Suicidalna politika mini Schengena

Naći će se kompromis, ali rubne države u nešto su lošijem položaju (EPA)

Piše: Davor Gjenero

Svaki put kad se Europska unija nađe u nekoj ozbiljnoj krizi, krenu tumačenja prema kojima je izvorište krize na njenom rubu te da srce Europske unije valja zaštititi od tih potresa s periferije i definirati barem dvije zone unutar EU s različitim pravima i različitom razinom međusobne povezanosti.

Još se nedavno govorilo o Europi dviju brzina, o tome da bi dio Unije trebao nastaviti intenzivniju međusobnu integraciju, koja bi dovela do svojevrsne federalne povezanosti zemalja koje bi sudjelovale u tom procesu, a da bi dio članica ostao na margini te integracije. Ovo je bio odgovor na skepsu, prije svega, Britanije, prema snažnijoj institucionalnoj integraciji zemalja članica.

Kad je započela ekonomska kriza u Grčkoj i kad se činilo da ona, ali i kriza u nekoliko drugih zemalja, pretežno „južne“ Europe može zatresti temelje eurozone, u opticaju se našla ideja o dvije eurozone,  o tome da se one zemlje koje ne poštuju maastriške kriterije izdvoje u marginalnu zonu eura, a da se središte eurozone očuva kao stabilno.

Istim tipom logike vodio se i Jeroen Dijsselbloem, predsjednik euroskupine i nizozemski ministar financija, kad je predložio da se stvori „mini Schengen“ zona, u kojoj bi bile samo zemlje Beneluksa (Belgija, Nizozemska, Luksemburg), Njemačka i Austrija, a da unutar ostatka današnje 26-člane schengenske zone kretanje ljudi bude ograničeno i kontrolirano.

Današnju schengensku zonu čine i četiri države koje nisu članice EU: Švicarska, Lihtenštajn, Norveška i Island. Velika Britanija i Irska nisu članice Schengenskog sporazuma, a Bugarska, Rumunjska, Cipar i Hrvatska u procesu su pristupanja, pri čemu Bugarska i Rumunjska ispunjavaju tehničke, ali ne i „političke“ kriterije za njihovo članstvo u „Schengenskom ugovoru“.

Dijsselbloemov prijedlog jedna je od onih „suicidalnih inicijativa“ koje se pokreću zato da bi same sebe eliminirale, ali pritom pokrenule neke procese koje autor inicijative smatra poželjnima.

Ravnoteža tereta

Nitko u EU nije s potporom dočekao ovaj prijedlog. Prema njemu je otvoreno skeptičan i njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere, koji smatra da zajednički cilj europskih lidera mora biti „da schengenski prostor funkcionira kao cjelina“, a sve drugo da su „pomoćna razmatranja“.

Još je decidiraniji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. U govoru pred Europskim parlamentom nakon terorističkih napada u Parizu upozorio je da je schengenski sustav ugrožen i prognozirao je da će, ako propadne, sa sobom povući i euro. “Jedinstvena valuta neće imati smisla ako schengenska zona propadne”.

Juncker točno razumije da je s pozicije građana najveće postignuće Europske unije upravo sloboda kretanja na velikom dijelu europskog kontinenta i da bi obnova graničnih kontrola između zemalja članica predstavljala golem korak unatrag.

Dijsselbloemov prijedlog formalno čuva tu privilegiju slobodnog kretanja samo za mali dio srca Unije, ali njegova je inicijativa vezana, prije svega, uz uspostavljanje svojevrsne ravnoteže tereta za očuvanje takva zajedničkog prostora.

Naravno, njegov koncept „ravnoteže tereta“ u skladu je s pogledom na europske procese iz Nizozemske. Naime, Dijsselbloem govori o problemu „muktašenja“, odnosno „free ridinga“, dakle, situacije u kojoj neke zemlje članice schengenske zone nastoje iskoristiti više dobrobiti zone, nego što su same spremne pridonijeti održavanju sporazuma.

Dvije su temeljne primjedbe zemljama članicama schengenske zone za koje Dijsselbloem misli da ne ispunjavaju svoje obveze: sudjelovanje u čuvanju vanjske granice Unije i spremnost da podijele teret zbrinjavanja izbjeglica.

Kao što je klasičan obrazac u europskom načinu donošenja odluka, što ga rabi predsjednik eurozone Dijsselbloem, pokrećući inicijativu za koju unaprijed zna da neće biti prihvaćena, tako je klasičan i način reagiranja Unije.

Zbog toga što je Unija bila posve nepripremljena za val migracije, ali i zato što su se pojedine države na različite načine ponašale prema unaprijed dogovorenim procedurama za suočavanje s kriznim situacijama, danas unutar EU nema „nevinih“.

Kriza nesigurnosti i kriza migracije, na koje obje Dijsselbloem pokušava odgovoriti, nastale su zato što vanjske granice Unije nisu bile zaštićene, ali i zato što se nisu provodile procedure predviđene za suočavanje s krizom, što ih je regulirao Schengenski sporazum, ali ni dublinske procedure što definiraju koja je od zemalja članica EU u pojedinim slučajevima nadležna za provjeru svakoga pojedinog zahtjeva za dodjelu azila.

Usred migrantske krize njemačka je kancelarka objavila da dublinske procedure više ne važe, a da pritom nisu zamijenjene nekim drugim dogovorenim europskim modelom. Kad se pak pokazalo da Njemačka, Austrija i Švedska, koje su podnijele najveći teret migrantske krize, više nisu sposobne ovladavati tom krizom, jednostavno se pokušalo vratiti „istisnutu pastu za zube natrag u tubu“.

Zemlje Višegradske skupine, nove demokracije koje su 2004. pristupile Europskoj uniji, odbijaju sudjelovati u zbrinjavanju izbjeglica. Te države same sebe definiraju kao one koje su pristupile „Europi vrijednosti“, a nakon azijatskog modela i nereda, koje im je donijela vazalna pozicija prema sovjetskoj Rusiji nakon Drugoga svjetskog rata, uređenost Unije kao „zajednice kršćanskih zemalja“ iz njihove se perspektive činila fantastičnim postignućem.

Zaštita vanjskih granica

Iz srca EU, od same njemačke kancelarke, još se donedavno moglo čuti kako je „multikulturalizam Europe“ mrtav, a u zemljama Višegradske skupine to su očito ozbiljno shvatili. Iz njihove perspektive, perspektive prostora koji je i „Međueuropa“ (Zwischeneuropa), dakle, koji odvaja prostor Zapadne Europe od „Euroazije“, odnosno europskog istoka i Rusije, ključno je štititi vanjsku granicu Unije, a asocijacija ovih zemalja međusobno se solidarizirala u trenutku kad su granice jedne od zemalja članica saveza bile pod pritiskom migrantskog vala.

V4 čvrsto je stala iza Mađarske, pa zemlje članice V4 sudjeluju u kontroli mađarske granice prema Srbiji, dakle, vanjske granice Unije, ali i one prema Hrvatskoj, to jest unutarnje granice u odnosu na EU, ali vanjske granice schengenske zone.

Za razliku od Mađarske, koja je u migrantskoj krizi nastupala logikom zaštite, prije svega, onoga što njena vlada smatra nacionalnim interesom, a onda povezivanjem tog interesa s interesima zemalja saveznica unutar EU, Slovenija se ponašala kolikogod je to moguće u skladu s europskim procedurama i maksimalno je štitila vanjsku schengensku granicu.

Sloveniji je tijekom krize uspjelo dobiti snažnu njemačku i austrijsku potporu za takvo ponašanje, pa je zato i bio organiziran summit lidera država na balkanskoj migrantskoj trasi, na kojem je slovenska strategija definirana kao ona prema kojoj bi se sve države na ovoj migrantskoj ruti morale voditi.

Međutim, sad kad je migrantska kriza stavljena pod kontrolu, Slovenija kao da nije imala neke koristi od ponašanja koje je „srce EU“ ocijenilo kao jedino korektno.

Nitko, naravno, niti ne pomišlja da bi sada, kad problem više nisu migracije, nego unutarnja sigurnost, trebalo nagraditi Sloveniju i uključiti je u uži format schengenske zone.

Dapače, kao i zemlje koje su opterećene migrantskim problemom, poput Italije, kao i zemlje čije ponašanje u krizi nije dobro vrednovano u europskim institucijama, poput onoga Višegradske i Baltičke skupine, poput država koje su pokazale nespremnost da podijele teret izbjegličkog vala, primjerice Danske, i Slovenija je ostala izvan kombinacije o „mini Schengenu“.

Pritom u daljnjem procesu donošenja odluka članice V4, koje unutar Europskog vijeća imaju jednak broj glasova kao i Njemačka i Francuska zajedno, u boljoj su poziciji od Slovenije, koja u Vijeću nastupa sama, oslanjajući se najčešće na potporu Njemačke i Austrije.

Mini Schengen nije opcija koja bi se ostvarila, jer je europskim liderima jasno da je Juncker, koji u Schengenskom sporazumu vidi temelj današnje EU, u pravu.

Naći će se kompromis, ali rubne države, pogotovo one „nove članice“, dakle, zemlje koje ne spadaju u „EU 15“ nego „EU 25“ u nešto su lošijem položaju. Najgori je, naravno, položaj onih koji nisu niti u „EU 25“.

Kao što je jasno da u razdoblju krize europskih institucija zajednička politika proširenja nije prioritet Unije, pa da niti države koje su započele institucionalni dijalog (Crna Gora i Srbija, još prije Turska) nemaju kratkoročno otvorene perspektive članstva, tako niti države, koje su aplicirale za članstvo u Schengenskom sporazumu, ne mogu gajiti nadu da će mu se pridružiti.

To važi za Bugarsku i Rumunjsku, a posebice za Hrvatsku, koja tijekom migrantske krize nije htjela snositi svoj dio tereta krize, nego jednostavno nije provodila niti schengenske, niti dublinske procedure.
 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO