Oni koji nisu pregaženi, uspješno su uhapšeni

Smrt pristiže iza njihovih leđa kao da ih je sve vrijeme pratila, kao da ne dozvoljava da joj uteknu (AP)
Smrt pristiže iza njihovih leđa kao da ih je sve vrijeme pratila, kao da ne dozvoljava da joj uteknu (AP)

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijesti danas brzo putuju. Jedna loša stiže drugu.

Samo nekoliko dana nakon što je Mediteran progutao 800 ljudi koji su pokušali napustiti pakao svog doma i dokopati se Evrope, u Makedoniji je poginulo 14 imigranata. Tako, naime, danas  nazivaju izbjeglice. Ti ljudi bježe: od rata, gladi, beznađa… Iz jednog, svog, života pokušavaju izbjeći u drugi, tuđi, za koji se nadaju da bi mogao postati njihov. U našem govoru ispeglanom političkom korektnošću, oni migriraju. Gotovo kao ptice. Samo što emigranti za razliku od ptica spas ne traže na jugu: oni sa juga bježe ka sjeveru. 

Voz koji je od Soluna išao ka Beogradu udario je grupu imigranata koja je išla ka makedonskoj prijestolnici. Navodno je grupa od 50 imigranata koračala prugom – jer pruga je i put i putokaz. Na mjestu na kojem su poginuli pruga je uska: čovjek se nema kamo skloniti. Sa strane su zidovi, visoki i neprelazni. Odredište ka kojem su se uputili je odveć daleko naprijed. A smrt pristiže iza njihovih leđa, kao da ih je sve vrijeme pratila, kao da ne dozvoljava da joj uteknu.

Glasnogovornica Makedonske policije Anita Stojkovska rekla je da je dio imigranata preživio nesreću. Od nje smo saznali da je policija uspjela uhapsiti osmero preživjelih. Ostali su se razbježali. Uspjela uhapsiti, baš tako je rečeno. Jer imigranti nisu tek ljudi u nesreći, kojima treba pomoć: oni krše zakon, a zakon je za sve isti.

Čudna muzika i jaka pića

Balkanski krijumčari ljudima opet rade punom parom. Nekada su iz Crne Gore Albance izbjegle sa Kosova brodovima prevozili u Italiju. Danas ljude, koji preko Grčke stižu do Makedonije ili Srbije, kamionima krijumčare u Mađarsku. A ne tako davno, svakako ne tako davno da bismo smjeli zaboraviti, u situaciji u kojoj se danas nalaze ljudi koji ginu po našim prugama i tumaraju našim gradovima čekajući kriminalce koji će im ponuditi kartu za ulazak u Obećanu zemlju, bili smo – mi.

Ima tako ljudi koji su, bježeći pred glađu ili pred divljim plemenima žednim krvi, napustili svoje libije, sirije, avganistane i bosne, pa stigli u velike gradove Zapada.

Neki su, da bi stigli do svog odredišta – kamo ih nije privlačio ni demokratski politički sistem, ni sva građevinska čuda, ni sloboda govora ni vladavina prava, a još manje od svega pobrojanog – slavna kultura i civilizacija, koju svojim fotografskim aparatima nastoje uhvatiti japanski turisti, nego samo jedno: pun stomak i očuvanje golog života – prelazili velike rijeke i puzali noću, kroz pustinjsko šiblje, skrivajući se od graničnih patrola.

Drugi su prelijetali okeane, prijavljivali se u centre za socijalni smještaj i potom se gubili u metežu jezika na kojem nikada neće naučiti da kažu što ih to boli i zašto, kad god su pijani, plaču. Oni rade u klanicama, gdje ubijaju životinje od čijeg mesa se pravi hrana za ljude koji mnogo rade i malo znaju, ljude koji su pravdoljubivi, spremni da pomognu i žele sve najbolje i životinjama i imigrantima koji te životinje kolju, mesarima na minimalcu u čijem rodnom kraju bjesni rat, o čemu je u vrijeme večere javio CNN. Oni rade na gradilištima, na visokim spratovima novih stambenih zgrada u koje, uprkos tome što u slobodnim i razvijenim zemljama svi imaju iste izglede na uspjeh, sasvim sigurno neće useliti. Ponekad, međutim, padnu sa tih građevina pa im se kosti asfaltom raspu kao kockice za jamb u vrlo lošem, iznimno lošem bacanju.  

Oni slušaju čudnu muziku i piju jaka pića, koja peku doma (iako je to ilegalno, ali uobičajeno za njih, jer oni najteže od svega prihvataju zakon) u pretis-loncima iz kojih se bezbojni destilat slijeva u male čaše kojima se glasno kucaju i nazdravljaju, u ritualu koji nekome ko to sluša sa strane može zvučati kao grmljavina.

Nepremostiva razdaljina

Ti će ljudi do kraja života biti izbjeglice i tek će njihova djeca, možda, novi dom smatrati zaista svojim. Naše su zemlje danas u procesu takozvanih euroatlantskih integracija. Naša se zakonodavstva, ekonomije i politički sistemi prilagođavaju onim evropskim. Naši su političari naučili briselski novogovor, izbirikali su se, što bi se reklo, svaki im je dan sve jasnije što je aha, a što no-no. Naši se intelektualci i nevladini aktivisti zalažu za “evropske vrijednosti” i čine to mediokritetski, ali beskompromisno. Ako ne znaju odgovor na pitanje “a šta su to, da prostite, evropske vrijednosti?”, nije im zamjeriti – to ne znaju ni sami Evropljani. O sebi, čak i nehotice, počinjemo misliti kao o Evropljanima.

Pa naravno: nećemo valjda kao svoje doživljavati Sirijce i Libijce? Dosta je nama našega jada.

Kada sam, ima tome nekoliko mjeseci, ne pamtim tačno, na televiziji vidio grupu mladića iz Sirije, kako odrpani i gladni lutaju Podgoricom, nakon što su iz Albanije ušli u Crnu Goru, sjetio sam se jutra kada smo mlađi brat i ja, bježeći iz Sarajeva, sišli sa voza na stanici u Baru. Bilo je proljeće, kao što je i sada, duvala je bura, a stanica je djelovala prazno, kao da je evakuisana. Na parkingu ispred stanice pronašli smo taksistu koji je tražio besramno mnogo para da nas odveze do Ulcinja.

Bilo mu je jasno da smo u nevolji – bilo mu je jasno da na toj nevolji može zaraditi. Ušli smo u praznu, mračnu i ledenu očevu kuću: tog jutra nije ličila na mjesto u kojem smo provodili ljeta. Do večeri je dunuo jugo i ja sam noć proveo kašljući, jer se probudio moj hronični bronhitis koji će me napustii tek koju godinu kasnije, kada sam počeo da pušim.

Ujutro sam bratu rekao: ‘Dobro, sad smo na sigurnom’, ali to nije zvučalo utješno. Od tog trenutka do danas osjećam da između mene i mog života postoji strahovita, nepremostiva razdaljina. Da smo nas dvoje, moj život i ja, dalji no što su to Sarajevo i Ulcinj, dalji no što su to Sirija i Njemačka.

Možete to zvati izbjeglištvom ili migracijom, možete tome dati i neko drugo, još modernije i sterilnije ime. Svejedno: biti imigrant, biti izbjeglica, onoliko koliko ja znam o tome, znači samo jedno: biti daleko. Biti daleko od svega, a najdalje od sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO