Podjela ‘mi ili oni’ u Hrvatskoj

Piše: Davor Gjenero

U konsolidiranim se demokracijama podrazumijeva da će se u provođenju izbora striktno poštivati zakoni i unaprijed definirana procedura te da će biti poštivani rezultati izbora. Izbori su i proces komunikacije između biračkog tijela i političke klase, ali i proces legitimiranja društvenog poretka, jer se nakon njih državne institucije izgrađuju sukladno izbornim rezultatima.

Pretpostavlja se, nadalje, da su svi sudionici izborne procedure, koji prihvaćaju pravila demokratske političke utakmice, legitimni politički akteri i da svatko od njih, sukladno potpori u biračkom tijelu, mora nakon izbora zauzeti svoju društvenu ulogu, bilo unutar političke većine, dakle, vlasti, ili u manjini, to jest, opoziciji.

U Hrvatskoj je samo jednom postojala sumnja hoće li izborni rezultat na državnoj razini biti poštivan.

Nakon što je predsjednik Tuđman, poslije izbora u listopadu 1995. godine, spriječio da koalicija stranaka, koje su u to vrijeme na državnoj razini bile opozicija, uspostavi skupštinsku većinu i izabere gradonačelnika Zagreba, i nakon što je dva puta (1995. i 1997) bila, protivno volji birača, nametnuta HDZ-ova gradonačelnica, ozbiljno se sumnjalo u to hoće li nakon izborne pobjede opozicije 3. siječnja 2000. HDZ predati vlast.

Međutim, i smjena parlamentarne većine, primopredaja izvršne vlasti, kao i izbor novog predsjednika Republike i njegova investitura, odvijali su se bez ikakva problema. Hrvatska ja tako 2000. provela „drugu smjenu vlasti“, za koju mnogi društveni teoretičari smatraju da je „osjetljiva“, jer se tek nakon druge smjene vlasti, demokratski poredak može smatrati konsolidiranim u pravom smislu riječi.

Ključni izbori

Hrvatska je od 2001. godine država s političkim sustavom parlamentarne vlade. Napušten je dotadašnji (polu)prezidencijalizam, pa su parlamentarni izbori postali ključni politički događaj u mandatu.

Hrvatska, kao i brojne nove demokracije, predsjednika Republike i dalje bira neposredno, iako je njegov politički utjecaj ograničen, ali interes birača za predsjedničke izbore bitno je manji nego prije.

U uspostavljanju novih administracija ponekad se događaju napetosti. Tako je predsjednik SDP-a Zoran Milanović 2007. izbjegavao priznati izborni poraz, a predsjednik Mesić tada je hodao po rubu svojih predsjedničkih ovlasti, odlažući realnom izbornom pobjedniku povjeriti mandat za sastavljanje vlade.

Cijeli proces, međutim, odvijao se unutar ustavnog okvira i tu političku igru nitko nije mogao definirati kao pokušaj izigravanja izbornih rezultata.

Zato su najnoviji predsjednički izbori, čiji se prvi krug odvijao krajem prošle, a drugi 11. siječnja ove godine, svojevrsno političko razočaranje kad su u pitanju dosegnuti demokratski standardi i konsolidiranost demokracije u Hrvatskoj.

Već prije izbora u javnosti se uspostavila svojevrsna zbunjujuća kakofonija koja je upozoravala na to da demokratska politička kultura u zemlji i nije tako solidna i stabilna kao što se mislilo. Naime, zbog toga što je predsjednik Tuđman umro u toku mandata, 10. prosinca 1999. godine, pa je novoizabrani predsjednik Mesić inauguriran i preuzeo dužnost 18. veljače 2000, Hrvatska se svakih pet godina u vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika suočava s izborima.

Rok za izbore

Izbori se moraju održati najranije 60, a najkasnije 30 dana prije isteka mandata aktualnog predsjednika.

Predsjednik Josipović ocjenjivao je da izbori u vrijeme novogodišnjih praznika (prvi krug 28. prosinca, a drugi na kraju školskih praznika 11. siječnja) nisu u njegovu interesu, nego da bi za nj bilo bolje da se izbori održe kasnije.

Zato je kod Vlade (koju tvori lijeva koalicija, kojoj i sam pripada) lobirao za to da se izbori održe izvan ustavnih rokova, prvi krug, doduše, više od 30 dana prije isteka njegova prvog mandata, ali drugi krug tek petnaestak dana prije kraja mandata.

O tome se počelo govoriti u javnosti i tek je oštra reakcija dijela eksperata dovela do toga da je Vlada odbacila Predsjednikovu „inicijativu“ i raspisala izbore sukladno ustavnim pravilima.

Činilo se da će ova epizoda ostati posve zaboravljena i nevažna, jer tijekom kampanje i provođenja izbora nije bilo naznaka da bi itko mogao pokušati izigravati temeljna izborna pravila.

Premijer Zoran Milanović je u kampanji za drugi izborni krug, doduše, ponovno „zaigrao po rubu“. Tada je mimo predsjednika Josipovića profilirana kampanja „mi ili oni“, u kojoj se odricao demokratski legitimitet protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović i njenoj stranci HDZ.

Kampanju „mi ili oni“, „svjetlo ili tama“ (sve su to izrazi kojima se aktualni premijer koristio) Milanović je nastavio i u izbornoj noći, nakon objave izbornih rezultata, izbjegavajući priznati poraz svog kandidata i čestitati pobjednici.

Priznanje poraza

Za razliku od njega, predsjednik Josipović priznao je izborni poraz i čestitao pobjednici, pa se činilo da su procesi krenuli u normalnom smjeru i da će se uspostava nove predsjedničke administracije provesti kao i uvijek do sada, mirno i bez napetosti.

Međutim, koji dan nakon izbora, SDP-ova srednje rangirana političarka iz Milanovićeva užeg kruga (postala je poznata kao supruga jednoga od njemu bliskih ministara) objavila je svoje „pravno mišljenje“ o tome da pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović nije pravovaljana, jer da ona nije izabrana apsolutnom većinom glasova svih izašlih na izbore.

Izborni zakon, usvojen još 1992, govori da u prvom krugu pobjeđuje onaj kandidat koji osvoji više od 50 posto glasova svih izašlih na izbore, a ako niti jedan kandidat ne pobijedi, u drugi krug ulaze dva prvoplasirana kandidata i pobjeđuje onaj od njih koji osvoji veći broj glasova.

SDP-ova se političarka, nakon provedenih izbora, dosjetila da ta odredba izbornog zakona, navodno, nije u skladu s Ustavom i predložila da se od Ustavnog suda zatraži da ukine Izborni zakon i da se nakon toga održi novi izborni krug. Svima je bilo jasno da je ta inicijativa lansirana iz Milanovićeva kabineta.

Predsjednik Josipović od nje se ogradio, konstatirao da to nije njegov stav, ali da SDP ima pravo to tražiti.

Reakcija javnosti bila je takva da do ulaganja ovog zahtjeva Ustavnom sudu nije došlo, ali je postalo jasno da u „unutarnjem krugu“ premijera Milanovića razmišljaju o tome kako opstruirati uspostavljanje predsjedničke administracije sukladno izbornim rezultatima.

Nakon okončanja epizode „ispitivanja ustavnosti izbornog zakona“ i napuštanja ideje o pokušaju poništavanja rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora, uslijedila je iduća politička epizoda – koncept preseljenja Ureda Predsjednika.

Promjena lokacije

U toku kampanje Kolinda Grabar Kitarović tvrdila je da je sadašnja lokacija Ureda Predsjednika neprimjerena, da je održavanje golemog parka oko bivše Titove vile nepotreban trošak za Ured Predsjednika, da je taj prostor potrebno otvoriti građanima, a da bi Ured Predsjednika trebao biti na skromnijoj lokaciji, i predložila je državnu rezidenciju na Gornjem gradu, vrlo blizu palači u kojoj je sjedište predsjedništva Vlade.

Milanovićeva je Vlada nakon izbora odjednom donijela odluku o tome da se Ured Predsjednika seli u tu vilu, da mu se oduzima dosadašnji prostor i dodjeljuje tražena državna rezidencija, a u dogovoru s predsjednikom Josipovićem pokrenuta je procedura preseljenja.

Budući da bi ta državna rezidencija bila upotrebljiva kao prostor za Ured tek nakon preuređenja, da u njoj nisu stvoreni sigurnosni uvjeti za arhiv i komunikaciju predsjednika Republike, u krugu novoizabrane predsjednice Republike i njenoj stranci stvorilo se uvjerenje da se ovom odlukom nastoji opstruirati prijenos vlasti.

Cijeli arhiv trebalo je početi seliti, što bi ga bar za neko vrijeme učinilo nedostupnom predsjedničinim suradnicima, pa je iz toga očitana zla namjera opstrukcije uspostave predsjedničke administracije sukladno izbornim rezultatima.

Upitne namjere

Teško je procijeniti je li se doista radio o zloj namjeri i opstrukciji, ili je riječ o predizbornom manevru premijera Milanovića, koji se sam priprema za skore parlamentarne izbore, pa nastoji novoizabranu Predsjednicu i njenu dosadašnju stranku prikazati kao nevjerodostojne –  „u kampanji su tražili skromniji Ured, a sada gaze danu riječ i ne daju se preseliti iz raskoši negdašnje Titove vile“.

Što god bilo, političari u Hrvatskoj pokazali su da su spremni stabilnost institucija podrediti svojim izbornim i propagandnim probicima.

Hrvatska se tako pokazala kao daleko manje konsolidirana demokracija, nego što smo mislili da jest.

A ozbiljna predizborna kampanja tek počinje – počinje borba za idući parlamentarni mandat, a izbori će biti održani najkasnije u listopadu ili studenom, ali možda već u lipnju ili rujnu ove godine.

Podjela „mi ili oni“ čvrsto se uspostavila, a u SDP-u su uvjereni da tijesan rezultat, kakav je bio u drugom krugu predsjedničkih izbora, valja očekivati i na parlamentarnima. Ako bi se to obistinilo (iako je to malo vjerojatno, jer, realno, HDZ ima u biračkom tijelu veliku prednost pred SDP-om), napetosti oko imenovanja mandatara i sastavljanja Vlade, koje su se događale 2007. godine, činile bi se tek sitnicom. Hrvatska je, očito, u razdoblju u kome se testira konsolidiranost njene demokracije, a za sada taj test ne prolazi najbolje.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera