Zašto je Britanija trebala napasti ISIL

Piše: Crispian Cuss

U četvrtak su britanski avioni krenuli u akciju protiv Islamske države Irak i Levant (ISIL) u Siriji, samo nekoliko sati nakon što je vlada dobila glas Donjeg doma Parlamenta koji je odobrio akcije.

Dok se vojna važnost tog poteza ne bi trebala naglašavati – britanski doprinos će brojčano biti mali i ta zemlja već izvodi zračne operacije protiv ISIL-a u Iraku – politički je to imalo stvarni značaj, ali ne samo jer je prethodni pokušaj u augustu 2013. propao.

Iako je vlada ovaj put dobila većinu glasova – 397 je bilo za, a 233 protiv napada – debata u Parlamentu, ali i u široj javnost, bila je žestoka.

Međutim, tipično, mnogi argumenti protiv zračnih napada bili su bazirani više na emocijama nego na razumnom shvatanju vojne kampanje, uloge zračnih napada u široj borbi protiv ISIL-a ili stvarnosti izbjegličke krize, tako da možda nije bilo iznenađujuće da strukturne mane na Bliskom istoku, koje ISIL tako vješto iskorištava i koje zračni udari neće riješiti, uopće nisu spomenute.

Glavni argument protivnika zračnih napada bio je da takvo bombardiranje jednostavno nije uspješno. To je bilo popraćeno tvrdnjom da je i dalje postojanje ISIL-a nakon velikih kampanja dokaz tog neuspjeha.

Efikasnost zračnih napada

Dok samo bombardiranje nikada ne određuje kampanju, ono, ipak, ima stvarnu vojnu vrijednost. Zaustavilo je napredovanje ISIL-a nakon što je zauzeo Mosul i krenuo prema Bagdadu u junu 2014, a bilo je značajan faktor u vojnim uspjesima iračkih i kurdskih snaga sigurnosti dok su vraćali teritorije koje je zauzeo ISIL.

Dodatno, protivljenje zračnim napadima u Siriji trebalo bi logički voditi i do protivljenja zračnim napadima u Iraku, kada se u obzir uzme de facto nepostojanje granica.

Međutim, malo njih je govorilo da bi Zapad trebao stajati po strani dozvoljavajući da iračko stanovništvo pati zbog brutalnosti ISIL-a. Prateći to, ne postoji opravdanje da se Sirijci prepuste toj sudbini.  

Ustvari, efikasnost bombardiranja također potkopava tvrdnju oponenata da ISIL, zapravo, želi da ih Zapad bombardira jer se na taj način radikalizira šira muslimanska javnost.

Dok će ISIL bez sumnje iskoristiti bilo koji snimak zračnih napada, lažan ili istinit, da dočara sebe kao žrtvu, to ne znači da istovremeno želi da njegovo čelništvo i vojne strukutre budu uništene.  

Slično, taj argument također pretpostavlja da muslimanska javnost širom svijeta na neki način ignorira ponašanje ISIL-a ili činjenicu da su muslimani njegove najveće žrtve.

Također se tvrdilo da će zračni udari dovesti do pojave više izbjeglica, ali time se opet ne uspijeva prepoznati stvarnost onoga što se već dešava. Dok mnogi zaista bježe od sirijskog građanskog rata, bježe i od ISIL-a. Poplava izbjeglica iz Mosula i okolnih područja u Kurdistan i Tursku direktni je rezultat ISIL-ovih teritorijalnih dobitaka, a ne njegovog vojnog poraza. Kada se povrati ono što je ISIL zauzeo, izbjeglice će se moći vratiti.

Taj argument također se zasniva na lažnoj teoriji da će zračni napadi ciljati područja na kojem su civili, dok je istina sasvim suprotna. Jedan od razloga zašto zračni udari još nisu bili toliko efikasni koliko bi mogli biti jeste taj što postoje veoma stroga pravila djelovanja kada je riječ o ciljanju meta kao što su zgrade.

Većina meta je pokretna vojna imovina koja se nalazi daleko od područja gdje žive građani. Slično, tvrditi da će zračni napadi izazvati nepotrebne civilne žrtve jeste namjerno ignorirati patnju koja se već dešava.

Mogućnost terorističkih napada

Ostavljajući Siriju i položaj njenog naroda sa strane, također se tvrdilo da će udari učiniti Ujedinjeno Kraljevstvo više izloženim terorističkim napadima. Zaista, neki su navodili da su napadi u Parizu dokazi za to.

Iako može biti neke poveznice između aktivnog angažmana na Bliskom istoku i terorističkih napada, koristiti to kao opravdanje da se ISIL ne dira jest isto kao predati vaš proces donošenja političkih odluka onome ko vam najviše prijeti.

Dok oni koji su izvršili prethodne napade na London ili Pariz možda osjećaju neki oblik tuge zbog britanskog angažmana u Iraku i Afganistanu, ono što su rekli u svojim svjedočenjima je, u najboljem slučaju, nepovezano. To su također bili pojedinci sposobni za istinsko zlo.

Dok podržavanje uništavanja ISIL-a donosi rizik od domaćeg terorizma, ne bi se trebala dati kontrola nad našim političkim sistemom onima koji podržavaju ISIL-ove ideale. To što su njegove pristalice sposobne na takva djela pokazuje koliko je bitno da se oni unište.

Na kraju, dok zračni napadi imaju stvarnu vrijednost, i britanska vlada je imala pravo da pozove na njihovo širenje na Siriju, to je kratkoročno rješenje za mnogo dublje regionalne probleme – prihvatanje netolerantnog mišljenja islamista, kontinuiranu sposobnost političara da iskorištavaju sektaške podjele između šiita i sunita te neuspjeh sekularnih vlada da odgovore na potrebe svog naroda.

Istinska snaga ISIL-a bila je njegova sposobnost da iskoristi te strukturne probleme i djeluje u vakuumu koji je tu napravljen.

Iako su zračni udari centralni dio uništavanja ISIL-a, imaju malo utjecaja na stvarne uzroke. Britanska vlada bila je upravu kada je napravila taj korak, ali sada se mora pobrinuti da to bude početak istinske ponovne procjene regije, njenih potreba i uloge Zapada u njoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera