Iza kulisa domoljubne patetike i folklora

Piše: Damir Petranović

Jest da se radilo o samo tisuću – dvije ljudi i da je u stvarnosti to bio tek mini-dernek za lokalnog zločinca džepnog profila – kojemu u stvarnosti ne bi trebalo pridavati veću pažnju od novog imidža Severininog sina, jer će taj moralni čovječuljak već za pet-šest dana ponovno završiti u pritvoru – ali doček Branimira Glavaša svejedno je bio duboko uznemirujući događaj za Hrvatsku. Bila je to demonstracija nikad umiruće, iracionalne i apsurdne suicidalnosti jednog dijela njenih građana. Sudeći po reakcijama u javnosti i na društvenim mrežama, manjeg i sve beznačajnijeg – ali do zla bola napornog i agresivnog.

‘Napunio akumulator’

Još kad je osuđeni ratni zločinac ironično poručio da je u zatvoru ‘napunio akumulator’, svjesno se referirajući na presudu kojom je utvrđeno da su njegove žrtve bile prisiljene piti kiselinu koja im je izjedala lice, ždrijelo i želudac, normalnom i pristojnom građaninu Hrvatske došlo je da momentalno i ritualno spali domovnicu pa se pridruži kolonama Hrvata koji svoju sreću traže u emigraciji.

I ostavi cijelo to društvo tamo gdje i pripadaju, u tmurnoj, zaostaloj i  beskrajno zapuštenoj vukojebini, da oprostite na izrazu.

Bio je to, kažemo, surovo nadrealan prizor: u hladnoj i mračnoj osječkoj noći na glavnom gradskom trgu skupilo se nešto malo Glavaševih pristaša i stranačkih vojnika koji su mahnito mahali zastavala i transparentima, uz prigodnu zvučnu kulisu Marka Perkovića Thompsona i Miroslava Škore. Palile su se baklje, skandiralo izdajničkoj vlasti i zazivalo neki novi hrvatski preporod, što sve skupa spada u uobičajeni modus operandi desničarskih marginalaca i samozvanih tumača nacionalne ispravnosti.

Sve dok na scenu nije stupio on. Sitan i suhonjav, sa zločestim pogledom i gardom feminiziranog džepnog fašista, Branimir Glavaš u samo dvadesetak minuta svog govora uspio nas je vratiti u mračni period devedesetih u kojemu su se hulje (pre)često skrivale iza domoljubne patetike i folklora.

Na mjestu zločina

On, osuđeni kriminalac kojemu je dokazano naređivanje brutalnih ubojstava nenaoružanih civila pogrešne nacionalnosti, koji je utekao od sudova vlastite države i skoro šest godina iz susjedne Hercegovine glumio nepravedno prognanog dalaj lamu, da bi tek novom vratolomijom ubogog hrvatskog pravosuđa iskoristio jednu navodno proceduralnu grešku i vratio se na mjesto zločina. U Osijek, grad kojim već dva desetljeća s većom ili manjom uspješnosti drma zahvaljujući spretnoj kombinaciji prijetnji, podmićivanja i najobičnije trgovine. Ondje je pronašao grupicu sljedbenika koja će autistično ponavljati frazetinu o ‘heroju-a-ne-zločincu’ i baljezgati nešto o čistoći Domovinskog rata, potpuno nesvjesna činjenice da upravo bezumno slavljenje ratnih zločinaca baca ljagu više od bilo kakvog stvarnog oskvrnuća hrvatskih svetinja.

A kad im se još pridruže famozni zagrebački ‘šatordžije’, grupica invalida koja više od tri mjeseca protestno kampira usred Zagreba bez ikakvog vidljivog razloga i povoda, na okupu konačno dobivamo sve hrvatske retrogradne snage, sve mahnito obnevidjele ratnike i izgubljene duše koji se očito nisu uspjeli maknuti od devedeset i neke.

Koji ne haju za žrtve, ne čitaju sudske presude i nemaju ama baš ni trunka svijesti ili savjesti.

I kojima je Glavaševa metafora s akumulatorima baš onako zgodna, pa joj se smiju k'o blesavi na brašno. Dok s druge strane vrište nad oslobađanjem Vojislava Šešelja, Glavaša na n-tu potenciju, a istovremeno voajerski napaljeni prate svaki njegov korak i u skrovitoj atmosferi vlastitog doma hihoću se nad njegovim cirkuskim predstavama u Haagu.

Nacionalisti i fašisti

Tako to obično biva: nacionalisti i fašisti s obiju strana najbolje se poznaju i najbolje razumiju, makar jedni drugima predstavljali jedinu svrhu i jedini smisao postojanja.

Nama, koji se volimo smatrati normalnima i koji smo umjesto Glavaševog dočeka nedjelju navečer proveli uz prvi program Hrvatske televizije, gdje se odvijala prigodna svečanost proglašenja najvećih humanitaraca i dobročinitelja u prošloj godini, ostaje vjerovati da smo ipak u većini. I da ćemo jednom prevladati.

Izreka kaže da na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi: budale, i oni koji budale podnose. Dvadeset godina nakon rata vrijeme je da ovi drugi konačno dignu glavu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera