Tito, hrvatski ideološki ratovi i slow food restoran

Piše: Davor Gjenero

Lokalna legenda u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita, kaže da su Kumrovčani nakon smjene vlasti 1990-ih bili nezadovoljni što u njihovu mjestu nema raspela. Nekoć je bilo, na križanju ceste koja vodi prema Partijskoj školi, ali kad se škola gradila i kad se ta cesta proširila i asfaltirala, raspelo je srušeno.

Lokalni obrtnik – ljevač – ponudio je sumještanima da će besplatno izliti kip Isusa na križu, jer ima kalup, ali je njihov zadatak bio da nabave potrebnu broncu. Kumrovčani su poznati kao štedljivi ljudi, pa se nisu mogli odlučiti za kupovinu bronce na tržištu, nego se netko sjetio da na tavanu Titove rodne kuće stoji Staljinova bista, spremljena tamo nakon 1948. godine, a ostavljena “za svaki slučaj”.

Ljevač, štedljiv kao i njegovi sumještani, poslao je po nju radnika s “tačkama”, a kad ju je ovaj odvozio iz Titove rodne kuće, presreo ga je policajac s pitanjem:

“Kamo voziš tog Staljina?”

“Na moralno-politički preodgoj”, glasio je odgovor radnika.

Preodgoj Kumrovca

Hrvatska se već godinama muči s “ideološko-političkim preodgojem” Kumrovca i odnosom prema Titu i novijoj povijesti. U tome nije posebno uspješna. Kumrovec, koji je nekoć bio jedno od razvijenijih mjesta u Hrvatskom Zagorju, s turizmom i snažnim obrtom, danas je mjesto s najviše nezaposlenih u tom kraju. Ljevač iz naše priče jedan je od rijetkih obrtnika koji je opstao, a danas je i volonterski načelnik općine.

Epizoda s policajcem danas se ne bi mogla ponoviti, jer je policijska postaja u ovom pograničnom mjestu davno ukinuta. Partijska škola, Spomen dom i Rezidencija predsjednika Tita i danas stoje neiskorišteni i propadaju, a sada je pitanje isplati li ih se više i obnavljati.

Najveću štetu napravio je Franjo Tuđman, skromno obrazovani Titov general, preuzevši koncept ‘nacionalnog pomirenja’ ustaše Maksa Luburića.

S druge strane Sutle, u Bistrici ob Sotli, nekadašnjem Šempetru, u slovenskom mjestancu iz kojeg je rodom Titova majka, situacija je bitno drukčija. Poljoprivreda, turizam i obrt zapošljavaju ljude, a mjestance sve više nalikuje takvim mjestima u Austriji.

Jedan od lokalnih poduzetnika vješto se poduhvatio i s “brandom” titoizma i političkim kontroverzama tog pojma. Od naslijeđene mjesne gostionice razvio je odličan slow food restoran, ali ne neki kičasti pomodni, nego zbilja ozbiljan i s povoljnim cijenama. Slow food u malom mjestu po povoljnoj cijeni moguć je zato što vikendom restoran nema menija.

“Mi smo iz Titovih krajeva, u nas nema demokracije – u kući se pojede ono što se skuha”, reklamni je trik ovog poduzetnika.

Čovjek je na neki način napravio čudo – iskoristio je lokalni simbol, progovorio i o njegovim tamnim stranama i njih iskoristio kao tržišnu nišu. Takvog pragmatizma u odnosu prema Titovoj ostavštini u Hrvatskoj nikad nije bilo.

Slovenski pragmatizam

Za razliku od slovenskog pragmatizma, u Hrvatskoj su se o Titu uvijek vodili “ideološki ratovi”, a društvo se podijelilo na dva jednaka dijela. Najveću štetu, ipak, napravio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, skromno obrazovani Titov general, preuzevši koncept “nacionalnog pomirenja” ustaše Maksa Luburića.

Za nacionaliste (pojam nacionalizma u ovom slučaju je neutralan, a ne pejorativan) od ključnog je značenja uspostavljanje nacionalne države, a manje su im važne vrijednosti na kojima se ta država zasniva. Takva je bila i Tuđmanova interpretacija Tita i titoizma, ali s druge strane, i ustaštva. Umjesto distanciranja od totalitarnih ideologija, “u ime nacionalne države” Tuđman je “međusobno mirio” totalitarne ideologije.

Zoran Milanović, sadašnji hrvatski premijer i šef Socijaldemokratske partije, ovih je dana u javnosti nastupio s nečuvenom tuđmanovskom rečenicom, prema kojoj onaj tko ne vidi da su Tito i Tuđman najbolje što je Hrvatska u njihovo vrijeme imala, ne razumije nacionalnu povijest.

Osim što je paradoksalno da lider socijalističke stranke i lijevo-liberalne koalicije skromno obrazovanog Tuđmana pretpostavlja liderima poput Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala ili Ivice Račana, čime priznaje da sam ne spada u ovaj demokratski, nego u Tuđmanov autoritarni blok, Milanović govori kao da nije premijer zemlje članice Europske unije. Jedno od načela koje Unija podrazumijeva ekvidistanca je prema oba prošlostoljetna totalitarna poretka – komunizmu i fašizmu.

Njemačka, koja je nakon Drugoga svjetskog rata obavila ozbiljnu denacifikaciju, nakon ujedinjenja 1990. godine provela je i temeljitu lustraciju. Članstvo u Uniji obvezuje, ono implicira demokratsko unutarnje uređenje i distancu prema svim protudemokratskim političkim opcijama.

‘Francuski recept’

Institucije političkog sustava ne smiju se oslanjati na zastupnike autoritarnih i totalitarnih političkih ideologija, ali distancu prema totalitarnim tradicijama valja provesti bez ideoloških borbi. Obrazac, na koji je to učinio šempeterski gostioničar u Sloveniji, daleko je pametniji od onoga što je činio Tuđman ili od onoga što sada čini Milanović, ali i od onoga što zagovaraju desni radikali u Hrvatskoj.

Taj je tip pragmatizma prvi put počela primjenjivati nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je konzervativna političarka i u većoj je mjeri obvezana europskom tradicijom distance prema komunističkom poretku nego što su to socijalistički političari. Zato je simbolično uklanjanje Titove biste iz reprezentativnog dijela ureda predsjednice bilo očekivano. Time se ona i Hrvatska demokratska zajednica distanciraju i od Tuđmanovog koncepta “nacionalnog pomirenja” i implicitnog miješanja titoizma i ustaštva.

Kao što se nije znala nositi s kontroverzama vezanima uz Titovu ostavštinu, Hrvatska dugo nije imala odgovora niti na kontroverze vezane uz Tuđmana.

Uklanjanje Tita, međutim, čini se, na racionalan je način ponajviše razveselio Kumrovčane i ljevača s početka naše priče, današnjeg načelnika Općine. Naime, Titova bista i pokloni Titu što su bili deponirani u depoima Titove zagrebačke vile, koja je danas Ured predsjednice Hrvatske, bit će premješteni u nekadašnju kumrovečku Titovu rezidenciju, koja bi trebala postati dijelom Muzeja Hrvatskog Zagorja.

Nakon raspela s kontroverznom pričom, tako bi Kumrovec mogao dobiti i muzej sa zanimljivom poviješću. Kao što se nije znala nositi s kontroverzama vezanima uz Titovu ostavštinu, Hrvatska dugo nije imala odgovora niti na kontroverze vezane uz Franju Tuđmana. Ipak, čini se da su u HDZ-u , stranci koja nominalno baštini Tuđmana, kao rješenje tog problema prepoznali “francuski recept”.

General Charles de Gaulle bio je sve prije nego demokratski predsjednik Republike. Njegovi politički nasljednici, međutim, njegovu su ostavštinu očistili od svih kontroverznih elemenata i sveli je na maksimaliziranje nacionalnog interesa u okvirima europske integracije, skepsu prema euroatlantizmu, zagovor socijalno-tržišnog gospodarstva i energetske neovisnosti Francuske.

Degolizam tako i danas funkcionira kao konzervativni pravac u francuskoj politici, a da nitko pritom ne pomišlja na generalov koncept “plebiscitarne demokracije”, ponižavanje premijera i vlada niti na njegove postimperijalističke avanture.

Uspije li sadašnjoj hrvatskoj predsjednici postaviti racionalan okvir odnosa prema Titu, a od Tuđmana napraviti ono što su Francuzi napravili od De Gaullea, Hrvatska bi mogla postati mirnija i uređenija država, s manje neprestanih unutarnjih “ideoloških ratova”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera