Bezobrazluk kao politički ‘look’

Piše: Miroslav Filipović

Objašnjavajući uzroke poraza Ive Josipovića na nedavnim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, mnogi su ponudili ovakvo tumačenje: bio je previše pristojan. Za čitavog petogodišnjeg mandata Josipoviću se najčešće pripisivalo umjerenost, odmjerenost i uljuđenost. I dok su njegovi ne baš malobrojni politički protivnici u tome vidjeli dvoličnost, bilo je i onih koji su ga zbog navedenih osobina držali bezličnim.

Ipak, u tih pet godina Josipović je u anketama suvereno prednjačio po popularnosti, zbog koje su mu mediji čak prišili titulu “rejting-efendije”. Ispada da je Josipović na kraju izbore izgubio upravo zbog vrlina koje su ga pet godina držale na vrhu popularnosti. Pritom valja reći da novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije nastupala u kampanji kao njegov antipod. Nije bila ni agresivna, ni nepristojna. Druga je stvar što su takvi često bili oni oko nje koji su u njezino ime slali predizborne poruke.

Uvrede, psovke, omalovažavanja i drugi prostački ispadi postali su uobičajeni u ovdašnjoj političkoj komunikaciji i važan dio političkog folklora.

Bez obzira na to je li Josipovićeva pristojnost bila iskrena ili glumljena, stoji činjenica da je svojim imidžem i gardom odudarao od većine glavnih protagonista hrvatske političke scene. Sjetimo se da je prije pet godina dobio izbore pobijedivši Milana Bandića, populistu koji nikada u javnosti nije odveć mario za manire niti slovio za naročito uljudnog političara. No, upravo je taj Bandić pet puta zaredom pobijeđivao na izborima za gradonačelnika Zagreba, grada koji se voli hvastati svojim građanskim “štihom”.

Za razliku od Josipovića, u još nenapisanoj antologiji hrvatske političke nepristojnosti Bandić bi svakako dobio veliki prostor, ako ne i zasebno poglavlje. Dotle Josipović biva od one vrste političara koja je u nestajanju. Iako se narod kune da takve treba i voli, scenom ipak dominiraju nadmeni galamdžije. Uvrede, psovke, omalovažavanja i drugi prostački ispadi postali su uobičajeni u ovdašnjoj političkoj komunikaciji i važan dio političkog folklora. Naglom komercijalizacijom medija, naročito nakon njihove selidbe na internet, gdje je, umjesto kvalitete sadržaja, mjerilom vrijednosti postala kvantiteta (klikovi i lajkovi) nastupila je i sveopća trivijalizacija javnog diskursa.

Otpuštene kočnice

Političari su smjesta shvatili da će u takvom ambijentu njihov glas brže doći do građana i lakše ih zavesti ako budu glasniji i što “spontaniji” u svojoj galami. Također su shvatili da mogu govoriti što god požele a da za to neće biti sankcionirani, osim, eventualno, na izborima. Štoviše, osigurali su bokove institucijom zastupničkog imuniteta ne bi li frontalno mogli udarati jedni po drugima, ili zajednički po nekim trećima, najčešće kritički raspoloženim novinarima.

Početkom devedesetih je u zemljama propalog socijalizma demokracija bila doživljena kao oslobođenje od nagomilanih frustracija, a sloboda govora, kao jedna od ključnih tekovina liberalne demokracije, bila je shvaćena doslovno. Javno se izvikivalo ono o čemu se dotad govorilo u pola glasa, ili unutar četiri zida. Kočnice su bile otpuštene, a ventili odvrnuti.

U Hrvatskoj, gdje je od 1971. godine i obračuna s tzv. Maspokom, nastupila čuvena “hrvatska šutnja”, početkom devedesetih se obnoć progovorilo i propjevalo na sav glas. U tim lomljivim vremenima i govor i pjesma često su bili huškački i vulgarni, s puno netrpeljivosti. Sloboda govora izvrnula se na naličje, nerijetko se svodeći na uzrečicu “što na umu, to na drumu”. Moglo se tada čuti doista zastrašujućih izjava, koje su uvelike utabale puteve današnjem verbalnom nasilništvu.

U tim lomljivim vremenima i govor i pjesma često su bili huškački i vulgarni, s puno netrpeljivosti.

U vremenima utvrđivanja nacionalnih i stranačkih položaja, a naročito u doba rata, riječi se nisu previše birale, niti odvagivale. Pamti se ona izjava prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmaa izjava da je “sretan što mu žena nije ni Srpkinja, ni Židovka. Pamti se i da je tada prvi HDZ-ovac do Tuđmana – Stjepan Mesić, koji će kasnije okrenuti ploču, poručivao hrvatskim Srbima da “mogu na opancima odnijeti blato koje su donijeli kada su dolazili u Hrvatsku”.

Najžešći jastreb (kako su tada zvali najradikalnije stranačke kadrove) bio je danas pokojni Šime Đodan. Početkom 90-tih ovako je grmio: “Neka se oni koji su po rastu manji od nas u prosjeku 15 centimetara i imaju šiljate glave – vjerovatno imaju i manji mozak – okane nas Dinaraca.” Par godina kasnije Đodan će istom kvaziantropološkom retorikom zastrašivati ionako slabašnu opoziciju u Saboru, dovikujući Vladi Gotovcu i njegovim liberalima da “imaju dinaridske glave idealne za nabijanje na kolac”.

Nepodnošljiva lakoća vrijeđanja

Devedesete su u Hrvatskoj, ali i šire, bile godine nepodnošljive lakoće širenja mržnje – kako riječima, tako i (ne)djelima. Tadašnji vođa desničarske Hrvatske stranke prava Anto Đapić u Saboru je bez sustezanja izjavio da je na tom mjestu “i jedan Srbin previše”. Danas je Đapić na čelu Gradskog vijeća Osijeka, odakle i dalje sipa uvrede. Političke neistomišljenike tjera “u vražju mater”, ili ih, baš kao jednog ovih dana, naziva “kretenima”, poručujući da “ostane đubre do kraja”.

Početkom nove dekade na meti verbalnog zlosilja nisu više bili samo Srbi i opozicija, već su, u skladu s novim političkim i društvenim okolnostima, na red došli novinari, žene, homoseksualci… Iz tog vremena pamti se kako je Anto Kovačević, filozof po vokaciji, poručio Vesni Pusić da ju je “Bog stvorio za madraca, a ne mudraca.” Sličnim tonom se HDZ-ovac Vice Vukojević, kasnije sudac Ustavnog suda Hrvatske, obratio liberalki Đurđi Adlešić: “Manje pričaj, više rađaj…”

Stil i forma vrijeđanja i prostačenja za političkim govornicama posljednjih godina dodatno su se srozali.

Već spomenuti Mesić, koji za svog desetogodišnjeg obnašanja predsjedničke dužnosti nije zazirao od “slobodnijeg” rječnika, prvi je mandat započeo neukusnim vicem o svome prethodniku. Upitavši novinare znaju li u čemu je sličnost između tada već pokojnog Tuđmana i Slobodana Miloševića, koji se u to vrijeme nalazio u kućnom pritvoru, sâm im je odgovorio da “obojica ne mogu iz zemlje”.

Valja reći da su se i stil i forma vrijeđanja i prostačenja za političkim govornicama posljednjih godina dodatno srozali. Sve je više krajnje sirovih i krnjih figura tipa “Majmune!”, kakvom se profinjeni liberal Zlatko Kramarić svojedobno obrušio na jednog političkog protivnika, ili, pak, “Konjino… Tele… Idiotu…”, što su epiteti kojima je saborski veteran iz Istre Damir Kajin počastio nekog neistomišljenika u Hrvatskom saboru.

Uvrede bez granica

Naspram takvih sirovih i krajnje pojednostavljenih uvreda, čovjek bi, dakako sarkastično, mogao požaliti za onim stilski dotjeranim javnim uvredama poput Tuđmanovih prispodoba o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, odnosno “stoci krupnog i sitnog zuba”, koje su bile adresirane domaćoj opoziciji i navodnim unutarnjim neprijateljima. Ili, pak, opaske Branimira Glavaša na račun HDZ-ovog zastupnika Florijana Borasa, kojom ga je nazvao “primitivnim majmunom s tri moždane vijuge”.

Spominjem primjere iz Hrvatske premda bezobrazluk kao ovodobni politički “look” ne poznaje ni lokalne, ni regionalne, a ni krute shengenske granice. Sjetimo se, primjerice, huškačkih ispada Vojislava Šešelja uoči i za vrijeme rata ili njegovih prostakluka na Haškome sudu, psovačkih akrobacija sadašnjeg “ispeglanog” predsjednika Srbije Tomislava Nikolića dok je bio poslanik u tamošnjoj Skupštini (“Stoko… kozo… krmačo…”, vikao je predsjednici parlamenta), ili, pak, lidera bosanskohercegovačkog emntiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojemu je opsovati majku sugovornicima bilo, takoreći, komunikacijsko pravilo.

Politički je kurentnije biti bezobrazan nego odgovoran.

Gdje god se okrenemo nalazimo takvih političara kojima vulgarnosti i neotesanost ne uništavaju popularnost. Slovenski ultranacionalist Zmago Jelinčič najprije je Hrvate nazvao “stokom”, da bi se potom ispravio, rekavši da su samo “hrvatski političari – goveda”. Pokojni austrijski ultranacionalist nazvao je, pak, Jelinčičeve Slovence “odmetnutim austrijskim slugama”. Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy svojedobno je nazvao imigrante “krpeljima koji sišu francusku krv”, zaboravljajući da je i sam dijete mađarskog imigranta židovskog porijekla.

Sloboda govora i demokratsko načelo po kojemu zabranjenih tema i nedodirljvih ljudi ne bi smjelo biti premeću se tako u shvaćanje da je popularnost i moć lakše steći grubom retorikom i radikalnim stavovima. Drugim riječima, politički je kurentnije biti bezobrazan nego odgovoran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera