Turnerovo ‘sitno’ pismo je demonstracija sile

Piše: Andrej Nikolaidis

Američki kongresmen Michael Turner pisao je Bakiru Izetbegoviću, članu Predjedništva Bosne i Hercegovine. Ako Bosna i Hercegovina ne odustane od Sutorine, SAD bi mogao obustaviti pomoć toj državi, sitno piše kongresmen. Kaže kongresmen još da voli Bosnu, bio je gradonačelnik Daytona kad je tamo potpisan Dejtonski mirovni sporazum, al’ ta rabota sa Sutorinom nit’ valja, nit’ kome treba. Ne bude li Bosna i Hercegovina poslušala dobronamjerni savjet, Turner obećava da će Zastupničkom domu Senata SAD-a predstaviti prijedlog zakona o integritetu crnogorske granice (Montenegro Border Integrity Act), kojim bi se, ako bude usvojen, uskratila sva pomoć Bosni i Hercegovini.

Nije to baš uobičajena praksa, ali šta ćete… Kada uklonimo svu retoriku međunarodnog prava, pisanih i nepisanih diplomatskih pravila, ljudskih sloboda, demokratskih tekovina… ostaje tek gola sila. Car je go, ali nosi veliku batinu. Jači – tlači, to je sve.

Neprosvijećenost je ono što mogućim čini većinu problema zbog kojih se stanovnici obje države zlopate.

I tu kuknjava ne pomaže. Stvari, ipak, čak i kada ih (a u principu ih) ne možemo promijeniti, treba nazvati pravim imenom. Kao prilog tome, reći ću kako su i Crna Gora i Bosna i Hercegovina male države, tanke ekonomije i sa priličnim brojem unutrašnjih slabosti. A najveća slabost obje države je – neprosvijećenost. Obrni-okreni, neprosvijećenost je ono što mogućim čini većinu problema zbog kojih se stanovnici obje države zlopate. Kant, podsjetimo, prosvijećenost definiše kao izlazak iz samoskrivljenog nepunoljetstva. Stare su to države, i Crna Gora i Bosna i Hercegovina, ali nikako da napune osamnaestu.

Pismo kongresmena Turnera, da se ne lažemo, podsjeća na sukob dva dječaka oko lopte, sukob koji jedan pokušava riješiti tako što drugome kaže: ne vratiš li mi loptu, zvaću ti starijeg brata. Stariji brat, doduše, nije došao, nego je poslao pismo. Neke se stvari, eto, ne mijenjaju. Pravila po kojima funkcioniše svijet koja si kao dijete naučio na ulici važe za čitav život.

Sada razumijem Sejdića

Recite ako sam vam ovo već pričao…

Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali. Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo – kraj. Ako se igrao fudbal, meč bi bio prekinut. Mudri su se sklanjali u haustore, hrabri bi ostali na livadi i čekali da ih Sejdić išamara. Ako se stajalo u redu za sendviče, odustajalo se od doručka na velikom odmoru. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te negdje na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te, jer on nije bio tek romski jalijaš, nego i sadista, mislio sam.

Sada razumijem da je to što nas je Sejdić javno ponižavao bila forma onoga što velike sile zovu “politikom odvraćanja”. Sejdić nas je javno ponižavao da neko od nas, njegovih žrtava, ne bi digao glavu i suprotstavio se. Kazna je, dakle, stizala unaprijed, kao upozorenje. Agresivnom politikom lupanja ćuški i klempi, udaranja nogom u stražnjicu, pljuvanja u sendvič i, tek u rijetkim slučajevima, šake u glavu, Sejdić nas je odvraćao od otpora.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva.

Pismo kongresmena Turnera demonstracija je kako takva sejdićevska politika izgleda u izvedbi razvijenih demokratija. Stvar je svojevremeno lijepo objasnio bivši francuski predsjednik Nikolas Sarkozi, kada je izjavio je da je politika nuklearnog odvraćanja “legitimno odbrambeno oružje” te je u tom cilju legitimno napasti ekonomske, političke i vojne centre moći potencijalnog agresora.

“Nuklearne rakete dugog dometa mogu da dosegnu Evropu za manje od pola sata”, rekao je tada Sarkozi, upozoravajući da je “u pitanju bezbjednost Evrope” od zemalja poput Irana.

Hrabrost je rijetka

Sejdić je bio kao cunami. Bio je prirodna nepogoda, na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car, i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarsko-liberalna sućut razvije se tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari, koji skupljaju boce i karton i čija djeca po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama, utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o teškim uslovima u kojima Sejdić živi.

Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika, dječak je pružio neočekivano snažan otpor. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije.

Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu. Svakako govori tako mnogo o meni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera