‘Islam u ratu’ naspram ‘rata unutar islama’

Žale se da muslimani ne govore dovoljno glasno protiv ekstremista, kada su muslimani najveće žrtve ekstremizma (AFP)
Žale se da muslimani ne govore dovoljno glasno protiv ekstremista, kada su muslimani najveće žrtve ekstremizma (AFP)

Piše: Marwan Bishara

Ne prođe ni dan, a da izvjesni autoriteti ne podijele svoje novopronađene „uvide“ u vezi islama; „Islam u ratu“; „Islamski rat iznutra“, ili „Nasilje inherentno za islam“, itd.

Ovi naslovi i njihove izvedenice nisu ni novi ni originalni i, premda su bezbroj puta ponovljeni na Zapadu, i dalje su u modi. Dijelom i zbog onoga što govore o kontinuiranoj eskalaciji nasilja u regiji, ali, još važnije, zbog onoga što govore o svojim proizvođačima. A oni se mogu podijeliti u dva suprotstavljena tabora, međutim imaju više zajedničkog od onog što se na prvi pogled vidi.

Prvi tabor tvrdi da je „islam u ratu“ i zahtijeva da Zapad odgovori ratom, samo u još većim količinama. Zagovara namjernu, kontinuiranu i široku upotrebu sile protiv islamskih radikala i njihovih sponzora gdje god oni bili.

Pristalice ovog tabora kritikuju stratešku umjerenost Obamine administracije i osuđuju njeno povlačenje iz Iraka i povlačenje ili promijenjen raspored snaga u ostatku regije.

‘ISIL nije islamski’

Oni također dovode u pitanje stav američkog predsjednika Baracka Obame da ISIL „nije islamski“ i izvrgavaju ruglu tvrdnju njegove administracije da su teroristi „neprijatelji islama“.

U njihovim umovima, islamizam je ideologija koja propovijeda terorizam i mora mu se pružiti otpor silom i iskorijeniti ga. Neki idu tako daleko da tvrde da islam kao religija sije mržnju i rađa nasilje i stoga se mora radikalno reformisati i/ili joj se mora direktno suprotstaviti.

Među ovakvima su najglasniji ekstremni cionisti i neokonzervativci. Oni smatraju da su „kukavičluk i multikulturalnost“ djelomično krivi za neuspjeh vodstva da se suprotstavi islamu i upozori na opasnost napuštanja „umjerenih“ saveznika i ohrabrivanja islamskih radikala širom svijeta.

Oni insistiraju da Zapad mora oponašati agresivne taktike i ratne strategije Izraela širom svijeta.

Tabor liberala ili realista tvrdi da islam vodi rat sa samim sobom, u kojem se Zapad ne može nadati pobjedi, pa se prema tome u njega ne treba ni uključivati, osim kada je američka nacionalna sigurnost direktno ugrožena.

Kada je u pitanju islamizam, njegovi zagovornici smatraju da vojna sila nije dovoljna ni adekvatna da se bori protiv ideologije; i da to mogu samo muslimani i da bi samo oni trebali biti uključeni u svoje bitke, vojne ili neke druge. Zapad im samo može pomoći da se bore.

Prema riječima kolumniste Washington Posta, Jima Hoaglanda, realisti su u pravu u vezi ovog: SAD i njegovi partneri iz NATO-a ne mogu „dobiti“ rat unutar islama.

Ovo još više dolazi do izražaja kada je u pitanju međuregionalni sektaški sukob između muslimana šiita i sunita. Bilo da je u pitanju Irak, Sirija, Liban, Jemen itd., liberali upozoravaju da je nesmotreno, koliko i opasno, vojno se uplitati u rat koji je u suštini građanski rat unutar islama.

Oni tvrde da Zapad mora izvući prave zaključke iz svojih neuspjeha u vezi proteklih desetak godina i izbjeći pretjerano proširenje svog vojnog otiska u široj regiji Bliskog istoka.

Gdje su muslimani?

Liberali, a posebno liberali cionisti koji se protive direktnom miješanju, kritikovali su muslimane jer izbjegavaju da se direktno uključe u borbu protiv vjerskih ekstremista.

„Unutar islama danas postoji rak ekstremizma,“ napisao je Fareed Zakaria. „Mala manjina muslimana slavi nasilje i netoleranciju i ima duboko reakcionarne stavove prema ženama i manjinama. Iako se neki suprotstavljaju ovim ekstremistima, nema ih dovoljno koji to čine pa protesti nisu dovoljno glasni.“

„Islam je u krizi, religija koja je u ratu sama sa sobom,“ kazao je Roger Cohen, dodavši: „Zapad je posmatrač ovog unutrašnjeg sukoba i njegova žrtva. Do sada je reakcija muslimana na užase počinjene u ime ideologije mržnje i smrti, izvedene iz određenih čitanja islamskih tekstova, bila jadna.“

Njegov kolega Thomas Friedman otišao je korak dalje. Muslimani trebaju organizovati „milionski marš protiv džihadista širom arapskog svijeta, koji bi organizovali Arapi i muslimani za Arape i muslimane, a da to ne mora neko sa Zapada tražiti.“

Ne znam odakle ovim liberalima sa Zapada (koji ne govore ni jedan od regionalnih jezika) ideja da muslimani ne govore protiv ekstremista.

Muslimani su najoštriji neprijatelji, najhrabriji borci i najveće žrtve ekstremizma.

Da li su bar svjesni činjenice da muslimani ne mogu organizovati demonstracije u većem dijelu arapskog svijeta?

S druge strane, ako je tako lako organizovati demonstracije u New Yorku i Los Angelesu, zašto ne pozivaju jevrejske manjine da izađu na demonstracije protiv cionizma i za mir i rješenje koje podrazumijeva dvije države.

Ovime ne želim reći da nema radikala, ekstremista i fundamentalista kao što su ISIL i al-Kaida, ali stvarni veliki problemi s kojima su Arapi danas suočeni prevazilaze vjerske tekstove.

Zbunjenost ili oportunizam

Postoji nešto užasno iritirajuće u vezi ponovljivosti i nesmotrenosti onih koji zazivaju islam uz svako pitanje s kojima je suočena šira oblast regije Bliskog istoka. Još je iritantniji njihov pokušaj da svoje argumente upakuju u auru originalnosti.

Ali, dok sam istraživao, utjehu sam crpio iz činjenice da u svojoj frustraciji nisam sam.

Kako kaže Rami Khouri: „U arapskoj regiji već dovoljno patimo zbog stresa i opasnosti uslijed političkog nasilja, tirana u poodmaklim godinama, stranih invazija, lokalnih kriminalnih grupa i milicija, kolonijalnih ekspanzija doseljenika i izlizanih, krvarećih socioekonomskih sistema da nam ne treba ovo dodatno prigovaranje da ne radimo ništa od međunarodnih bataljona među kojima vladaju zbrka i zbunjenost i koji nalaze utjehu u staromodnom rasizmu i redukcionizmu bez izuzetka [‘islam je ovo, islam je ono’] koji ne objašnjava ništa drugo do njihovu vlastitu zbunjenost.“

Pitam se da li je po srijedi zbunjenost ili oportunizam.

Zapamtite, kritičari sa Zapada tipa Friedmana i Zakarije, koji su podržali invaziju na Irak 2003. među drugim vojnim avanturama nakon 11. septembra, muslimane koriste kao žrtvene jarce za svoje greške i greške svoje vlade.

Oni preusmjeravaju geopolitičke neuspjehe Zapada na islam; neuspjesi i greške koji su kulminirali u sve većim antagonizmima i podjelama.

A žale se da muslimani ne govore dovoljno glasno protiv ekstremista, kada su muslimani najveće žrtve ekstremizma.

Stvar je u kontekstu, glupane

Okrutno je tražiti od muslimana da protestuju protiv nedavnih ubistava u Parizu, na primjer, kada oni ne mogu izaći na demonstracije protiv masovnih ubistava u svojim domovinama. Ne mogu protestovati ni zbog radnih mjesta i pravde.

Štaviše, zašto muslimane pozivaju da protestuju protiv vjerskog ekstremizma, kada se od kršćana, Jevreja, agnostika, ateista i muslimana ne traži da protestuju protiv izraelske okupacije ili pričaju protiv ratova Zapada i globalne nepravde?

Nema sumnje da je pristup liberala muslimanskom svijetu, za razliku od pristupa neokonzervativaca, racionalniji, manje militaristički i manje rasistički, iako sa licemjernom primjesom samododijeljenog viška moralnosti.

Međutim, oba tabora gledaju na ovu regiju kroz imperijalna sočiva. I jedni i drugi izbjegavaju odgovornost za svoju ulogu u užasnoj situaciju prisutnoj u široj oblasti regije Bliskog istoka.

Ali, nakon decenija kolonijalnih invazija, intervencija i okupacija, nijedan tabor ne bi trebao biti iznenađen činjenicom da muslimani pamte sve to i da među njima vlada duboko nepovjerenje spram motiva Zapada kada je u pitanju provociranje rata ili zazivanje islama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO