Zašto Nikolić napada Crnu Goru

Piše: Andrej Nikolaidis

Ionako je bilo samo pitanje vremena…
Tomislav Nikolić se u razgovoru za ruski medij braći povjerio da se ne moraju plašiti – Srbija nije kao Crna Gora. Usput je opleo po susjednoj državi i njenom rukovodstvu – sa kojim je, navodno, u dobrim odnosima.

Predsjednik Srbije biranim je mlazevima pljuvačke Crnu Goru opisao kao državu koja ,,svjesno poništava svoju samostalnost i predstavlja primjer kako jedna zemlja ne treba da bude igračka“. Crna Gora se, po njemu, „preporučuje kao država koja će prihvatiti sve da bi ušla u NATO… Izabrala je put članstva u EU i NATO, ali i otvorene sukobe i nesporazume sa svima sa kojima su te organizacije u sukobu – znači, članstvo bez identiteta i samostalnosti“.

Eto ti ga sad. A mi mislili da je i Srbija izabrala put članstva u EU i da podržava crnogorski ulazak u NATO. Jer srpski premijer Vučić ne zaboravlja naglasiti kako je članstvo u EU srpski spoljnopolitički prioritet. A predsjednik Srbije Nikolić je, u prvoj zvaničnoj posjeti Crnoj Gori, 18. januara 2013. godine, ovako govorio: ,,Iako je Srbija vojno neutralna, ona ne zamera Crnoj Gori zbog evroatlantskih integracija. Taj njen evroatlantski put ne ugrožava Srbiju, a sve što nas ne ugrožava ne treba da nam smeta“.

U novembru jedno, u decembru drugo

Nikolić je i jedan od potpisnika deklaracije zemalja koje učestvuju u takozvanom procesu Brdo-Brioni. Tom deklaracijom podržavaju se države aspiranti sa Zapadnog Balkana za članstvo u NATO-u. To je Nikolić, u prisustvu  potpredsjednika SAD Džoa Bajdena i predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska potpisao u Zagrebu, u novembru. Ali sad je već kraj decembra. Prošlo je, dakle, dovoljno vremena da Nikolić shvati, ili mu objasne, kako nije u redu da Srbija ne osudi članstvo Crne Gore u NATO. Stoga je Nikolić u decembru kritički progovorio o onome što je u novembru podržao.

Crnogorski premijer Đukanović je u odgovoru Nikoliću bio vrlo suzdržan. Iz odgovora je jasno da Đukanović ne želi nikakav verbalni sukob sa srpskim rukovodstvom. Napokon, Nikolićeva izjava stigla je svega nekoliko dana nakon što je Đukanović vrlo pohvalno govorio o politici Aleksandra Vučića. 
Predsjednik Crne Gore bio je oštriji. On je Nikolića optužio da brzo mijenja stavove, pomenuo deklaraciju Brdo-Brioni, pa konstatovao da je Nikolić rekao ono što doista misli o Crnoj Gori.

Dolaskom Nikolića i Vučića na vlast u Srbiji počeo je proces u kojem su odnosi Crne Gore i Srbije popravljeni. Za vrijeme vladavine Borisa Tadića, dvije su države neprekidno bile na rubu incidenta. Tadić je preko crnogorske opozicije godinama pokušavao srušiti Đukanovića. Na koncu su Vučić i Nikolić doputovali u Podgoricu, zatražili Đukanovićevu podršku, dobili je i – srušen je Boris Tadić. Tako da se povijest Tadićevih pokušaja da preko crnogorske opozicije vlada Crnom Gorom može opisati poslovicom koja glasi – mnogo je mačku goveđa glava. Sada se u srpskim opozicionim medijima može pročitati kako Đukanović preko Vučića vlada Srbijom – što je, naravno, notorna budalaština.

Crnogorske vlasti, dakako, nisu propuštale priliku da Tadića optuže za miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore. Međutim… Kada se u unutrašnje stvari Crne Gore umiješao Tomislav Nikolić, tako što je srpske nacionalne partije pozvao da uđu u vlast, dakle u koaliciju sa Đukanovićem, u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista nisu imali primjedbe.

Naprotiv; glasovima Đukakovićeve i Vujanovićeve Demokratske partije socijalista, Socijalističke narodne partije i Nove srpske demokratije, Tomislav Nikolić je proglašen za počasnog građanina Berana. U obrazloženju prijedloga je navedeno da predsjednik Srbije daje „ogroman doprinos smirivanju tenzija na Balkanu i povezivanju naroda na prostoru bivše Jugoslavije“. Svečanosti proglašenja Nikolića za počasnog građanina Berana prisustvovao je i Filip Vujanović.
Koji sada, kaže, nije iznenađen Nikolićevom paljbom po Crnoj Gori.

Naravno da nije – Vujanović, kao i Đukanović, vrlo dobro zna ko je Nikolić, kao što znamo i mi. Zna, kao što znamo i mi, da je Nikolić četnički vojvoda postao na ratnim Palama, gdje se zakleo da će se ,,svim svojim snagama boriti za slobodu srpskog naroda i obnovu jedinstvene srpske države na Balkanu koja će obuhvatati sve srpske zemlje“. Vujanović i Đukanović znaju, kao što i mi znamo, da pod „sve srpske zemlje“ spada i Crna Gora.
Vujanović, kao i Đukanović, pamte kako je vatreno Nikolić protestvovao zbog hapšenja Karadžića i Mladića.

Stoga, kada Vujanović za Nikolića danas kaže: „Ali, da to misli, apsolutno misli“, na šta tačno Vujanović misli? Vujanovićeva izjava se, naravno, odnosi na posljednje Nikolićevo pljuvanje po Crnoj Gori. Ali možda Vujanović hoće reći i nešto više: da Nikolić „apsolutno misli“ ono što je govorio nekada? 

Srećom, ne znam na šta Vujanović misli, ali srećom znam šta ja mislim: Nikolić apsolutno misli ono što je onomad govorio na Palama, sred bosanskog Mordora. „Novi“ Nikolić rezultat je njegovog pragmatizma i sposobnosti prilagođavanja. Evolucija nema nikakve veze sa uvjerenjima. Naprotiv: od onih odlučnih da opstanu, opstanak vrlo često traži da napuste svoja uvjerenja. Čvrsta uvjerenja smanjuju šanse za opstanak – naročito u politici. Uspješne i duge političke karijere moguće je (ili treba reći: jedino je moguće) voditi bez ikakvog čvrstog uvjerenja, tako što se djeluje suprotno vlastitim prvobitnim uvjerenjima.   

Dva objašnjenja

Na prvu loptu, postoje dva objašnjenja zašto je Nikoliću sada bio potreban napad na crnogorsku politiku. Prvo objašnjenje: zato što Vučić i Nikolić, igrajući „good cop-bad cop“ igru, u kojoj je premijer „prozapadni pragmatik“ a predsjednik „principijelni rusofil“, pokrivaju čitavo biračko tijelo. Takva igra u Srbiji može trajati još nekoliko godina, sve dok ta zemlja na koncu ne bude morala povući upravo one poteze koje je Nikolić kritikovao u svojoj izjavi o Crnoj Gori.

Drugo objašnjenje podrazumijeva da šizofrena politika srpskog državnog vrha (pri čemu ne samo da Vučić govori i čini jedno, a Nikolić drugo, nego i sam Vučić čini i govori i jedno i drugo) nije plod strategije, nego sukoba.

Tu tezu zastupa hrvatski analitičar Davor Gjenero. On tvrdi da su Nikolićeve izjave o Crnoj Gori „produkt sukoba proruskih i proevropskih snaga u Srbiji… dokaz dubokog političkog neslaganja između Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića“. U tom slučaju istinska meta Tomislava Nikolića nisu Đukanović i Vujanović, nego Aleksandar Vučić. Današnji Nikolić s vremena na vrijeme pokazuje nostalgiju za onim primordijalnim Nikolićem. Čini se da on to ne razumije, ali to je njegova najveća slabost. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera