Kopnena ofanziva na ISIL: Moguće posljedice

Piše: Nizar al-Samarrai (savjetnik iračkog Centra za strateške studije)

Američki general John Allen, savjetnik američkog predsjednika i specijalni izaslanik predsjednika za Međunarodnu koaliciju za borbu protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), izjavio je kako će „iračke snage u narednim sedmicama započeti veliku kopnenu ofanzivu protiv militanata“.

Možda je izjava generala Allena izazvala više ozbiljnih pitanja o predstojećoj kopnenoj ofanzivi nego što je ponudila neke odgovore, jer riječi „iračke snage će započeti veliku kopnenu ofanzivu“ nisu politička ili medijska fraza u onoj mjeri koliko odražavaju vrlo uzak profesionalni vojni koncept. To je zato jer ofanziva koju pokreće bilo koja snaga znači da se ta snaga postavlja nasuprot druge sile od koje se razlikuje po vojnom kapacitetu ili nacionalnoj pripadnosti, a to izaziva posebna pitanja. Da li će snage iz jedne ili više država pridružiti se iračkim snagama u vođenju ovog napada? Ako hoće, koje su nacionalnosti te snage? Ili, da li postoje nedržavni faktori koji će podržavati iračke trupe na frontu?

Haider al-Abadi, netom nakon što je položio zakletvu na mjesto iračkog premijera 9. septembra 2014. godine, potvrdio je u jednom intervjuu da je jedna od najvažnijih strateških konstanti koje je prihvatila vladajuća šiitska koalicija jeste eliminiranje uloge država Zaljeva (GCC) u ratu protiv Al-Kaide i ISIL-a. U skladu sa tim, al-Abadi zabranio je prelet aviona iz država GCC-a koji su bili na misiji izvođenja zračnih udara u Iraku, limitirajući ih time na bombardiranje ciljeva u Siriji, naročito u Ayn Al-Arabu (Kobani) i Raqqi.

Fetva Al-Sistanija

Uprkos činjenici da Sjedinjene Američke Države nisu čak ni propitivale stav Abadija, bilo je primjetno da država, za koju je formirana međunarodna koalicija za pomoć, čvrsto odbija pomoć GCC-a, a koja je navedena u Sporazumu zajedničke saradnje na odbrani i ekonomskom razvoju Lige arapskih država. U međuvremenu, ista država je prihvatila jaku ulogu Irana, te tako nadišla negativnu zaostavštinu osmogodišnjeg rata između Iraka i Irana.

Od početka mandata, Al-Abadi je objavio paket mjera dobre volje, naročito kada je riječ o ograničavanju oružja u rukama država – drugačije rečeno ograničavanju uloga šiitskih paravojnih snaga u ratu protiv sunitskog terorizma – no, samo dobre namjere ne znače istovremeno dobijanje povjerenja sa druge strane. Mnogi, koji prate situaciju u Iraku, ističu da je država, tokom Al-Abadijeve vladavine, svjedočila horizontalnom širenju i jačanju šiitskih paravojnih snaga u raznim dijelovima države (ne samo u dijelovima gdje su napetosti najjače), naročitou Diyali, Bagdadu, dijelovima Salahuddina i provincijama.

Sada su paravojne snage pred vratima provincije Anbar, pod prividnom krinkom vođenja borbi protiv ISIL-a. Ove snage su također proširile ovlasti koje su dobile, kao i povećale količine oružja i broj jedinica koje posjeduju. Fetva, koju je izdao vodeći šiitski imam veliki ajatolah Al Sistani i koja traži od Iračana da se pridruže vojsci u borbi protiv ISIL-a, dovela je do formiranja Narodnih paravojnih snaga pod izlikom zaštite šiitskih svetilišta. U to vrijeme, neki su navodili kako je al-Sistanijeva namjera bila uklanjanje iranske uloge u Iraku tako što bi stavio oružane snage pod svoj utjecaj.

Haider Al-Abadi, sa druge strane, kao da ne vidi ništa pogrešno u prisustvu komandanta iranskih snaga Al-Quds, generala Qassema Soleimanija, u svojoj državi. U govoru na sigurnosnoj konferenciji u njemačkom Minhenu, Al-Abadi je kazao kako je Soleimanijevo prisustvo dio dogovora između Bagdada i Teherana o borbi protiv ISIL-a. Također je istakao kako svi iranski savjetnici, koji su do sada dolazili u Irak, to činili u sklopu ovog sigurnosnog dogovora dvije države.

Vjerovatno Al-Abadi pokušava prigušiti stavove međunarodne zajednice o rastu uloge Irana kada je riječ o vojsci i sigurnosti u Iraku, a što je direktno suprotstavljeno sankcijama koje je međunarodna zajednica, odnosno Vijeće sigurnosti UN-a, nametnulo Iranu. Ove sankcije brane odnose sa određenim ljudima, a general Soleimani je jedna od tih osoba.

Udar na moral

Sa druge strane, da li je iračka vojska uspjela ispuniti očekivanja u jačim borbenim zadacima koji su joj povjereni? Koji je trenutni status 12 brigada o kojima je general John Allen govorio? Da li su dostigli nivo obuke i naoružanja koji bi ih kvalificirao kao spremne za ratište i borbe za oslobađanje velikih gradova poput Mosula iz ruku ISIL-ovih snaga koje su navikle ma ulične borbe? Pripreme i obuke članova ISIL-a uključuju kopanje rovova i pravljenje barikada i utvrđenja, što za navedene brigade predstavlja veliku teškoću.

Nezavisni vojni analitičari istakli su da američki, irački, pa čak i iranski vojni stratezi, koncentrirani na Mosul kao probno područje za ove brigade. Ovaj grad su iračke snage izgubile u borbama sa ISIL-om 9. juna 2014. godine i smatra se žestokom provjerom jer bi, u slučaju neuspjeha, došlo do žestokog udara na moral boraca.

Međutim, na čemu Al-Abadijeva Vlada bazira nade u značajan vojni uspjeh u Mosulu, grad koji je posebni simbol zbog činjenice da je tamo Abu Bakr Al-Baghdadi sebe imenovao „Halifom islama“? Možda se iračka vlada nada zbog prisustva kurdskih Pešmerga snaga čiji je moral u porastu nakon pobjeda koje su ostvarile, uz međunarodnu pomoć, nedaleko od Mosula i u bitkama u Sinjaru. Kurdi su dobili pomoć kroz dostavu naprednih vrsta oružja od nekoliko zapadnjačkih država, poput SAD-a, Kanade, Njemačke i Velike Britanije.

Iračke snage i dalje boluju od fatalne mane – manjka tačnih brojki o veličini oružanih snaga zbog prisustva desetina hiljada „vojnika duhova“, čiji je prvi kontingent (više od 50.000) Al-Abadi najavio krajem prošle godine.

Analitičari navode indikatore koji ukazuju da značajan broj vojske dolazi iz šiitskih krajeva, dijelom kao posljedica Rezolucije 91 američkog građanskog administratora Paula Bremera iz juna 2003. godine, a koja pridružuje šiitske paravojne snage u regularnu armiju. Ovo je promijenilo ustroj same armije, od dominacije sunita u komandnim strukturama i šiitskih vojnika nametnute Ba'tizmom, do šiitske komandne strukture i nakon Rezolucije 2 koja je dovela do ukidanja iračke armije pod Ba'tifikacijom u maju 2003. godine. Rezultat ove promjene, koju je inicirao SAD, bio je gubitak vrhovne komandne strukture i uspostavljanje političke strukture sa predstavnicima sekti koja se sada preslikava i na vojsku.

Četiri različite formacije

Za očekivanu kopnenu operaciju, koju je najavio general Allen, smatra se da će biti odlučujuća bitka u međunarodnoj borbi protiv ISIL-a na svakom nivou. Tako je stanje uprkos činjenici da je Allen kazao da će iračke snage predvoditi kopneni napad u „oslobađanju Iraka“ te da će im koalicijske snage davati podršku.

Međutim, napad na Mosul je potencijalno opasniji od napada na bilo kojoj drugoj lokaciji zbog prisustva četiri različite paravojne formacije u provinciji Nineveh. Prve su kurdske Pešmerga snage, koje su za Kurde vojska, a ne paravojska. Prisutnost ovih snaga tretira se kao eskalacija konflikta, a da se ne spominje i nacionalni aspekt stanja. Druge paravojne snage su Yazidi koje su Pešmerga snage formirale za djelovanje kao ogranak u područjima poznatim kao „sporna područja“, dok su treće snage kršćanska milicija koja je oformljena da bi se oslobodio Mosul iz ruku ISIL-a. Četvrta snaga su same Narodne paravojne snage.

Sve ove oružane snage znače jedno: postojanje spornog fronta na kojem se svaka strana bori za vlastite ciljeve. Možemo biti sigurni da neće biti demokratskog dijaloga između pušaka i tenkova, naročito ukoliko područje zapali vatra borbi sa svih strana. Svaka strana želi pobjedu po svaku cijenu, uprkos činjenici da, bez obzira na hrabrost boraca, sama neće moći doći do pobjede.

Ukoliko bitka za Mosul počne, tada ćemo vidjeti ponavljanje situacije u Ayn Al-Aranu u Siriji – ovaj put u daleko većem obimu borbi, širine uništenja grada i ogromnom broju izbjeglica koji pokušavaju pobjeći od borbi. Ista situacija se može desiti i Tikritu, u nešto manjem obimu.

Ipak, dok se ne sazna više činjenica o vojnoj akciji, pitanje kontrole u provinciji Anbar će ostati nedirnuto na polici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera