Najsretnija država bila bi ona u kojoj ljude sa novcem ne bi doticali nikakvi zakoni, naročito ne bizarna činjenica da neki jado posjeduje nešto što bi oni puno bolje posjedovali. Crna Gora ovim zakonom čini veliki korak u tom pravcu.

Kad rijeka bezveze teče

To što ja imam kuću za kapitalistu je, objektivno, biznis barijera. Je li pravo da njegov posao ispašta zbog trivijalne činjenice da je kuća koju on želi moja? Novi crnogorski zakon o eksproprijaciji ispraviće tu nepravdu: država će moju kuću oduzeti meni i dati je investitoru. Zašto je tako pravo? Odgovor na to vidio sam u jednom dokumentarnom filmu, koji je govorio o sporu: treba li na  izvjesnoj bosanskoj rijeci podići hidroelektranu ili ne? Protivnici elektrane pozivali su se na očuvanje prirodne ravnoteže. Jedan od zagovornika izgradnje brane u kameru je izgovorio antologijsku rečenicu: “Pogledaj ovu rijeku, bezveze teče, zar nije logično da vidimo nekog hajra od nje?”

Ključna riječ je “bezveze”. Moja kuća stoji tu bezveze, niko ništa na njoj ne zarađuje, samo ja živim u njoj. Nije li onda pravo da ja živim negdje drugdje, kao podstanar, na primjer, a da investitor na mojoj kući obrne paru i “smanji javni dug”?

Ako se investitor nameračio na poslovni prostor u vašem vlasništvu, ostaćete bez njega.

Zakon predviđa i da vam može biti oduzeta nekretnina koja ne stoji “bezveze”, nego u njoj obavljate neku djelatnost: popravljate cipele, pravite burek, vodite arhitektonski biro ili trgovinsku firmu… Ako se investitor nameračio na poslovni prostor u vašem vlasništvu, ostaćete bez njega.

Zakon ne precizira ni hoćete li, ni kad ćete dobiti nadoknadu, niti kolika bi ta nadoknada mogla biti. Po važećem Zakonu o eksproprijaciji, država se mogla knjižiti kao vlasnik nad vašom imovinom tek kada vam je nadoknada isplaćena. Po novom zakonu, novi vlasnik vaše imovine “stiče pravo da stupi u posjed eksproprisane nepokretnosti u roku od osam dana od dana donošenja konačnog rješenja o upisu prava svojine na eksproprisanoj nepokretnosti”. A vaše pare, kad ćete ih dobiti od države? Polako, novim zakonom država bivšim vlasnicima poručuje: “Dođemo ti…” Da to neće biti brzo, jasno je iz sljedećeg pasusa u tekstu Zakona:

Otimanje tuđe privatne svojine

“Do isplate naknade za ekspropisanu nepokretnost korisnik eksproprijacije dužan je da ranijem vlasniku, ako je predmet eksproprijacije bio objekat za stanovanje ili druga nepokretnost koja mu je služila za obavljanje djelatnosti, obezbijedi privremeni smještaj za stanovanje, odnosno drugu nepokretnost za obavljanje djelatnosti.”

Vlasnik nekretnine ide u podstanare, pa će se natenane natezati sa državom i super-neefikasnim državnim aparatom oko svojih para. Uostalom: ko žurio, vrat slomio. Time dolazimo do mog omiljenog dijela zakona: “Ako korisnik eksproprijacije nije u mogućnosti da ranijem vlasniku eksproprisane nepokretnosti obezbijedi uslove iz stava 4 ovog zakona, dužan je da mu obezbijedi mjesečnu naknadu za stanovanje, odnosno naknadu u visini od jedne dvanaestine prihoda ostvarenih od obavljanja djelatnosti u toj nepokretnosti u godini koja prethodi eksproprijaciji, na način da mu se ne pogoršaju uslovi života.”

U komunizmu su oduzimali od onih koji imaju puno ne bi li dali onima koji nemaju.

Prvo, možete li zamisliti “uglednog investitora” koji će “smanjiti javni dug” koji čak nije ni u stanju da čovjeku koga je otjerao iz kuće i uzeo mu poslovni prostor obezbijedi smještaj? Drugo, možete li zamisliti čovjeka kojem su oteli kuću ili poslovni prostor, poslali ga uz podstanare, a pare mu, rekosmo, “dođu”, a da mu pritom nisu “pogoršali uslove života”?

Da ne duljim. Nakon što su “dobitnici tranzicije” i “investitori” raščerupali društvenu svojinu, prelaze na otimanje tuđe privatne svojine. Kapitalizam, koji navodno počiva na svetosti privatne svojine, ovdje se pokazuje kao sistem kojem je sveta jedino imovina onih koji imaju puno. U komunizmu su oduzimali od onih koji imaju puno ne bi li dali onima koji nemaju. Novim crnogorskim “Super Hik” zakonom oduzima se od onih koji imaju manje da bi se dalo onima koji imaju najviše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera