Opiranje hapšenju nije zločin

Piše: Michael Thomsen

“Moramo spriječiti širenje ideje da ljudi imaju pravo da se opiru hapšenju”, rekao je prošlog mjeseca Bill Bratton, povjerenik policijskog odjela New Yorka.

Obraćajući se članovima Senata, tvrdio je da opiranje hapšenju treba postati krivično djelo kako bi se spriječile “potencijalne povrede policajaca”.

Prema izvještaju New York Timesa, policajci policijskog odjela New Yorka uhapsili su 12.453 ljudi u 2013. godini, među kojima su i ljudi koji su optuženi da su se opirali hapšenju.

U nekim slučajevima, opiranje hapšenju je jedina optužba, što predstavlja pravni ekvivalent djevičanskom porodu. Te optužbe se češće dodaju hapšenjima za druga nedjela. Time se omogućava tužiteljima da tretiraju jednostavna djela kao zlonamjerna.

Prevelika ograničenja

Bratton je potpuno pogrešno razumio. Sistemu kažnjavanja je potreban manji a ne veći broj ograničenja na prava ljudi da sumnjaju, da se suprotstave i opiru policiji.

Nedavno objavljena istraga policijske uprave u Fergusonu, u državi Missouri, koju je provelo Ministarstvo pravde, otkrila je da u 35.871 slučaju od 2012. do 2014. godine “policajci očekuju i zahtijevaju poštovanje čak i kada nemaju zakonskih ovlasti. Oni su skloni da korištenje prava na slobodu govora interpretiraju kao nezakonitu neposlušnost, nevine pokrete kao fizičke prijetnje, a znakove mentalne i fizičke bolesti kao agresivnost”.

Takve disfunkcionalnosti nisu ograničene samo na Ferguson. Rasprostranjene su i odnose se na policijske snage širom zemlje, gdje policajci koriste optužbe opiranja hapšenju kako bi praktikovali neku vrstu subjektivnog provođenja zakona koji se prvenstveno temelji na njihovim pogrešnim interpretacijama.

U praksi, zakoni o opiranju hapšenju odražavaju očigledne rasne predrasude koje stoje iza tumačenja ponašanja građana.

Iako se zakoni razlikuju od države do države, definicija opiranja hapšenju u saveznoj državi New York tipičan je primjer raširenih ovlasti koje policija koristi pri kriminaliziranju širokog raspona razumnog ponašanja – kako stoji u zakonu, svaki namjerni čin koji sprečava ili pokušava spriječiti policajca da “izvrši ovlašteno hapšenje osobe”.

U najboljem slučaju, opiranje hapšenju je suvišna optužba koja je već pokrivena krivičnim djelima kao što su opstrukcija državne uprave i nepoštivanje zakona.

U praksi, zakoni o opiranju hapšenju odražavaju očigledne rasne predrasude koje stoje iza tumačenja ponašanja građana.

U izvještaju o istrazi u Fergusonu se navodi da je svaki optuženik koji je isključivo optužen za opiranja hapšenju bio Afroamerikanac i da je 92 posto tužbi za opiranje hapšenju podneseno protiv Afroamerikanaca.

Anketa koju je proveo WNYC pokazala je da će za vrijeme hapšenja zbog posjedovanja droge, sitnih krađa i nasilničkog ponašanja Afroamerikanci znatno češće od bijelaca biti optuženi da se opiru hapšenju.

Policija, također, koristi optužbe za opiranje hapšenju kao dozvolu da koristi nasilje. Interna istraga koju je proveo Ured šerifa u Los Angelesu pokazala je da, iako gotovo polovina optužbi vezanih za opstrukciju (što uključuje i opiranje hapšenju) bude odbačena, sila je korištena protiv 32 posto uhapšenih crnaca i 19 posto uhapšenih bijelaca.

Istraživanje o tužbama za opiranje hapšenju u San Joseu u Californiji pokazalo je da policija koristi silu nad građanima u 70 posto slučajeva, a izgovori policajaca za korištenje sile su za nezavisnog policijskog revizora bili nedovoljni u gotovo četvrtini slučajeva.

Za vrijeme protesta zbog policijskog ubistva Erica Garnera u Staten Islandu u New Yorku, a koje se desilo 17. jula 2014. godine, gradonačelnik Bill de Blasio zamolio je građane New Yorka da se bez opiranja predaju hapšenju, obećavši im da će “onda imati priliku za pošten sudski proces u našem pravosudnom sistemu”.

Ali optuženici rijetko kad dobiju priliku da izađu pred sud. Prema podacima Ureda državnog tužioca, od 87.709 krivičnih predmeta okončanih u 2012. godini, samo tri posto je završilo suđenjem.

Devedeset i tri posto slučajeva završilo je presudom, koja je gotovo uvijek okončana nagodbom – podatak koji je polako rastao od 75 posto, koliko je iznosio ranih 1970-ih godina.

Profesorica političkih nauka Marie Gottschalk tvrdi da sudovi mogu biti i suroviji od policije, pripisujući zabrinjavajući porast stope hapšenja u posljednjih 50 godina agresivnim tužiteljima naoružanim “obaveznim minimalnim kaznama, zakonima o tri prekršaja, zakonom o donošenju presude, drakonskim mjerama za seksualne prijestupnike, obaveznim smjernicama za krivična djela i doživotnim kaznama”. Gdje je u ovom sistemu mogućnost da se braniš?

Jedan od najčešćih argumenata protiv legaliziranja opiranja hapšenju je da će stvoriti krug nasilja. Nasilje građana će ugroziti policiju, a teško naoružani policajci neće imati drugog izbora nego da se odbrane nasiljem.

Ta verzija budućnosti u kojoj je policijsko nasilje isključiv i neizbježan rezultat građanskog sukoba je zaista iskrivljen odraz onoga što već znamo, ali rijetko prihvaćamo: Nasilje kao odgovor na neslaganje već, zapravo, predstavlja taktiku policije. Pošto se u odbrani policajcima daje prednost nad građanima, nasilje koje nastane je umnogome jednostrano, a ne obostrano.

Ukidanje zakona o opiranju hapšenju nije jedina reforma koje nam je potrebna. Ali to bi mogla biti idealna polazna tačka, koja bi nam dopustila da otpočetka pretpostavimo dinamiku moći između policajaca i građana: direktan susret na ulici od kojeg počinje sve ostalo.

I policija provodi nasilje

Potrebni su nam novi standardi za određivanje kriminalnog ponašanja koje ne možemo ostaviti policiji na rasuđivanje. U mnogim saveznim državama sumnjanje u hapšenje može se tumačiti kao zločin, te čak i kada građani poznaju zakon bolje od policajca koji izvršava hapšenje ne postoji razumna alternativa za kompromis ili pomirenje.

Ako imamo ozbiljne namjere da zaštitimo građane od nasilja, moramo prepoznati koliko nasilja dolazi od onih koji tvrde da provode zakon.

Policajcima je dopušteno više diskrecije nego građanima te bi oni trebali biti pod strožijim sistemom odgovornosti. Pošto se zakonitost hapšenja može ispitati tek kada prođu mjeseci ili godine od hapšenja, građani moraju nositi nepotreban teret prihvatanja agresivnih postupaka policije kao normalnu stvar.

Bilo je nekih pokušaja da se ublaže ekstremni propisi. Kontroverzni zakon donesen u Indiani 2012. godine omogućio je zakonsko korištenje smrtonosne sile protiv policije u slučaju nezakonitog napada na privatnom posjedu.

Ostale države imaju slične mjere, kao što je pokazao slučaj u Texasu kada je Henry Magee, koji je, misleći da ga pljačka, ubio policajca koji je upao u njegovu kuću za vrijeme istrage o posjedovanju droge.

Ti slučajevi ističu našu potrebu za smislenim oblicima rješavanja sukoba, osim neograničenog nasilja. Najbolje mjesto odakle možemo početi je legalizacija opiranja hapšenju.

Ako imamo ozbiljne namjere da zaštitimo građane od nasilja, moramo prepoznati koliko nasilja dolazi od onih koji tvrde da provode zakon.

Na ulicama neće biti značajnog mira dok civili ne budu slobodni da brane svoja prava od bilo koje prijetnje, uključujući – i prije svega – policiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Aktivisti u Fergusonu ne odustaju od zahtjeva za smjenu gradonačelnika. Stanovnici su i dalje ogorčeni zbog prošlogodišnjeg ubistva nenaoružanog mladića Afroamerikanca, koga je usmrtio policajac. U nedavno objavljenom izvještaju Ministarstva pravde zaključeno je da su gradske vlasti Fergusona od policije tražile da pojača naplatu kazni u saobraćaju, kako bi se popunio gradski budžet. Ministarstvo pravde dalje […]

Policajac koji je ustrijelio tinejdžera, u međuvremenu je suspendiran, ali i dalje prima plaću. Michael Brown bit će pokopan u ponedjeljak. Policija u gradiću Wellstonu blizu Fergusona poduzima mjere kako bi izbjegla slične incidente. O čemu se radi, istražio je John Hendren.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO