Mentalitet hrvatskih gradonačelnika

Dubrovčani su birali između osuđenog gradonačelnika Vlahušića i kandidata HDZ-a, stranke osuđene za korupciju (Grgo Jelavic / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Statistiku obično opisuju kao ”točan zbroj netočnih podataka”, a nekad i kao ”sarmu” koja skriva činjenicu da neki ljudi jedu samo kupus, a drugi samo meso. Ali ipak, ova disciplina dosta precizno otkrit će nam u kojemu se hrvatskom gradu danas najlagodnije živi.

Stvar je, dakako, u svojoj naravi dosta fluidna – nekima će odgovarati zagrebačka gužva, strka i pretjerivanje u pomodarskom ”hoch” stavu i nadmenom razbacivanju navodnom usklađenosti s europskim trendovima, a drugi će se lakše zakačiti za splitsku ležernost, opuštenost, božanstvenu klimu i ”tko to može platiti” filozofiju. Treći će poželjeti živjeti na osami uz more, četvrti bi obrađivali zemlju u kakvom slavonskom selu…

Svejedno, brojke rijetko kada lažu: komunalni standard i blagodati svakodnevnog života na najvišoj su razini u Dubrovniku, neslužbenoj hrvatskoj nacionalnoj maskoti i turističkom prvoborcu koji se u dva desetljeća od rata prometnuo u apsolutno najvažniji trademark mlade države. Valjda nema kutka na kugli zemaljskoj u kojemu naziv ovog grada ne budi nekakve asocijacije – od svirepog bombardiranja do božanstvenog ljetnog odmora, od komunizma do turizma nove generacije.

Za grad koji je u prostornom smislu minijatura – moglo bi ga se zlatom popločati. Kada bi njegov gradonačelnik eventualno imao nešto drugačije prioritete.

E, pa u tom i takvom Dubrovniku hrvatski građani su danas – recimo to tako – najmanje siromašni. Malo ih je, tek nešto više od 40 tisuća, pa se gotovo svi omaste u onih nekoliko mjeseci ljetne turističke berbe. No, zaobiđimo sada taj detalj – Dubrovčani plivaju u parama i kada je riječ o njihovoj zajedničkoj blagajni. Gradski proračun iznosi nekih 400 milijuna kuna (55 milijuna eura) i jedan je od većih u Hrvatskoj. Po glavi stanovnika veći je čak i od onog zagrebačkog, gdje državne tvrtke i institucije ostavljaju dobar komad zajedničkog novca, dok je prema istom tom kriteriju više nego dvostruko veći od splitskog.

Očajnička potreba za ‘ćaćom’

Pojednostavljeno, ako Splićani godišnje raspolažu s oko četiri tisuće po glavi stanovnika, Zagrepčani imaju između osam i devet tisuća, a Dubrovčani sasvim solidnih deset tisuća. Za grad koji je u prostornom smislu minijatura – moglo bi ga se zlatom popločati. Kada bi njegov gradonačelnik eventualno imao nešto drugačije prioritete.

Taj čovjek – a ime mu je Andro Vlahušić i dolazi iz Hrvatske narodne stranke, minorne po rejtingu i prevažne po utjecaju – u posljednjih nekoliko godina doveo je grad do nečega što će on sam opisati kao ”socijalna utopija”. Studentima stipendije, penzionerima dodaci na mirovine, poticaji ‘vamo i poticaji tamo’. Kad su ljudi počeli gunđati da im je skupo letjeti avionom do Zagreba – on im je odlučio plaćati pola karte. Kad se stalo prigovarati zbog skupih autocesta – Vlahušić je opet odriješio kesu i svojim ljudima od tada plaća pola cestarine.

Mala je to država za toliku korupciju. A građani, zaslijepljeni i zakopani u vlastitim ideološkim rovovima i potpuno otupjeli zbog ponavljanja mantre da su ”svi isti”, tome su najviše krivi.

I opet mu je svake godine preteklo para koje nije ulagao u bilo kakve javne sadržaje, jer mu se centar grada ionako pretvorio u mediteransku verziju Disneylanda, s prekrasnim kulisama i bez domaćih ljudi. Ne, Vlahušić je samo nastavio dijeliti.

Negdje u tom periodu otkrilo se da je čovjek sudjelovao u nekakvim muljažama oko nekoliko milijuna kuna koji su u obliku pozajmice kolali između gradskih poduzeća, građanskih udruga i privatnih tvrtki. Pa je zaradio optužnicu i nekoliko mjeseci kasnije na izborima se svejedno prošetao i ponovno sjeo u gradonačelničku fotelju.

Onda je krajem prošle godine konačno i osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, pa još i doživio da mu opozicija izazove izvanredne izbore, da bi krajem prošlog tjedna i na njima trijumfirao. Valjda svi mediji u Hrvatskoj tjednima su trubili da se na vlasti želi zadržati ”osuđeni kriminalac”, pa su Dubrovčani prošle nedjelje svejedno pohrlili na birališta i masovno zaokruživali baš njegovo ime.

I kolikogod se njegov pravosudni slučaj u odnosu na kolege hrvatske političare doimao gotovo pa beznačajnim, običnim knjigovodstvenim propustom – jer, vjerujte mi, nagledali smo se svakakvih strahota u posljednjih dvadeset i kusur godina – toliko je simptomatičan za cijelu ovu jadnu državicu koja pati od neke posebne vrste stockholmskog sindroma, pa sve više cijeni ljude koji joj sve žešće skaču po glavi.

U Vukovaru će izbore dobiti čovjek koji je oteo novac, ni manje ni više nego djeci, odnosno pronevjerio nekakve pare koje su trebale otići na sponzoriranje njihovog ljetovanja na Jadranu. U Istri će vlast otkad znaju za sebe davati u ruke jednoj stranci, koja je taj prekrasni poluotok pretvorila u svoje privatno političko-poduzetničko leno. U Zagrebu će na razinu božanstva dizati Milana Bandića, za čije marčapije bi valjda trebalo osnovati jednu posebnu policijsku jedinicu. Na Braču će 14 godina – ej, 14 prokletih godina! – na mjestu načelnika držati osobu koja je skupila 137 kaznenih prijava, a jednom je čak duplo prodala općinsko zemljište i dovela vlastito mjesto u milijunsku blokadu.

Mogli bismo ovako nabrajati do u beskonačnost, ali možda je najsimptomatičnija jedna Facebook stranica naziva ”Ćaća se vraća”, na kojoj se u šaljivom tonu zaziva političko uskrsnuće notornog Ive Sanadera.

Da, dame i gospodo, Hrvati i dalje očajnički trebaju nekog svog ”ćaću”. Nekoga tko će ”uzeti sebi, ali i dati njima”, očinsku figuru koja će u sebi uvijek sadržavati barem zrnce onog hajdučkog, mangupskog i, da se ne lažemo, lopovskog mentaliteta.

S vremena na vrijeme uvijek se pojavi kakva normalna građanska akcija, inicijativa ili udruga koja će lamentirati o etici u politici, maštati o kategoriji političke odgovornosti i uporno zazivati veliko hrvatsko moralno čišćenje. Ali kad dođe vrijeme izbora i kada Hrvati kolektivno pošašave, pa stanu birati između ”crvenih” i ”crnih”, sve iluzije uvijek padnu u vodu.

Građani najviše krivi

Uostalom, treba se priznati da u tom Dubrovniku ionako nisu imali Bog zna kakav izbor – u drugom krugu ponuđeni su im osuđeni gradonačelnik Vlahušić i kandidat HDZ-a, stranke koja i sama ima kolektivnu presudu zbog korupcije. Pa ti biraj…

Uglavnom, treba tek konstatirati da je Hrvatska još duboko u glibu etičkog beznađa i da su sve promjene – barem kada je riječ o lokalnoj razini, svim tim silnim stotinama i stotinama općina i gradova – dosad bile potpuno smiješne. Ako se na najvišoj razini možda još i pazi na bonton, pa se krade i namješta ”u rukavicama” – dolje na terenu sve je vrlo plastično i sirovo.

Mala je to država za toliku korupciju. A građani, zaslijepljeni i zakopani u vlastitim ideološkim rovovima i potpuno otupjeli zbog ponavljanja mantre da su ”svi isti”, tome su najviše krivi.

Nakon više od dvadeset godina nikakvih opravdanja više nema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Nije uspio referendum u Dubrovniku o gradnji golf terena na Srđu, jer na glasanje nije izašla polovina upisanih u biračkih spisak. Velika većina onih koji su glasali protivi se projektu. Investitori koji žele da grade na Srđu slavili su duboko u noć. Građanska inicijativa “Srđ je naš” najavljuje nastavak borbe protiv golf terena. Marin Veršić […]

Published On 29 Apr 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO