Zmije i guje iz srca hrvatske nacije

Piše: Josip Antić

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović uspio je skrenuti pozornost domaće i regionalne javnosti i nakon što su se reflektori s njega definitivno okrenuli prema liku i djelu nove dužnosnice na (još uvijek) Pantovčaku Kolinde Grabar Kitarović. Dan nakon inauguracije prve hrvatske predsjednice, Josipović, koji je u tom trenu trošio zadnje sate mandata, dao je intervju jednoj regionalnoj televiziji, u kojem se nije bavio dojmovima s ceremonijala na Markovu trgu, nego onim što bi se moglo nazvati obranom kontinuiteta svoje politike, u kojoj ključni dio, kako je ustvrdio, predstavlja borba protiv “ustaške zmije”.

“Ona [ustaška zmija] nije ovdje na podu, ne puzi, nije ni ona od 1941. do 1945, bez obzira što se neki, poput maskenbala, oblače u ustaške uniforme ili stavljaju slične znakove na Facebook stranice, web stranice i određene tiskovine, bez obzira što se spektakularno održava misa za [čelnika bivše Nezavisne države Hrvatske] Antu Pavelića. Nije u tome priča, niti u tome što se neki prisjećaju žrtava i s druge strane. I ti ljudi zaslužuju žalovanje svoje obitelji. Radi se o tome da je vidljivo u našem društvu da postoje neke tendencije koje idu za esencijom onoga što se tada zagovaralo”, pojasnio je svoju stilsku figuru Josipović.

Revidiranje historije

“To je netrpeljivost prema drugim i drukčijem, totalitarne tendencije, želje da se smanje ljudska prava, a vidjeli smo i da se prijeti ljudima i da se promijeni istina o povijesti. Nažalost, imamo na djelu nekih utjecajnih krugova da se revidira povijest, da se Hrvatska odmakne od pobjedničke koalicije iz Drugog svjetskog rata i pretvori u gubitnika. To je dio koji bi mogli obaviti povjesničari. Kada se to ne bi transponiralo na današnju politiku, vidjeli smo što se dogodilo s pravoslavnom crkvom [misli se na novi incident dan nakon inauguracije u pravoslavnoj crkvi u Karlovcu], da se nasilno ide prema nacionalnim manjinama, da se uskraćuju ljudska prava i ide prema reviziji povijesti, onda to ne bi možda bilo vrijedno spomena. Nažalost, i u politici i u javnom životu toga ima dovoljno da se zabrinemo nad tom tendencijom”, rekao je Josipović, zaključivši kako “postoje snažne snage koje bi revidirale ustavnu odredbu kako se Hrvatska temelji na Domovinskom ratu, ali i antifašizmu u Drugom svjetskom ratu”.

Ovo nije prvi put da Josipović rabi, iz narodnog pjesništva posuđenu, stisku figuru zla. “Ustašku zmiju” prvi put je spomenuo prije dvije godine, kada se, prilikom posjete Izraelu, ispričao zbog zločina počinjenih nad Židovima od režima NDH-a tijekom Drugog svjetskog rata.

“U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je, stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor, bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i živjeti, zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda”, kazao je Josipović prije dvije godine pred izraelskim Knessetom.

Zakašnjenje od pet godina

Tako  je Josipović zborio u Knessetu, a tada je na društvenim mrežama bio je kritiziran, ne toliko zbog samog čina isprike, koliko zbog ocjene da je “zmija još tu”. Danas, nakon ponovljenih teza u rečenom intervjuu, osporavanja dolaze i iz suprotnog, Josipoviću do jučer odanog tabora. Prema tezama iz tog kruga, Josipovićev antifašizam je lažan, iza njega se krije kalkulantski konformizam.

“Sa zakašnjenjem od pet godina, Josipović ponovno spominje ustašku zmiju, govori o ustaškim uniformama, o portalima i web stranicama koje za svog mandata nije ni jednom snažno osudio”, tvrdi se, uz dodatak kako je bivši predsjednik spomenute pojave osuđivao u inozemstvu, a u domovini ih je, dok mu je trajao mandat,  gotovo prešućivao, a sada kao objašnjenje za to nudi u “koncilijantnoj ulozi predsjedničke funkcije”.

Prema takvim tumačenjima, Josipović je tijekom mandata propustio zaštititi temeljne vrijednosti demokratskog društva, o kojima upravo sada naveliko govori, pa aktualni intervjuu vide tek kao kampanju za parlamentarne izbore, na kojima Josipović namjerava nastupiti s vlastitim projektom. Takva analiza sigurno nije bez osnove, no bez obzira na Josipovićeve motive i neodređenost (nespominjanje imenom i prezimenom osoba na hrvatskoj političkoj sceni koje vidi kao revizioniste), pitanje je jesu li njegovi naglasci utemeljeni na zbilji, ili je bivši predsjednik “rob prošlosti”, kako mu poručuju iz Hrvatske demokratske zajednice.

Nema nikakvih dvojbi da se javni prostor (naročito od kad su ga zaposjele društvene mreže) u Hrvatskoj ozbiljno napunio izljevima netolerancije i netrpeljivosti, o kojih jedan dio ima poveznicu s veličanjem ustaštva. Neke od tih pojava moguće je objasniti kao minorne, vezane uz egzemplare kakve je moguće naći u svakom, a pogotovo u gospodarski rastrojenom društvu, kakvo je danas hrvatsko.

Kao primjer takvih može poslužiti slučaj s Facebooka, na kojem je  nedavno izvjesni Darko Kovačić iz Benkovca, predsjednik gradskog ogranka Autohtone – Hrvatske stranka prava, objavio fotografije svoje obitelji. Na slikama pater familias, zajedno sa suprugom i šestoro djece, pozira pozdravljajući “uzdignutom desnicom”, pozdravom kojim su se u Drugom svjetskom ratu služili fašisti, nacisti i njihove marionete u režimima poput onoga Ante Pavelića. Nekoliko dana kasnije pokazalo se kako je na društvenim mrežama moguće naći niz fotografija na kojima i neki drugi roditelji svoju djecu podučavaju nacističkom salutiranju.

Karakter školskih programa

Ovaj dio priče mogao bi se svesti pod “neuke i čudnovate” obitelji, ali što učiniti s istraživanjem GONG-a iz 2010. godine, po kojem je tek 27,6 posto ispitanih učenika odgovorilo da Pavelićevu NDH smatra fašističkom državom. Ako ostalih 72,4 posto drži njen ustroj demokratskim, očito je da školski programi, krojeni za nove naraštaje hrvatskih građana, ne samo da nisu nedvosmisleno obrazložili zločinački karakter NDH-a, nego su te iste učenike isporučili u život kao političke idiote.

U školama im, primjerice, nije jasno objašnjeno kako slogan “Za dom spremni” nije nikakav “stari hrvatski pozdrav”, kako je to javnosti pokušao objasniti nogometaš Josip – Joe Šimunić. Naime, “Za dom” jest poklik iz dalje hrvatske prošlosti (pa i iz operne epizode Nikole Šubića Zrinskog), ali dodatak “Spremni” je ustaški umetak i nema nikakve veze s domoljubljem. S patriotizmom nema ništa ni navijanje u kojem je spomenuti ustaški pozdrav postao pozdrav kojim se bodri nogometna reprezentacija. Ako je za “ustaške selfie” kriva obitelj, tko je kriv za propuste školstva?

No to, nažalost, nije kraj. Kako shvatiti da hrvatski policajci u Splitu, pod okriljem noći, skidaju spomenuti pozdrav sa spomenika splitskoj bojni Hrvatskih obrambenih snaga koja nosi ime ustaše Rafaela Bobana? Zbog čega je policija, štiteći zakon, djelovala noću i zbog čega je policajac koji je pozdrav uklanjao bio je maskiran? Istodobno govor mržnje s ulica i Facebooka prebacio se i do saborske govornice, u napadima na zastupnika Milorada Pupovca.

S druge strane, pak, vrlo često se, pod kapom antifašizma na kojeg se Josipović poziva, skrivaju i oni koji su propustili ili ne žele otvoriti pitanja zločina koji su počinjeni u ime komunizma: od ubojstava počinjenih na Bleiburgu i marševima smrti do egzekucija koje je počinila jugoslavenska tajna služba. Glavni glasnogovornik takvog stava je čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko i, da, upravo na njega Josipović cilja, ali ga začudo ne spominje kad spominje revizonizam. Karamarko je još tijekom kampanje za predsjedničke izbore najavljivao reviziju Ustava, u kojem, po njemu, trebalo uvesti pojam “tuđmanizam”. O pozadini njegovih stavova možda ponajbolje govori izjava dana još u doba kad je bio ministar unutarnjih poslova na skupu održanom u kolovozu 2011. godine.

‘Komunistička zmija’

“Kad mi netko kaže da sam antifašist, onda me vrijeđa, iz jednostavnog razloga što je time rekao samo 50 posto istine o meni, jer ja sam i antikomunist. Zbog rata se dogodila nužna pomirba, u kojoj smo zaboravili tko su ustaška, tko partizanska, a tko domobranska djeca, i svi smo naprosto bili hrvatski branitelji. Međutim, u toj borbi za samoodržanje i spas hrvatske države potkralo se nešto što se nije smjelo potkrasti: ni u jednom postotku nije učinjena lustracija, niti se o njoj uopće razgovaralo”, rekao je Karamarko.

Po njemu, “ideološka supstanca iz socijalizma na vrlo se vješt način protegla do danas kroz ikonografiju i kroz ljude koji su predstavljali taj sustav te definitivno dolazi do relativizacije i Domovinskog rata, i demokracije, pa i samog smisla postojanja hrvatske države”.

“Apologeti titoizma, jednoumlja, lažnog bratstva i jedinstva i verbalnog delikta danas nas poučavaju demokraciji. To je apsurd”, priča je s kojom je Karamarko prišao HDZ-u, priča s kojom vodi tu stranku, a storiju o zatiranju “komunističke zmije” željet će nametnuti kao glavnu paradigmu ako dobije potrebnu većinu u Hrvatskom saboru. Pritom ne ističe kako je dobar dio članova HDZ-a došao upravo iz redova komunista, a da je Franjo Tuđman, na kojeg se poziva, bio doživotni štovatelj Josipa Broza Tita.

No, unatoč svemu navedenom, puzajuće ustaštvo i prikriveni komunizam nisu problem u Hrvatskoj. Problem su tzv. političke elite, koje nisu znale, niti htjele, na zdrav način voditi razvoj teško istraumatiziranog društva. Takvi postupci korijene imaju još s početka 1990-tih. Umjesto ustrajavanju na izgradnji čvrstog demokratskog okvira (u kojem bi ustaštvo nedvosmisleno bilo tretirano na isti način na koji su u Njemačkoj tretirana nacistička epizoda, ili u nekim drugim zemljama kolaboracionistički režimi, a jednako tako bilo prokazano ono što se može nazvati komunističkim terorom najžešće izraženim u poslijeratnom razdoblju) proklamirala se tzv. Tuđmanova pomirba.

U takvoj Hrvatskoj sadašnjost se zamišljala kao mirenje prošlosti (po Luborićevoj tezi o pomirbi sinova “ustaša i partizana”, iako najveći dio građana nisu bili ni ustaše, ni komunisti), a ne kao zajednička projekcija budućeg tolerantnog društva. U takvoj manipulaciji bilo je puno lakše osvojiti i zadržavati vlast uvjeravajući se kako je “zmije i guje”, nakon što posluže svrsi, moguće pospremiti pod tepih. Rezultat je društvo koje ni 25 godina nema neupitni konsenzus oko nekih temeljnih odrednica.

‘Visina kukuruza’

Da je tako, na “dizanje desnice do visine kukuruza” reagirale bi promptno pravosudne institucije, isticanje ustaških insignija nedvosmisleno bi osudili na svim stranama političkog spektra jednako kao i nemušto relativiziranje partizanskih zločina, primjerice onog na otočiću Daksi kraj Dubrovnika 1945. godine. Da je Hrvatska zdravo postavljeno društvo, kontroverze povijesti prepustile bi se povjesničarima, a nakon završetka obaveznog srednjoškolskog obrazovanja nikome ne bi palo na pamet da rehabilitira ni “U” od ustaštva, niti da se sablazni kad mu se podastru činjenice o odgovornosti komunističkih vođa u poslijeratnim obračunima s “neprijateljima društva”.

Zato novim naraštajima nije u Ustavu potreban ni tuđmanizam, ni titoizam, ali im je svakako potreban svegrađanski konsenzus oko antitotalitarizma, a tu hrvatski antifašistički pokret otpora u onom duhu u kojem je pokrenut 1941. godine ima svoje časno mjesto.

Nasreću, danas velikoj većini hrvatskih građana ne treba objašnjavati da je ustaški režim taman toliko domoljuban koliko je i udisanje smoga korisno za zdravlje, golema većina branitelja u posljednjem ratu nije ni na kraj pameti imala Pavelića kao njegovu hrvatsku varijantu, nego gradnju potpuno drugačijeg društva, koje će biti jednako hrvatsko koliko i demokratsko.

Takva većina svoje “selfije” na Facebooku ne začinjava nikakvom ideologijom, nego oreolom obične obiteljskog zajedništva, ona svoju pobjedu i žrtvu u Domovinskom ratu danas potvrđuje poštivanjem institucija i zakona, a ne postavljanjem sebe iznad njih.

To što je takva većina danas tiho jedva preživljava, zaglušena i zgađena govorom netolerancije i mržnje, najveći je grijeh nezrelosti svih hrvatskih politika.

Ali i nje same.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera