Ne dopustite da nas ISIL podijeli

Piše: Rachel Shabi

Nismo ujedinjeni u našoj nesreći – nažalost, ona nas dijeli, jer to je cilj terora.

Režiser i Jevrej su prošle sedmice ubijeni u Kopenhagenu u užasnom napadu koji je povezan sa nasilnim džihadskim ekstremizmom – ubica se zakleo na vjernost Islamskoj državi Irak i Levant (ISIL) – istoj grupi koja je odgovorna za ubistva Jevreja, karikaturista i policajaca u Parizu prošlog mjeseca.

Danski premijer pozvao je na jedinstvo i Danci su se okupili da je pokažu – ali ova dva smrtonosna napada na nevine u Evropi u isto toliko mjeseci pokrenula su optužbe označene podjelom i polarizacijom.

U međuvremenu, ISIL, kult smrti, nas je napao sa još više monstruoznosti, ovoga puta masovnim pogubljenjem 21 otetog kršćanskog Egipćanina u Libiji – ISIL se na taj način hvalio svojim novim pogubljenjima u Libiji i svojim stalnim uživanjem u odvratnim ubistvima.

Izdvojeni zbog religije

Ti Egipćani, koji su otišli u Libiju u potrazi za poslom, očigledno su bili izdvojeni zbog svoje religije – i možda kako bi se izrugivali Egiptu, koji je odmah pokrenuo zračne napade na Libiju. To je upravo ono što je ISIL želio, jer su u tim zračnim napadima poginuli civili (najmanje njih šest prema podacima Human Rights Watcha), koje ISIL sada može iskorištavati i manupilisati. Jer to je ono što oni rade.

ISIL-ov ubilački pohod u Libiji ponovno je potaknuo pozive na vojne intervencije – pojačavanje trenutnog bombardovanja u Iraku i Siriji, slanje trupa (iako nije jasno čijih) na teren.

Čini se da se bol koju izaziva ova grupa samo širi i raste. Hiljade Sirijaca i Iračana, koji imaju tu nesreću da žive u područjima koja okupira ova grupa, svakodnevno proživljavaju patnje.

Strah i užas vladaju širom tih regija – za kršćane, šiite, ali također i za sunite; za sve one koje oni smatraju pogrešnom vrstom ljudi, što zapravo predstavlja sve one koji se ne slažu sa ISIL-ovim pogledom na svijet.

Nema puno vijesti iz tih područja, ali kada neka vijest procuri, opis života u samoproglašenom halifatu nemilosrdno je surov.
U međuvremenu, strah i gubitak također su opustošili jevrejske zajednice u Evropi jer sama činjenica da ih neko ubija samo zato što su Jevreji budi strašne uspomene i truje najjednostavniju težnju za normalnim životom.

A tu je i agonija muslimanskog stanovništva širom Evrope, koje obično okrivljuju za djela koja je počinio kult smrti, bez obzira koliko puta i koliko snažno oni osude ISIL i uprkos činjenici da je ova grupa ubila mnogo više muslimana. Svaki put kada nasilni teroristički džihadista izvrši napad u Evropi, muslimanske zajednice se pripremaju na agresivne reakcije i potencijalne napade.

Podjela i polarizacija

Ova strašna, svakodnevna stvarnost je dovoljno loša – ali ono što je čini puno gorom je podjela i polarizacija koju stvaraju takva djela. Besmislene, obeshrabrujuće rasprave o „pravu na vrijeđanje“ haraju evropskim medijima. I na taj način pokušavaju umanjiti ili ignorisati stvarnost islamofobije ili antisemitizma, kao da se postojanje oba pokreta u isto vrijeme ne može razumjeti.

ISIL-ov ubilački pohod u Libiji ponovno je potaknuo pozive na vojne intervencije – pojačavanje trenutnog bombardovanja u Iraku i Siriji, slanje trupa (iako nije jasno čijih) na teren. Kao da nas beskrajni rat protiv terorizma i užasi koje je pokrenuo, među kojima je i ISIL, ništa nije naučio. Kao da nam nije usadio ni osnovnu spoznaju da se ideologije ne mogu uništiti bombardovanjem; da zračni napadi nisu zamjena za politička rješenja.

Američki novinari i aktivista Norman Solomon opisao je vanjsku politiku Bijele kuće kao „beskrajni, neprestani rat“ – dodajući da podsjeća na „kompulsivni poremećaj ponavljanja“.

Postoji poniženje u intervencionom pristupu prema Libiji; zagovornici NATO bombardovanja iz 2011. godine koje je pokrenulo haos i raspad države i što je kasnije stvorilo uvjete za stvaranje ISIL-a, sada pozivaju na još jače bombardovanje, ovoga puta kako bi uništili grupu.

Postoji način da se umanji patnja – pružanjem utočišta ljudima iz Sirije i Iraka.

Razumljivi bijes koji izazivaju ISIL-ova užasna ubistva, naš neizrecivi užas zbog patnji koje uzrokuje ova grupa, stvara očajničku potrebu za brzim i čarobnim rješenjima – a problem je u tome što brza i čarobna rješenja ne postoje.

Nema jednostavnog rješenja

Kao što je Fawaz Gerges, profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočne politike na Londonskoj školi ekonomije, napisao: „Ne postoji jednostavno i brzo rješenje za oslobađanje Bliskog istoka od ISIL-a jer je on manifestacija raspada državnih institucija, žalosnih socioekonomskih uvjeta i širenja sektaških požara u regiji“.

On dodaje da je najefikasniji način uništenja ISIL-a da se „uništi njegova društvena baza pridobijanjem srca i umova, što je težak i dugotrajan zadatak, i rješavanjem sirijskog sukoba koji je grupi dao motivaciju, resurse i sigurno utočište“.

Ali ako ne postoji rješenje, postoji način da se umanji patnja; pružanjem utočišta ljudima iz Sirije i Iraka. Sada ima više od 3,7 miliona sirijskih izbjeglica, od kojih je manje od šest posto raseljeno u Evropi; nevjerovatno je da je Velika Britanija prihvatila samo 90 njih.

Tu leži ključni neuspjeh – tragedija zbog koje intervencionisti mole da se „uradi nešto“ ne priziva pomoć. To je taj mali dio koji bi mogao napraviti razliku – intervencija koja bi mogla spasiti živote.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera