Odlučujući trenutak za Tunis

Piše: Larbi Sadiki

Šta znači kada ekstremisti izvrše napad na relikvije i mozaike? Jednostavno rečeno, džihadski front želi prekriti Tunis haosom, kao što je to uradio u susjednoj Libiji.

Postoje tri moguća objašnjenja za to. Bilo bi lako reći da je nekada uspješni turizam Tunisa bio meta napada. A, zapravo je više od toga. Ono što je bilo na udaru je građanski način života koji omogućava građanima da žive kao muslimani i demokrati. To bi trebala biti glavna briga Tunižana i nove političke elite koja, nakon revolucije koja se desila u januaru 2011. godine, oblikuje „drugu republiku“.

Smrtonosni napad na muzej u Tunisu koji se desio u srijedu ne bi se trebao shvatiti kao prijetnja za turizam. Napad je daleko ozbiljniji od toga. On predstavlja napad na građanske političke organizacije i novi eksperiment koji pokušava spojiti islam i demokratiju.

Taj eksperiment, prva verzija trajne demokratske tranzicije koja je rezultat Arapskog proljeća iz 2011. godine, predstavlja kombinaciju islama i demokratije. Eksperiment zahtijeva dvostruku sintezu: 1) između umjerenog islama koji dozvoljava glasanje, ravnopravnost spolova, vladavinu zakona, pluralizam, odgovornu vladu i suživot sa Zapadom; i 2) oblika demokratije koja uključuje sve religije i vjerske slobode.

Promjena kursa

Taj eksperiment ima veće šanse da uspije u homogenom Tunisu nego u bilo kojoj drugoj arapskoj zemlji. Poznati tuniski vjerski učenjak Muhammad Tahar Ibn Ashur (koji je umro 1973. godine) najbliže je došao objašnjenju tumačenja islama koji promoviše liberalni muslimanski identitet i racionalnost. Njegovo remek-djelo, ”The Higher Goals of Islamic Law“ (objavljeno 1946. godine) predstavljat će anatemu za džihadiste i uskogrudne vjerske vođe.

Sve gora sigurnosna situacija u Libiji, Siriji i Iraku pokazuje se zaraznom. 

Teroristički napad na muzej koji se nalazi u blizini zgrade Parlamenta u luksuznom naselju Bardo, signalizira stratešku promjenu kursa džihadista u Tunisu i u cijeloj Sjevernoj Africi. Do ovog napada, napadi na državne simbole, posebno na vojsku i sigurnosne snage, bili su ograničeni na Jebel Chaambi, planinsko područje u blizini pokrajine Kasserine.

U zasjedama ekstremista, posebno pripadnika grupe Uqba Ibn Nafaa, na vojne jedinice u 2012, 2013. i 2014. godini poginule su desetine vojnika. Ova smrtonosna jedinica je samo u julu prošle godine usmrtila 15 vojnika.

Odvažna operacija u srcu luksuznog predgrađa u administrativnom dijelu grada je više nego simbolična. Ona predstavlja upozorenje za sve zaposlenike takozvane „druge republike“. Ovo je najsmrtonosniji napad otkako je demokratski izabrani sekularni predsjednik, 86-godišnji Beji Caid Essebsi, preuzeo dužnost prije tri mjeseca.

Essebsijeva sekularna stranka Nidaa Tounes, koja je pobijedila na parlamentarnim izborima održanim u novembru 2014. godine, vlada Tunisom zajedno sa Ben Alijevim saradnicima i ljevičarskim partnerima – poznatim po neprijateljskom stavu prema islamistima, uključujući i umjerenu stranku En-Nahda.

Nesposobni sigurnosni aparat Tunisa

Posljednja stvar koju džihadisti žele je da u Tunisu pobjedi demokratija, a pogotovo sekularisti, čak iako su demokratski izabrani da upravljaju ovom sjevernoafričkom – arapskom i muslimanskom – zemljom u kojoj živi 11 miliona stanovnika.

Sigurnosti aparat Tunisa pati od nesposobnosti, ako ne i od potpune aljkavosti. Sramota se nastavlja. Elitna jedinica Mossada je u Tunisu 1988. godine uspjela izvršiti atentat na Khalila al-Wazira (Abu Jihada), jednog od glavnih članova Palestinske oslobodilačke organizacije.

Napad u srijedu povećati će sigurnosne probleme zemlje koja treba da usmjeri svoje ograničene resurse prema jačanju građanske ekonomije kako bi se potaklo zapošljavanje mladih i smanjio budžetski deficit i međunarodni dug.

Nije nezamislivo da se tuniski i libijski povratnici iz Sirije regrutuju kako bi se proširile džihadske operacije, dovodeći na taj način rat u urbane centre Tunisa.

Uvijek je postojala opasnost od napada, a ne postoji objašnjenje kako se tako lako dogodio.

Sve gora sigurnosna situacija u Libiji, Siriji i Iraku pokazuje se zaraznom. Libija neposredno prijeti stabilnosti Tunisa. Granice su porozne i ilegalni transport oružja i džihadista, uključujući i iskusne povratnike iz ISIL-a, povećava prijetnju za ovu mediteransku zemlju.

Informacije o terorističkim planovima o širenju džihadskog fronta kružile su zemljom više od šest mjeseci te su bile poznate većini političara. Krajem 2014. godine, džihadski zapovjednici bliski libijskom ogranku grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) – uključujući i  Torkija al-Bina'alija koji je porijeklom iz Bahreina – planirali su pokrenuti džihadski rat protiv susjednog Tunisa.

Tuniski zapovjednik grupe Uqba Ibn Nafaa, Khalid al-Chayieb, možda prihvati tu strategiju. On ima stotine – ako ne i hiljade – tuniskih boraca koji se bore u sirijskom ISIL-u i koje može pozvati kako bi pokrenuo plan. I nije nezamislivo da se tuniski i libijski povratnici iz Sirije regrutuju kako bi se proširile džihadske operacije, dovodeći na taj način rat u urbane centre Tunisa.

Vjernost ISIL-u

Kao i u Libiji, gdje su lokalne paravojne formacije iskazale svoju vjernost ISIL-u, Uqba Ibn Nafaa slijedi njihov primjer. Što se tiče retorike, rat riječima protiv novog političkog establišmenta u Tunisu počeo je krajem prošle godine. Napad koji se desio u srijedu mora se shvatiti kao da ispunjava tu logiku.

Pa ipak, čini se da tuniski sigurnosni stratezi nisu dovoljno ozbiljno shvatili ova poruku džihadista. Mnogi Tunižani nisu zaboravili ne tako prikrivenu prijetnju grupe Uqba Ibn Nafaae iz septembra i oktobra 2014. godine, kada su rekli da će provoditi osvetoljubive operacije protiv vojnih i sigurnosnih snaga koje su nazivali „tiranski“ sistem (taghoot).

U januaru, to je bio Pariz i napad na Charlie Hebdo. U martu, to je Tunis i napad na muzej u Bardou.

Šta je to u vezi sa relikvijama i ruševinama što i dalje privlači ekstremiste? Štagod da ih privlači, nema nikakve veze sa islamom. Dolazak islama u Afganistan nije donio uništenje Budinih statua u Bamiyanu (koje su uništili ekstremisti u martu 2001. godine) – niti je nagovijestio brisanje kultura i vandalizam, kojeg smo bili svjedoci ovoga mjeseca kada su pripadnici ISIL-a uništavali asirske arheološke iskopine Nimrud u Iraku.

Niti je islam uništio rimske ili kartažanske relikvije, uključujući i najveću kolekciju mozaika na Mediteranu. Rani muslimanski prosvjetitelji u Tunisu, kao i drugim dijelovima svijeta, poštivali su rimske arhitektonske genije. U izgradnji džamija Zeitouna i Kairouan, koje su među najstarijim u muslimanskom svijetu, arhitekti su posuđivali njihovu genijalnost koristeći najfinije mramorne stubove kako bi izgradili džamije, a ne kako bi ih srušili.

I zaista, ako postoji obrazac koji se može prepoznati u napadu na nacionalni muzej u Bardou, prijetnja je za Tunis daleko je ozbiljnija od gubitka turizma.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera