Mišljenja

Drugi hladni rat podijelio Evropu

Stalni sukobi, nepovjerenje i taktika balansiranja izgledaju veoma poznato (AP)
Stalni sukobi, nepovjerenje i taktika balansiranja izgledaju veoma poznato (AP)

Piše: Paul Hockenos

Na 25. godišnjicu rušenja Berlinskog zida Evropljani su se nadali da će proslaviti oslobađanje Evrope od teških prepreka uzrokovanih sukobom između Istoka i Zapada.

Međutim, ponovno ih je dočekala podijeljena Evropa i novi skupi, iscrpljujući hladni rat.

Iskazivanje moći ruskog predsjednika Vladimira Putina u Ukrajini okončalo je period relativnog mira i saradnje između glavnih evropskih sila, koji je trajao četvrtinu stoljeća.

Gotovo je nezamislivo da Rusija vrati Krim i izvrši pritisak na separatiste da sarađuju sa Kijevom. Takva podijeljena Evropa će u doglednoj budućnosti naštetiti svima, osim svjetskim proizvođačima oružja.

Nova željezna zavjesa

Front drugog hladnog rata prolazi kroz Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, gdje su Rusija ili njeni posrednici preuzeli i okupirali dijelove tih država.

Sjevernoatlanski vojni savez (NATO) i Evropska unija nalaze se na jednoj strani, a Rusija i Evroazijska unija, na čelu sa Moskvom, na drugoj.

Blokovi i granice, možda, nisu striktni ili zastrašujući kao što su to bili za vrijeme Željezne zavjese, ali stalni sukobi, nepovjerenje i taktika balansiranja izgledaju veoma poznato.

Vojni troškovi u Evropi sada će porasti na štetu socijalnih, ekoloških i humanitarnih programa.

Trgovina, putovanje, diplomatija i sigurnost u Evropi sada će se određivati prema kontekstu podijeljenog kontinenta, svaki potez će biti promišljen kako bi suparnik ostao jedan korak iza – gubitak jedne strane je dobitak duge.

Nakon aneksije Krima prije godinu dana, prva je nastradala slobodna trgovina. Ekonomske i finansijske sankcije koje su nametnuli Evropska unija i Sjedinjene Američke Države (zapravo, opet možemo koristiti izraz „Zapad“) pogoršale su rusku ekonomsku krizu i ubrzale dramatični pad rublje, iako je glavni krivac za to pad cijena nafte.

Uprkos činjenici da je Evropska unija najveći trgovinski partner Rusije, EU i dalje predstavlja ujedinjen front.

Ruska ekonomija sada se suočava sa slabim direktnim ulaganjem i velikim povlačenjem kapitala – što predstavlja indirektne posljedice mjera koje bi u budućnosti mogle ostati na snazi.

Putin je uzvratio tako što je zabranio uvoz proizvoda iz Evropske unije, SAD-a, Kanade, Australije i Norveške.

Vrijednost izvezene hrane iz Evropske unije u Rusiju iznosi 11,8 milijardi eura, što predstavlja gotovo deset posto ukupnog poljoprivrednog izvoza Unije.

Osim što je prisilio poljoprivrednike da nađu alternativu za njihovo najveće tržište izvan Evropske unije, embargo je utjecao na smanjenje cijena mnogih poljoprivrednih proizvoda.

Kada granice postanu zidine, sloboda kretanja neizbježno nastrada.

U prvom krugu sankcija, izrečena je zabrana putovanja glavnim ruskim poduzetnicima i Putinovim prijateljima.

Rusija je odgovorila sličnim sankcijama, određujući zabrane američkim političarima, uključujući predsjedavajućeg Kongresa Johna Boehnera i senatora Johna McCaina, kao i ostalim senatorima i Vladinim dužnosnicima.

Vojne sile

Komplikovane procedure za dobijanje viza i nepredvidiva granična kontrola predstavljaju jednostavne načine za maltretiranje posjetilaca, poduzetnika i državnika.

Naprimjer, Moskva 2. marta nije dopustila poljskim i baltičkim političarima da uđu u zemlju kako bi prisustvovali sahrani ubijenog kritičara Kremlja Borisa Njemcova.

Najopasnije obilježje prvog hladnog rata bila je utrka naoružavanja supersila i nuklearno naoružavanje država koje su se nalazile na prvoj liniji.

Period nakon hladnog rata prvobitno je donio mir i profit pošto se smanjila proizvodnja nuklearnih arsenala, kao i budžeti za odbranu.

Iako je nuklearno oružje ostalo na evropskom tlu, evropske države više nisu držale jedna drugu na nišanu.

Njemačka je poduzela sveobuhvatnu reformu svojih oružanih snaga jer više nije vidjela Evropu kao prijetnju sigurnosti.

Ona je svoju vojsku pretvorila u malu volontersku vojsku, prijateljski nastrojenu prema ženama i porodicama, a koja nije opremljena za odbranu nego za humanitarne misije na drugim kontinentima.

Ali, situacija je sada drugačija. Vojni troškovi u Evropi sada će porasti na štetu socijalnih, ekoloških i humanitarnih programa.

Slaba pregovaračka pozicija francuskog predsjednika Francoisa Hollandea i njemačke kancelarke Angele Merkel u Minsku prošlog mjeseca pokazala je vojnu inferiornost Evropske unije naspram Rusije.

Bilo je očigledno da njihovi zahtjevi nemaju dovoljno utjecaja. Dvoje čelnika su samo mogli nastaviti prijetiti Moskvi novim sankcijama kako bi izvšili pritisak na Putina da povuče podršku ruskim separatistima u Ukrajini.

Moguće američko naoružavanje Ukrajine, što su nedavno predložili američki političari, neće promijeniti ovu situaciju, te samo može uzrokovati snažniji odgovor Rusije.

Zbog krize u Ukrajini, Njemačka preispituje svoju odbrambenu doktrinu i profil svoje vojske, Bundeswehr. Naprimjer, plan da se smanji broj tenkova sa 350 na 255 je ukinut.

Njemačka je naručila 121 oklopno borbeno vozilo prošle godine po cijeni od 620 miliona eura i ponovno razmatra planirano smanjenje budžeta za vojsku i broj vojnika sa 250.000 na 185.000.

Berlin, možda, napokon prihvati savjet NATO-a da poveća svoju vojnu potrošnju na dva posto BDP-a. (Njemačka trenutno troši 1,4 posto).

Poljska i baltičke zemlje se naoružavaju mnogo bržim tempom. Nepovjerenje Poljske prema Rusiji nikada nije prestalo u godinama nakon hladnog rata.

Pošto graniči sa Ukrajinom i ruskom enklavom Kalinjingradom na sjeveru, Poljska sebe vidi kao pograničnu državu. Varšava nije gubila vrijeme prošle godine kada je najavila iznimno ambiciozan plan unapređivanja vojske u narednih deset godina, vrijedan 42 milijarde dolara, a koji uključuje raketni štit, protivzračni sistem, oklopna vozila, podmornice i borbene dronove.

Ne iznenađuje što se sigurnosni savez iz prvog hladnog rata sada pojavljuje kao glavni igrač drugog: NATO je ojačao svoje prisustvo u srednjoj Evropi eskadrilama borbenih aviona.

Ako Poljska nabavi krstareću raketu, kao što predlažu neki poljski političari, zračne snage te zemlje mogle bi pogoditi ciljeve u Rusiji, a da ne napuštaju svoju vojnu bazu.

Osim toga, nakon godina lutanja divljinama Afganistana, Balkana i drugih područja, NATO je konačno otkrio svrhu svog postojanja.

Ne iznenađuje što se sigurnosni savez iz prvog hladnog rata sada pojavljuje kao glavni igrač drugog: NATO je ojačao svoje prisustvo u srednjoj Evropi eskadrilama borbenih aviona, što pokazuje snagu koja treba da umiri nervozne saveznike.

Neprijatan ton generalnog sekretara NATO-a Andersa Fogha Rasmussena nije stran onima koji su preživjeli poslijeratne godine.

On je pozvao na uvjerljivu prepreku NATO-a u obliku snaga za brze reakcije od nekoliko hiljada vojnika koji bi stalno bili u stanju „visoke pripravnosti“ i koji bi mogli djelovati u roku od dva dana.

Prekogranična neprijateljstva

Malo je vjerovatno da će Rusija izvršiti invaziju baltičkih zemalja ili srednje Evrope. Ali, Rasmussen to ne isključuje. „Ovdje nije riječ o Ukrajini“, rekao je za britanske novine prošlog mjeseca. „Putin želi vratiti Rusiju na njenu prijašnju poziciju velike sile. Postoji velika šansa da će on intervenisati u baltičkim zemljama kako bi testirao Član 5 NATO-a“. Član 5 je klauzula o solidarnosti koja se temelji na kolektivnoj sigurnosti.

Ipak, neka vrsta graničnog okršaja, invazije zračnog prostora i osvete koji su obilježili suparništvo između Istoka i Zapada nakon Drugog svjetskog rata, ponovno može postati dio svakodnevnog života.

Ruski sigurnosni operativci su u septembru ušli u Estoniju, zarobili i zatvorili pripadnika sigurnosne službe, koji je na ruskoj televiziji prikazan kao špijun.

Otmica, koja se desila dva dana nakon posjete predsjednika Baracka Obame Talinu, predstavlja vrstu podviga poput onih koje su supersile izvodile u Berlinu i Beču tokom prvog hladnog rata kako bi pokazale moć i poslale poruke nezadovoljstva.

Energetska kriza bi mogla pogoršati situaciju. Njemačka uvozi više od 35 posto nafte i plina iz Rusije. Italija gotovo u potpunosti zavisi od ruske energije. Baltičke zemlje se u potpunosti oslanjaju na Rusiju za plin.

Jedan element prvog Hladnog rata koji sada ne postoji je postojanje interventnih sigurnosnih mjera, kao što je privatna telefonska linija, „crveni telefon“, koja je pružala direktnu komunikaciju između Kremlja i Bijele kuće, a koja je uspostavljena kako bi se zaustavile iznenadne eskalacije tenzija. Zbog toga se sadašnji zastoj čini još opasnijim.

„Tokom hladnog rata stvorili smo mehanizam sigurnosti“, nedavno je izjavio bivši ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov. „Veliki broj sporazuma i dokumenata pomogli su nam da izbjegnemo velike i ozbiljne vojne konflikte. Prijetnja rata je sada veća nego što je bila tokom hladnog rata“.

Najnovije takmičenje, možda, neće rezultirati sveobuhvatnim požarom. Ali, neće se ulagati dovoljno sredstava niti pažnje u kritična globalna pitanja i programe kao što su klimatske promjene, migracijski tokovi, smanjenje nuklearnog naoružanja i borba protiv terorizma. To su prekogranične prijetnje koje zahtijevaju međunarodnu saradnju.

Gledajuću unazad, posljednjih 25 godina će se vjerovatno činiti kao jedinstven period u kojem su se takvi problemi mogli riješiti u korist svih. Ali, oni nisu riješeni i to je sada prošlost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO