Gdje je put ka jedinstvenoj muslimanskoj naciji?

Muslimanska zajednica ne bi trebala biti sadržana u terminu koji se naziva halifat

Piše: Muhanna Hubail

Riječi koje glase: “Gdje je put ka jedinstvenoj muslimanskoj naciji?” predstavljale su jedno od centralnih pitanja velikog broja muslimanskih intelektualaca, istraživača i akademskih radnika u vrijeme kada termin “islamisti” još nije bio frekventan nego se koristio termin “muslimani”. Ukoliko bi se termin “islamisti” i upotrijebio, pod njim se podrazumijevala elita koja se bavi pitanjem ponovnog uspostavljanja jedinstva rasparčane muslimanske zajednice.   

Jedinstvo muslimanske zajednice razbijeno je nakon što je s vlasti svrgnut sultan Abdul-Hamid 1909. godine, prije konačnog pada Osmanskoga carstva. Bio je to simbol jedinstva, pod čime ne mislim na simbol halifata. Veoma je ustaljena pogreška još od emevijskog perioda da se daje legitimitet i utemeljenje terminu “halifat” bez da se utvrdi postoji li šerijatska osnova za njegovu upotrebu, budući da je halifa vođa muslimana koji radi u njihovom interesu i popravlja stanje muslimanske zajednice, a ni u kom slučaju je ne uznemirava i ne iskorištava. 

Krajnja militarizacija

Stanje šoka nije se manifestiralo samo kod onih koji su podržavali osmanske sultane već je zahvatilo i sve islamske reformističke pokrete koji su dugi niz godina bili u velikim problemima zbog kašnjenja reformi u samoj osmanskoj državi i borbe zvanične države protiv njih. Takva situacija pomogla je drugim nacijama da se ujedine u borbi protiv Osmanlija, što je uzrokovalo velike praznine u strukturi države, od samoga dvora pa sve do najudaljenijih regija koje su bile u okviru tadašnje države.

Nakon toga, počinje se širiti osjećaj da će fragmentacija muslimanske svjetske zajednice voditi ka opasnoj fazi kojom se priprema put za moguću dominaciju nad njom. To se u suštini i desilo, i to vojnim putem. No, i nakon povlačenja vojnih trupa, taj pravac se nastavlja i dalje, i to političkim metodama.

Danas se ta vrsta dominacije nad muslimanskom zajednicom vraća svojoj vojnoj formi u velikom obimu i pod različitim izgovorima, nakon što je ta zajednica pala pod utjecaj unutrašnjih slabosti i zaslijepljenosti zapadnom kulturom, koja ne samo da ne koristi čovjeku nego ga potpuno upropaštava, a zatim je prešla u fazu izraženog radikalizma, surovoga odnosa u civilizacijskom smislu i jedne krajnje militarizacije.

U svim tim procesima počivala je snaga koja je željela dominirati nad muslimanima, pri čemu je uložila maksimalne napore kako bi napravila ambijent u kome nije moguće izgraditi jako muslimansko društvo u bilo kojem dijelu takvog svijeta.

To se pitanje ponovo nameće danas u ambijentu žestoke oluje, odnosno političke i vojne invazije koja je počela i još traje, te u ambijentu totalnog neuspjeha u ostvarivanju i najnižeg nivoa koordinacije među muslimanskim zemljama s nadom da će se ta oluja zaustaviti. Osim toga, vidljiv je i napredak ruskih ubojitih napada i vjerskog iranskog pokroviteljstva, uprkos tome što po geografskom položaju Teheran pripada muslimanskom istoku. Međutim, neosporno je da “Stari Zapad”, kako se ponekad naziva, i dalje predstavlja glavnog igrača u regiji.

Iznevjerena Ankara

U tom kontekstu dolazi i do posljednje inicijative Ankare koja se tiče obnavljanja komunikacije s Tel Avivom. Riječ je o stvarnoj i veoma značajnoj komunikaciji, bez obzira na koji način to pojedini pokušali interpretirati i tumačiti. Prema tome, nisu tačne tvrdnje pojedinih medija koji pokušavaju takav korak predstaviti kao pokušaj slabljenja Hamasa. Takav potez samo je pokazatelj stanja iznevjerenosti u kojem se Ankara trenutno nalazi. 

Ovdje ne želimo kriviti vladajuću stranku u Turskoj niti želimo opovrgnuti njihovu sposobnost manevriranja i traženja izlaza iz prijetnje u koju je guraju Evropa i Teheran zbog snova “nesuvislog cara”. Ono što, zapravo, želimo jeste potaknuti smjer novog razmišljanja, a to je pitanje odgovornosti intelektualca koji se nikada ne bi smio, zbog preglasnoga aplaudiranja drugih, sustegnuti od opisa istine i tražiti lijek za bolesti stvarnosti, što bi se trebalo činiti racionalnim sagledavanjem stvari a ne rasplamsanim emocijama.

Takav stav Stranke pravde i razvoja (AKP) u potpunosti je razumljiv, kao i motivi i žestoki pritisci pod kojima se nalazi. To su pritisci koji otvoreno upućuju na to da je neophodno staviti tačku na iskustvo muslimanskoga pokreta u Turskoj ili onoga što nazivaju Erdoganovim pokretom. Stoga je bitno podsjetiti koliko je velik značaj svijesti islamista i njihovog dubokog promišljanja te odgovornog vaganja i ocjenjivanja tih kontakata i dogovora s Izraelcima koje provode AKP i druge strane prisutne na sceni.

Neophodno je probuditi svijest i staloženost te smanjiti izrazito emotivne vizije kako bi se iznova procijenilo uspješno i veoma utjecajno iskustvo u Turskoj.

Dakako, postoji velika razlika kada je riječ o onima koji sklapaju takve ugovore kako bi osigurali vlast i tlačili narod, smatrajući da će mostovi s Tel Avivom predstavljati partnerstvo sa zapadnim projektom u regiji, čime će se sačuvati režim a palestinski otpor zauzvrat dovesti u potpunu blokadu te oslabiti arapsko i muslimansko jedinstvo.

Sve nam to govori o teškom političkom iskustvu u kome je neophodno donositi važne odluke s ciljem pronalaska balansa kroz demokratski projekt gdje se politički legitimitet stječe glasovima naroda. Međutim, relacije te stranke s vanjskim silama i regionalna blokada ostavlja samo dva izbora: teško političko manevriranje sa stranama koje kroz historiju iskazuju neprijateljstvo prema muslimanskoj zajednici ili suočavanje s potrebama odbrane same države i njenoga novog demokratskog legitimiteta koji u ovom trenutku vode islamisti.

Međutim, glasačka baza različitih usmjerenja nikada im nije dala legitimitet za ulazak u velike ratove, pa čak i ukoliko događaji budu vodili ka tome bez mogućnosti izbora, što je prisutno u turskoj savremenoj i dalekoj historiji, bez prisustva novih islamista.

Islamska perspektiva danas ne bi trebala bježati od toga da stvari sagledava iz tog ugla. Neophodno je da istupi iz kruga posvećenja iskustva islamista u Turskoj i njihovih rješenja, u što, između ostalog, spadaju i mostovi koje AKP gradi s Tel Avivom u namjeri da pređe tu fazu kao prvu etapu u svome hodu kako bi došla do sljedeće. Iako su međunarodni plovni put prema Gazi i njena deblokada strateški projekt koji je AKP usvojio, to nisu bile glavne teme razgovora u posljednjem sporazumu Tel Aviva i Ankare.

Stoga je neophodno probuditi svijest i staloženost te smanjiti izrazito emotivne vizije kako bi se iznova procijenilo uspješno i veoma utjecajno iskustvo u Turskoj, što predstavlja jedan od puteva kojim idu muslimani, iako se još nije konačno realizirao, budući da se pred njim nalaze teški izazovi a velika slika još nije konačno formirana.

To stanje danas jasno otkriva da stvarnost država u regiji ne može ostvariti čak ni najmanju granicu opstojnosti koja je neophodna. Zbog toga postoji potreba za formiranjem alijansi u muslimanskoj svjetskoj zajednici, što predstavlja jasnu, racionalnu nužnost, ali i obavezu svih muslimana. To pitanje su postavljali i prvi islamisti u vrijeme pada Osmanskog carstva, kada su osjetili posljedice Sykes-Picotovog sporazuma.

Težak izazov

Oni su maksimalno nastojali nadići tu fragmentiranost. Pokušali su oživjeti zadaću jedinstva muslimanke zajednice kroz prenošenje solidarnosti i podrške među njenim stranama te iskoristiti razne komponente sukoba kako bi se izvršila reforma kanala posredstvom kojih podrška može doći do muslimanskih naroda, posebno s ciljem ostvarivanja nezavisnosti u odnosu na kolonijalne sile.

Izazov je danas, kako izgleda, znatno teži. Ono što je do sada učinjeno u pokušaju da se ustane i iznova obnovi ideja panislamizma proširilo se u različitim formama. Neke od njih sa sobom nose elemente podjela i rascjepkanosti među muslimanima, dok se u drugima naglašava ideološka dimenzija za koju možemo kazati da je gotovo zauzela mjesto islama. Uprkos činjenici da sve te škole mišljenja imaju dobre elemente i da su dale doprinos i imaju dobre strane, i dalje ostaje sva surovost sukoba nekih od njih, što nije posljedica samog totalitarizma nego je riječ o unutrašnjem problemu tih škola i islamskih pokreta.

Vjerovanje da je nevjernički kršćanski Zapad taj koji se vodi svojim motivima i da je u stalnoj zavjeri protiv zajednice na Istoku bilo je prisutno tokom cijelog perioda borbe za nezavisnost. Takav odnos je rasističkog karaktera.

Kada je riječ o elementu koji se smatra pogubnim, to je zapravo blokada ili diktatorsko uništavanje svih pokreta intelektualne ili reformističke obnove u političkom životu muslimana. Taj pokret uvijek je nastojao izbjeći konfrontaciju te je namjeravao formirati društvo u kulturološkom smislu, s nadom da će muslimanske države nacionalno ojačati pa zatim formirati jedinstvenu naciju koja će se moći suprotstaviti tim izazovima i zavjerama. 

Vjerovanje da je nevjernički kršćanski Zapad taj koji se vodi svojim motivima i da je u stalnoj zavjeri protiv zajednice na Istoku bilo je prisutno tokom cijelog perioda borbe za nezavisnost. Takav odnos je rasističkog karaktera i ne počiva na humanističkim vrijednostima, jer se na taj način Istok izdvaja iz relacije u zajedničkoj civilizaciji i prakticira se isključivo vjersko isključivanje koje se može zakloniti iza sekularizma zapadnih institucija. Međutim, taj diskurs se pojavljuje jasno kroz praktične političke odluke i diskurse u punoj ružnoći navedenoga, bez obzira na to je li u prvom planu radikalni kršćanski misionar ili ne.

Prebacivanje krivice

Navedeno nije bila nepoznanica za one koji su naviještali islamski procvat – ta tačka predstavlja izrazito značajnu prekretnicu – štaviše, taj radikalizam i ostrašćenost kršćanskoga Zapada bili su prisutni i urezani u njihovim percepcijama i djelima. Međutim, vidjeli su da je riječ o vatrenoj retorici potaknutoj u stvarnosti muslimanskoga svijeta, a u kojoj se sva krivica prebacuje na vojnu i političku okupaciju kolonizatora, dok se zanemaruje vlastita slabost koja se ispriječila na putu samoformiranja islamskoga Istoka u obliku država zajednica i u obliku samoga čovjeka za većinu koju predstavlja muslimanska zajednica, ali i za druge razne skupine koje žive na istoku i za humanističku poruku koju imaju prenijeti čitavome svijetu.  

Ta opsjednutost počivala je na civilizacijskom duhu koji je imala grupa učenjaka i muslimanskih intelektualaca, što je formiralo savez progresivno nadahnutih ljudi uprkos njihovom pluralističkom usmjerenju da to predstavlja put za izgradnju strukture koja će u biti dati i zemlju i čovjeka. Na taj način će se musliman pozicionirati kao razborit, savremen i racionalan čovjek kako bi se posredstvom njega takvog izgradile pretpostavke i nužni tranzicioni elementi prema jedinstvenoj muslimanskoj zajednici.  

Muslimanska zajednica ne bi trebala biti sadržana u terminu koji se naziva halifat, što bi predstavljalo ispraznost i ružnu unutrašnju opustošenost, ili će se smatrati retrogradnim ili teokratskim oblikom forme. Međutim, trebalo bi da je riječ o jedinstvenoj strukturi koja će biti utemeljena na zajedničkim solidarnim institucijama u formi generalnog muslimanskog savezništva, a ne o organizacijama ili institucijama koje su tu radi javnoga mnijenja i koje u biti obaraju vezu između organizacije i onoga što je širi kontekst.

To ne bi trebale biti konferencije koje će se održavati s vremena na vrijeme već bi se radilo o jedinstvenoj unutrašnjoj snazi muslimanskih zemalja koja bi svim rivalima obznanila da ima prirodno pravo i nikada neće dozvoliti da joj se nameću tuđi uvjeti. Takva snaga pomogla bi im u izlaganju jedinstvenog viđenja svijeta s islamskim diskursom, koji podrazumijeva jedinstven humanistički i pravedan pogled na svijet.

Pitanje koje se ovdje nameće ne tiče se ponavljanja tužnih i deprimirajućih priča pred rijekom krvi i mnogobrojnim nedaćama koje su pogodile muslimane nego se u okviru jednog fokusiranog pitanja postavlja dilema i podsjeća: Je li s trpeze islamskog mišljenja došao odgovor za ono što iziskuje taj grandiozan kulturni projekt? Ima li islamsko reformističko pero ispriku, bez obzira na to kojoj provenijenciji pripadalo, samo zbog toga što je okruženo kriminalcima, diktatorima i naivnim populistima? Je li sama ideja uvod za putovanje prema ostvarivanju toga projekta ili je muslimanska svjetska zajednica ta koja nema svog projekta niti će imati jedinstvo za koje će se boriti? 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera