Sisijev novi-stari rat u Libiji

Pristalice režima su podržale zračne napade na Libiju (EPA)

Piše: Omar Ashour

„Gospodine, ovaj čovjek nam je prilika. On govori o vremenu…. oni planiraju nešto tamo u Libiji. Da, on govori o nekom obliku tajne saradnje za koju niko ne zna …. niko neće čuti ili znati za nju …. on će doći vama“, rekao je general Abbas Kamel, glavni pomoćnik Adbel-Fattaha al-Sisija, u nizu razgovoru koji su nedavno procurili.

„Ovaj čovjek“ je Ahmed Gaddaf al-Dam, rođak Muammara Gaddafija i glavni pomoćnik, kojeg su tražile libijske vlasti kao i Interpol nakon revolucije zbog navodnih zločina protiv čovječnosti. On je također nedavno na lokalnoj egipatskog televiziji, koja je odana sadašnjoj vlasti, javno izjavio svoju podršku grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Tačan datum kada je procurio razgovor je nepoznat. Ali oni su sigurno razgovarali nakon Al-Sisijevog vojnog udara 3. jula 2013. godine, a prije prvog „televizijskog trijumfa“ Khalife Haftara 14. februara 2014. godine.

Razgovor koji je procurio nije otkrio tajne; samo dalju sramotu. U službenim i stručnim krugovima, Al-Sisijeva vojna umiješanost u Libiji postala je općepoznata stvar od novembra 2013. godine.

Pomoć Egipta

U augustu 2014. godine, američki dužnosnici su otkrili tajne zračne napade Egipta i Emirata na Tripoli, neviđeno bombardovanje arapske Zaljevske zemlje na glavni grada arapske sjevernoafričke zemlje. Nedavno je otkriveno više detalja koji pokazuju da su oni očigledno prekršili embargo na oružje nametnut Libiji, kao i rezoluciju 1970 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

„Ne zaboravimo pomoć Egipta. Naša municija je došla iz Egipta – 400 kontejnera“, rekao je Saqr al-Joroushi, zapovjednik zračnih snaga koji je odan Haftaru i vladi Tobruka, na YouTube videosnimci dok je masa ljudi skandirala „Allahu ekber“.

U februaru 2014. godine, zračne snage Al-Sisija su ponovno napale. Ovaj put Dernu nakon stravičnog okončanja talačke krize u Sirti, u kojoj su ISIL-ovi militanti brutalno pogubili 21 egipatskog državljanina. Nakon napada, režim je tražio odobrenje UN-a da izvrši vojnu intervenciju, zatim je tražio pomorsku blokadu Libije, dok je ukinuo embargo na oružje sa druge strane građanskog rata. Svi pokušaji su bili diplomatski neuspjeh.

Pristalice režima su podržale zračne napade na Libiju. Ali histerija koju su poticali lokalni mediji i propaganda ultranacionalističkog egipatskog režima odvratila je pažnju javnosti od postavljanja bitnih pitanja. Primjerice, iako su obavještajne i sigurnosne službe bile prisutne u Libiji, kao i lokalni saveznici, šta je režim radio u periodu od 50 dana nakon što su taoci oteti?

Užasna reputacija

Historijski gledano, Egipat ima užasnu reputacija kada je riječ o talačkim situacijama. Nažalost, kriza u februaru predstavlja pravilo, a ne izuzetak. Neuspjeh da se dogovori sigurno puštanje toaca datira još od 1970-ih godina, a dosadašnji najkrvaviji rezultat se dogodio 1985. godine.

Tada je organizacija Abu Nidala otela egipatski avion i ta tragična epizoda završila se smrću 60 taoca koji su uglavnom bili pripadnici egipatskih specijalnih snaga, nakon što su oni napali avion u pokušaju da uhvate tri otmičara. Nije urađena javna revizija pristupa „spaljena zemlja“; pristupa koji je institucionalna kultura održala sve do danas unutar vojnih i sigurnosnih organa.

„Ugled“ države i njenih oružanih institucija ima velik značaj, dok životi civila u toj kulturi imaju manji značaj. To je posebno tačno ako taoci dolaze iz siromašnih društvenih sredina, marginaliziranih regija i vjerskih manjina.

„Al-Sisi nema kredibilitet kod, i on je zapravo protivnik, umjerenih islamista koji već pokušavaju iskoristiti njegove napade kao izgovor da odustanu od pregovora“, rekao je evropski diplomata za Wall Street Journal. To predstavlja pojednostavljivanje situacije na nekoliko nivoa. Iako su oni dio toga, vladu u Tripoliju ne vode „umjereni islamisti“ nego višeslojna koalicija u kojoj prorevolucijski regionalisti čine veoma utjecajan faktor.

Vlada u Tobruku također nije sasvim „sekularna“. Ona se također sastoji od nehomogenih koalicija vojnih frakcija, regionalističkih snaga, progadafijevskih elemenata i prorevolucionara; sa vojnim frakcijama – na čelu sa Haftarom – ima više udara. Ovi drugi vjeruju u „Al-Sisijev“ model preuzimanja, koji uključuje korištenje selefijskih ličnosti koje će izdavati fetve za suzbijanje neprijatelja.

Strategija UN-a koju podržava Zapada ima alternativni put – sa manje krvavim izgledima i potencijalno većim šansama da se pobijedi ISIL i slične organizacije bez osnaživanja nemilosrdnih diktatora. Trenutni cilj strategije je da se uspostavi Vlada nacionalnog jedinstva i libijske sigurnosne i vojne snage.

Brz odgovor

Ali, situacija u Sirtu zahtjeva brz odgovor. Libijska zora, vojna sila na čelu sa libijskim šefom stožera koja je odana vladi u Tripoliju, rasporedila je 166. bataljon oko Sirta, u pokušaju da preuzmu centar grada, univerzitet i druga područja od ISIL-ovih pristalica.

„Procjenjuje se da ISIL-ove snage imaju između 100 i 150 naoružanih vozila“, rekao je Mohammed Abdullah, član Općeg državnog kongresa (Vlade u Tripoliju) i vođa stranke Nacionalna fronta. Međutim, vojska Libijske zore nije dovoljna za brzu i ključnu pobjedu.

„Vojsku sačinjava oko 300 naoružanih vozila“, rekao je Abdullah.

Bez obzira na to kako se sukob između Vlade Tripolija i ISIL-a bude razvijao, strategija koju preferira Al-Sisijev režim može imati katastrofalne posljedice za Libiju, čija situacija je već sada neizvjesna, a da ne spominjemo ostatak regije.

Cilj te strategije nije nacionalno pomirenje, socijalna kohezija, demokratizacija, vojna i sigurnosna profesionalnost i demokratska kontrola oružanih frakcija. Cilj je iskorjenjivanje političkih rivala, osnaživanje istomišljenika/odanih vojnih generala i postavljanje drugog represivnog diktatorskog režima na granice Egipta i pobjeda ISIL-a, o čemu se slaže većina drugih strana.

Ali, taktike koje se koriste kako bi se ostvario taj krajnji cilj vjerovatno će produžiti trajanje građanskog rata u Libiji i uništiti svaku potencijalnu mogućnost pomirenja. A takve posljedice vjerovatno će dovesti do stvaranja snažnije sjevernoafričke verzije ISIL-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Vaša dnevna doza vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada