Ubijanje djece – međunarodno pravo na izraelski način

Hiljade djece su traumatizirane nakon napada na Gazu (Reuters)

Piše: Charlotte Silver

U narednih nekoliko dana Izrael će objaviti da li će biti pokrenut krivični postupak za incident poznat kao „crni petak“.

Tog dana, 1. augusta 2014. izraelska vojska je bez upozorenja pustila bujicu granata, projektila, dronova i minobacača na grad Rafah na jugu Gaze, da spriječe hvatanje izraelskog vojnika koji će poginuti u akciji. Vojska je ubila najmanje 123 Palestinca.

Ovaj čin je proistekao iz Hanibalske direktive, politike razvijene 80-ih godina 20. stoljeća koja je računala da vojnik ima veću stratešku vrijednost mrtav nego živ i pretvoren je u nešto oko čega moraju pregovarati sa neprijateljskom vojskom.

Otkako je Izrael otpočeo svoje unutrašnje istrage 51-dnevnog napada na Gazu prošlog ljeta, pravni savjetnik vojske je otvorio 19 krivičnih istraga. To je malo više nego što ih je otvoreno nakon izraelskog napada na Gazu iz 2008.-2009. godine.

Te su istrage dovele do jedne optužnice i prijekora izraelskih organizacija za ljudska prava  B'tselem i Yesh Din, za njihove neizbježne veze sa interesima vojske.

Interna istraga

Vojska insistira da se njen proces samoistrage dovoljno popravio da zadovolji kritičare (i Međunarodni krivični sud) s obzirom da je implementirala preporuke Komisije Turkel iz 2013.

Ali kada se uporedi spisak slučajeva koji su već zatvoreni bez daljnje istrage sa listom otvorenih slučajeva, postaje jasno da pravni savjetnik vojske (MAG) riješen da oslobodi politike koje su donijele najviše sistematskog ubijanja civila i razaranja u Gazi, dok će, možda, žrtvovati nekoliko niskorangiranih vojnika.

Otprilike 164 od 535 ubijene djece ubili su izraelski dronovi koji vojsci obezbjeđuju „jasne“ slike meta. 

Primjera radi, sistematsko ciljanje na kuće – gdje je ubijen znatan broj civila – ostat će neispitano, dok će vojnici optuženi za pljačkanje možda biti, doduše s pravom, iskorijenjeni.

Zaista je pravni savjetnik vojske Danny Efroni  već javno branio upotrebu Hanibalske direktive kao odgovor na „arsenal asimetričnog ratovanja na koje nas [terorističke organizacije] prisiljavaju“.

Istovremeno sa ovim istragama, pravni savjetnik i pravni odsjek vojske bili su zauzeti organizovanjem multinacionalnih foruma da pokažu svoju zabrinutost zbog vođenja rata na „legalan“ način u modernom dobu. Već su održana četiri ovakva foruma, a najmanje još dva su zakazana za naredni mjesec.

Štit zakona

Može se činiti da Izrael bezobzirno ismijava međunarodni zakon, ali država je zapravo veoma zabrinuta zbog ozakonjivanja svojih postupaka. Izraelova unutrašnja revizija izraelskih ratova više je od vježbi samorazriješenja odgovornosti; to su procesi koji uspostavljaju nove standarde da kompenziraju ono što će se, bez sumnje, ponovo dogoditi.

Izrael decenijama krši granice humanitarnih i međunarodnih standarda ponašanja i oduvijek koristi zakon kao štit od odgovornosti.

Mudra kreacija infrastrukture legitimnosti neophodna je komponenta države čije se samo postojanje oslanja na sistematsko kršenje prava drugih ljudi.

Pokojni izraelski sociolog, Baruch Kimmerling, jednom prilikom je opisao hvaljeni Visoki sud ove države kao tijelo koje je „okupaciji darovalo prosvijetljeno lice i vrstu legitimnosti učvršćenu u modernom konceptu ‘zakona i reda'“.

Nedavno je stručnjak za pitanja „terorizma“ Yoram Schweitzer pripisao zasluge izraelskom Vrhovnom sudu za njegov doprinos „naporima adaptacije međunarodnog zakona u skladu sa promijenjenom stvarnošću“ novog antiterorističkog rata.

Sada vidimo kako Efroni koristi svoju poziciju pravnog savjetnika vojske da zaštiti legitimitet načina na koji njegova država vodi rat protiv Palestinaca u Gazi.

U vezi ovih ciljeva, Efroni zajedno sa drugim vojnim šefovima karakteriše Izrael kao državu koja je „na čelu zapadnih nacija u razvijanju alata koji su u skladu sa međunarodnim zakonom“ čak i ako se mora braniti protiv rivala koji ne igra po pravilima „civiliziranih“ nacija.

„Pravni savjetnik vojske nema izbora nego da se pripremi za trenutne i buduće sukobe,“ Efroni je izjavio na jednoj takvoj konferenciji u februaru prošle godine. „Ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da mnoge od stvarnosti oružanih sukoba u današnjem svijetu predstavljaju izuzetne izazove i znatnu opasnost za naše snage… Usvajanje te tačke gledišta je ključno za definisanje savremene interpretacije i implementacije Zakona o oružanim sukobima na bojnim poljima 21. stoljeća.“

Sakrivajući pokolj

Pozadina ovih konferencija posvećenih isticanju činjenice da Izrael poštuje zakon je potpuno uništenje Gaze prošlog ljeta: žestoki 51-dnevni napad u kojem je stradalo 2.200 ljudi, ranjeno ih je 17.000 – od čega je 10 posto trajno osakaćenih ili unakaženih  – a hiljade djece su traumatizirane, mnoga do tačke nemogućnosti funkcionisanja i pokušaja ubistva.

Uspostavljanje iznimnog standarda ratovanja koji se odnosi na Izrael kada se bori protiv Palestinaca je zlosutan poduhvat, ali nije bez presedana. 

Izrael je napravio veoma namjeran izbor da prošlog ljeta granatira narod Gaze, ne štedeći nikoga. Primjera radi, izraelska vojska je upotrijebila 533 posto više nenavođenih artiljerijskih granata nego u svojim napadima u periodu 2008-2009, prema izvještaju londonske nevladine organizacije Action on Armed Violence. Po neodoljivo sniženim cijenama, ovo oružje je tako neprecizno da je čak i vojska prestala da ga koristi od 2006. do 2009. godine.

Mitch Ginsburg, vojni dopisnik za novine Times of Israel, objasnio je sa jezivom iskrenošću da je ovo oružje idealno kada vojska nema preciznu metu, već želi da „utiša neko područje“.

Ni oni koji se ne bore nisu bili ništa sigurniji kada je Izrael upotrijebio svoje preciznije oružje. Nedavni izvještaj koji je objavila organizacija Defence for Children International, otkrivaju da je Izrael prošlo ljeto direktno ciljao na djecu dronovima.

Otprilike 164 od 535 ubijene djece ubili su izraelski dronovi koji vojsci obezbjeđuju „jasne“ slike meta. Advokati iz vojnog odjela za međunarodno pravo ponekad su čak stacionirani u izraelskoj ratnoj sali da odobre takve napade.

Pa ipak, Efroni žali zbog „teških okova“ kojima zakoni o oružanom sukobu opterećuju njegove čete kada su oni prisiljeni da se bore protiv „terorističke organizacije“.

Uvijek iznimka

Uspostavljanje iznimnog standarda ratovanja koji se odnosi na Izrael kada se bori protiv Palestinaca je zlosutan poduhvat, ali nije bez presedana. Meir Shamgar, koji je bio na poziciji pravnog savjetnika vojske između 1961. i 1968, znao je da bi taj zakon bio Izraelov najbolji prijatelj.

Do 1967, kada je Izrael zauzeo Zapadnu obalu i Gazu, Shamgar je već osmislio argument da izraelska vladavina na palestinskim teritorijama neće predstavljati „stranu okupaciju“, izuzevši time Izrael od velikih međunarodnih obaveza, kao što je Četvrta ženevska konvencija.

Njegov argument za isključenje Palestinaca u novozauzetim „teritorijama“ iz područja nadležnosti Konvencije počivao je na ideji da su oni bili bez države u vrijeme kada je Izrael osvojio ovu teritoriju – prvo Jordan, a onda Egipat okupirali su Zapadnu obalu i Gazu – a ljudi bez države nisu predstavljali kategoriju koja se može pozvati na međunarodno humanitarno pravo.

Efroni razmišlja na sličan način i tvrdi da se njegova vojska bori protiv „militantne snage bez države“  kao opravdanje za zaprepaštavajuće neproporcionalno ubijanje civila u Gazi koje provodi Izrael.

Pojavile su se nepotvrđene informacije da su Izrael i njegove pristalice koristile borce iz palestinskog otpora kao „ljudske štitove“ – koristeći nedužne civile da sebe zaštite od napada.

Ali dok se Izrael zaista skriva iza bespomoćnih palestinskih tijela na ovaj brutalan način, još važnije, država se krije iza zakona – tijela koje uopšte nije nedužno, ali jeste veoma moćno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera