Predskazanje Yasara Kemala

Piše: Iason Athanasiadis

Kada ste posljednji put uistinu jedva čekali da vidite nekoga: sasvim, bolno čeznuli za nekim?

Ili osjetili onu nervozu dok čekate nekog ko nije došao? Ushićenje kada konačno stigne, izoštreno jer prije toga niste bili u mogućnosti da ga kontaktirate?

Već duže vrijeme nema onih dugih perioda samoće tokom kojih su iskustva obrađivana, formirani planovi za dalje i misli imale taj luksuz da sazriju u manje eureke.

Ovakva stanja, nusprodukti izdvojenosti, čine se gotovo kao relikti iz prošlosti koji su prethodili sveprisutnom ludilu videokonferencija, vibrirajućih upozorenja, nizova informacija koje listamo i ubiranju lajkova digitalnog mnoštva koje poništava daljinu.

S obzirom na to da sada živimo drugačijim životnim stilom u kojem nam je pola života online, manje vremena ostaje za stvarni život.

Pa čak i kada se dogodi, manjeg je emocionalnog intenziteta od onoga kojeg se sjećaju ljudi stariji od 25 godina ili oni koji još ne žive u digitalnom društvu.

Međutim, iako se naše novo poimanje normalnog čini novim, ovo nije prvi put u historiji da je promjena zamijenila jedno stanje drugim koje izaziva tjeskobu.

‘Neodviknut’ od starog svijeta

Kako je industrijsko doba istisnulo predmoderni seoski život i zamijenilo ga životom u gradu usmjerenom na fabrike, tako je i zapadnjački kolonijalizam nametnuo naglu vesternizaciju društvima koja za to nisu bila spremna.

Agonija koju su osjetili evropski seljaci kada su transformisani u radničku klasu izražena je marksističkom teorijom otuđenosti.

Čak je i na Zapadu ovaj prelaz bio nejednak, što je dovelo do fenomena koji je francuski historičar Lucien Febvre nazvao “potragom za okrutnošću nauštrb ljubavi”.

Koliko se parova koji prolaze upoznalo u fizičkom svijetu? Dok je voz u kojem sam se vozio napuštao Rim, paralizovao me prizor stotina putnika smještenih u vagone susjednog voza: iako su sjedili veoma blizu, glave su im bile nagnute nad ekranima u rukama; vladala je tišina.

Ovaj akademik, čije je prihvatanje modernizma 20. stoljeća bilo takvo da je priznao kako je “neodviknut” od starih načina razmišljanja, 30-ih godina prošlog stoljeća napisao je da bi procvat “primitivnih osjećanja” mogao uskoro pretvoriti svijet u “smrdljivu jamu sa leševima.”

U zemljama trećeg svijeta, razvio se cijeli niz teorija iz protivljenja modernizaciji koju su nametnule vesternizirane lokalne elite: vedanta u Indiji, tzv. eurazijanizam u Rusiji, tzv. westoksifikacija u Iranu nakon šaha i razni oblici selefizma širom arapskog svijeta.

Djelo književnog velikana Yasara Kemala, koji je nedavno preminuo u Istanbulu, kritikuje način na koji su veze Turaka s nomadskim animizmom i zemljom na neprimjeren način prekinute, što je rezultiralo generacijama bez korijena osuđenim na fragmentirano postojanje.

Prema tome, ovo nije prvi put da tehnološke promjene utječu na ponašanje ljudi, ali razlika između situacije danas i one od prije jednog stoljeća je u oskudijevanju u debatama kojim smo mi lagano uplovili u naš vrli novi svijet, uglavnom pokrenuti zaboravnošću o razmjeru i brzini naše transformacije.

Prvi poremećaj

Jedan od najnasilnijih primjera modernizacije dogodio se u Turskoj, gdje je osnivač postosmanske države Kemal Ataturk nametnuo sveobuhvatne reforme u stilu ‘uhvatimo korak sa Zapadom’.

Djelo književnog velikana Yasara Kemala, koji je nedavno preminuo u Istanbulu, kritikuje način na koji su veze Turaka s nomadskim animizmom i zemljom na neprimjeren način prekinute, što je rezultiralo generacijama bez korijena osuđenim na fragmentirano postojanje.

Ali, Kemalova kritika je zanemarena i Turska je, zajedno sa novim pismom, kalendarom, narodnom nošnjom, i načinom mjerenja vremena, provedena kroz 20. stoljeće jednim neravnim, preusmjerenim kursom: država članica NATO-a, ponosni vlasnik novih, mladih tvornica i blistavih armija, odlučno antikomunistička, i uz stalno ponavljanje slogana da je članstvo u zapadnom društvu jedina strategija da se izbjegne ponavljanje onoga što se dogodilo Osmanlijama.

Višegeneracijski eksperiment iskorjenjivanja duhovnih tradicija kod jedne populacije i ulijevanja nagona koji omalovažava njihovo naslijeđe je prošao. 

Ova iluzorna transformacija se počela mijenjati tek u prošloj deceniji, kada su konzervativna stranka i njen tvrdoglavi predsjednik prkosno isticali nereformisanoj konzervativnoj većini da nema razloga da se stide religioznosti ili tradicije.

Ipak, nešto se već prelomilo. Višegeneracijski eksperiment iskorjenjivanja duhovnih tradicija kod jedne populacije i ulijevanja nagona koji omalovažava njihovo naslijeđe je prošao. Turcima sada nedostaju alati da se ponovno povežu sa svojom regijom. Pretvoreni su u “površne ljude bez korijena”, transformisani su, a da to i ne znaju, kako je prošle sedmice napisao Pankaj Mishra.

Sve je manje gradova bez interneta

Stoljeće i po kasnije, naše prostore i gradove, a da ne spominjemo navike i ličnosti, sada je preuredila jedna nova sila: Oblak (cloud).

Trenutno živim u maloj, gotovo nadrealnoj italijanskoj luci, čiji stanovnici – što je očito neprirodno – još šetaju, kupuju i komuniciraju jedni s drugima, a ne sa svojim pametnim telefonima.

Engleski jezik ovdje gotovo niko ne govori, a ja ne pričam italijanski. Ali, svakodnevno veoma mnogo komuniciram, uglavnom na engleskom i s ljudima koji su stotinama kilometara daleko. Tehnologija mi nije pomogla da se integrišem, već je učinila da ne moram ni da se trudim.

Prošle sedmice u Rimu, moj pametni telefon me stalno ometao, odgovarajući na zahtjeve za pomoć u raznim pitanjima, od pisanja članka o fašizmu u Grčkoj, najbolje pozicije za fotografisanje centra Bejruta, pitanja tipa gdje iznajmiti automobil u Erbilu i kako zagrijati stan u Istanbulu.

Ovi prekidi me odvajaju od fizičke stvarnosti, zahtijevajući da mislima napustim svoju okolinu i fokusiram se na novi zadatak. U pozadini je bio niz podsjetnika samom sebi, da se pozabavim gomilom nezavršenih obaveza, što mi je, onda, odvraćalo pažnju od izvršavanja cijelog niza zadataka, a koji su i sami jednim dijelom proizvedeni u virtualnom svijetu.

Sama priroda naše udaljenosti jednih od drugih … može rezultirati nesporazumima, tjeskobom, dezorijentiranošću i osjećajem gubitka.

Sasvim prikladno za jedan ovakav dan, Rim je blokirala najezda desničarskih demonstranata koji su izrazili svoje nezadovoljstvo zbog uslova koje je proizveo naš globalizirani, hiperkompetitivni najmanji zajednički imenitelj –  modernost.

Naredno jutro, dok sam sjedio u kafiću i posmatrao ljude, javila mi se jedna intrigantna misao: 

Koliko se parova koji prolaze upoznalo u fizičkom svijetu? Dok je voz u kojem sam se vozio napuštao Rim, paralizovao me prizor stotina putnika smještenih u vagone susjednog voza: iako su sjedili veoma blizu, glave su im bile nagnute nad ekranima u rukama; vladala je tišina.

Posustalo čovječanstvo

Tehnologija korača hrabro naprijed, kako joj i dolikuje. Ali, u nedostatku utvrđenih pravila ponašanja na internetu koja bi svi poštovali, sama priroda naše udaljenosti jednih od drugih tamo gdje bismo trebali biti prisni može rezultirati nesporazumima, tjeskobom, dezorijentiranošću i osjećajem gubitka.

Udubljivanje i koncentracija koju donosi situacija u kojoj nas ništa ne prekida dvije su emocije koje gubimo zbog stalne povezanosti na mreži.

Naše nove navike, hronična zaboravnost i reducirana interakcija sa osobama iz našeg okruženja, osim što utiču na mozak, ponovno oblikuju našu neposrednu okolinu tako što dovode do nastanka zajednica koje su prvo zamišljene online, a potom konkretizovane u stvarnosti.

Deceniju prije nego je svaki naš tren ugušen u odsjaju ekrana, muzički genije je ovjekovječen u kanadskom filmskom klasiku “32 kratka filma o Glennu Gouldu”.

Iako je ovaj kompozitor preminuo prije najezde povezanosti omogućene tehnološkim putem, jedan od njegovih poznatih citata bio je: “Za svaki sat koji provedete sa ljudskim bićem, potreban vam je znatan broj sati provedenih u samoći.”

A sada se osvrnimo na današnje vrijeme i viziju neposredne budućnosti u filmu “Her” iz 2013, u kojem se otuđeni uredski radnik bori protiv samoće pozivajući broj za telefonski seks sa nepoznatom ženom nakon čega se zaljubljuje u svoj feminizirani operativni sistem.

Yasar Kemal nije doživio taj dan, ali njegove riječi zvuče kao predskazanje: “Negdje je čovječanstvo posustalo i… neka bića slična ljudima zauzela su mjesto čovječanstva.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera