Karadžić u parlamentu

Bilo kakva vrsta političke korektnosti u slučaju imenovanja Sonje Karadžić-Jovičević mizerna je isprika za najbrutalniji pragmatizam, piše autor (Anadolija)
Bilo kakva vrsta političke korektnosti u slučaju imenovanja Sonje Karadžić-Jovičević mizerna je isprika za najbrutalniji pragmatizam, piše autor (Anadolija)

Piše: Andrej Nikolaidis

Vijest je kratka i glasi: “Za potpredsjednicu Skupštine Republike Srpske izabrana je Sonja Karadžić-Jovičević”. Agencije pojašnjavaju da je gospođa kćerka Radovana Karadžića te da ju je na odgovornu funkciju predložila Srpska demokratska stranka (SDS).

Znamo: djeca nisu odgovorna za djela očeva i na bilo koji način ne bi zbog njih smjela ispaštati (a hoće, nažalost). Ako bi iko to trebao imati na umu, to su baš Bošnjaci: oni su, naime, u prošlom ratu ubijani upravo zbog “grijeha predaka” koji su prihvatili islam.
Zašto onda, mogla bi neka lijepa duša pitati, agencije uz ime nove potpredsjednice republičkosrpskog Parlamenta dodaju ono: “kćerka Radovana Karadžića”?

Pogrešno pitanje na pogrešnom mjestu. Nemojmo se igrati “ultracivilizovanih” ultraliberala. Bilo kakva vrsta političke korektnosti u slučaju imenovanja Sonje Karadžić-Jovičević, mizerna je isprika za najbrutalniji pragmatizam koji u ime ovog ili onog interesa, nalaže da se kao posve obična tek malo iskrivljena slika, prihvati simbolički povratak Radovana Karadžića u visoku politiku Republike Srpske.

Sjećate li se vremena kada su iz aktivne politike čišćeni kadrovi bliski Karadžiću? Nije li imenovanje Sonje Karadžić potez upravo suprotan tome?

Sonja Karadžić je na funkciju potpredsjednice parlamenta postavljena baš zbog činjenice da je kći oca Republike Srpske, kojem je, počašću koja je odana njegovoj kćeri, komad teritorije koji je etnički očistio još jednom odao počast.

Sonja Karadžić-Jovičević će do kraja života, kamo god da krene, kao planinu za sobom vući nasljeđe svoga oca. Ta je planina crna, niz nju teku slapovi krvi, puna je gnojnih čireva, okružuje je kužni zadah, a nad njom se roje crni oblaci i gavranovi. Iz svega što je govorila i činila, jasno je da Sonja Karadžić na nasljeđe koje joj je pripalo gleda ne kao na teret, nego kao na blago. Baš kao oni koji su je na funkciju u parlamentu imenovali.  

Vjerovanja stranih diplomata

Ne postoji, međutim, alternativno vrjednovanje onoga što je učinio Radovan Karadžić. Sve srpske akademije, bardovi, parlamenti i guslari tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Riječ “alternativno” je, kada bolje razmislimo, neobično važna za tumačenje značenja imenovanja gospođe Karadžić-Jovičević.

Neki su mi bosanski prijatelji objašnjavali prethodnih mjeseci kako je SDS istinska alternativa Dodiku. Moguće, šta ja o tome znam, napokon ne živim više u Bosni i Hercegovini, posljednje što želim je ubjeđivati u suprotno ljude koji izvjesne nade u boljitak vezuju za SDS. Čini mi se, eto toliko ću reći, da bih ja ipak radije bio bez nade nego je uložio u stranku koja je bila političko krilo genocida u Bosni.

Sjećam se, takođe, vremena kada je Dodik bio alternativa SDS-u: u to su, onomad, vjerovali ne samo moji sarajevski prijatelji, nego i strane diplomate na službi u Sarajevu. Pa je Dodik, tako, kao nade vrijedna alternativa, doveden na vlast. Sad bi mnogi rado vidjeli kraj njegove vladavine. Ali kako to izvesti, kako taj kraj ubrzati? Tako što će se podržati alternativa Dodiku. A alternativa Dodiku je SDS, kojem je alternativa bio Dodik. Kapirate: ako se pokaže da je alternativa gora od onoga u odnosu na šta je bila alternativna, problem je najbolje riješiti tako što će se podržati alternativa alternativi, dakle tako što će ono prvo, čemu je ono drugo bilo alternativno, postati alternativno onome što je bilo alternativa.      

Tako, u najkraćem, funkcioniše politika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Vrlo je lako zamisliti perspektivu iz koje se imenovanje gospođe Karadžić-Jovičević čini kao sjajan politički manevar SDS-a: Dodik ih optužuje za manjak patriotizma, našto oni na sto bacaju najjaču kartu, tijelo tijela, krv krvi samog oca Republike Srpske. Time se poručuje: može li što biti bizarnije od optužbi da je stranka koja je stvorila Srpsku sada Srpsku spremna izdati? Time se poručuje: u disciplini patriotizma i državotvornosti Dodik nikada ne može biti istinska alternativa državotvornom SDS-u. 

Prisjetimo se sada trenutka kada je uhapšen otac aktuelne potpredsjednice Skupštine Republike Srpske. Na kraju se, sjećamo li se, ispostavilo da je bilo teže pronaći dva žiranta nego Radovana Karadžića.

Najtraženiji haški bjegunac, „evropski Bin Laden”, kako su ga opisivali američki mediji, živio je mirno i (pa, ne baš) povučeno – u sred Beograda. Bavio se alternativnom medicinom.

Alternativne sudbine

Rat koji je u Bosni Radovan vodio možemo nazvati i alternativnim načinom vođenja politike, koja je imala za cilj stvaranje alternativne, Velike Srbije. Radovan je tada odlučio da stvori alternativnu Bosnu – bez Bošnjaka. Išlo mu je dobro: stvorio je mnogo alternativnih porodica – bez oca, bez majke, bez djeteta, sve moguće varijante alternativne organizacije osnovne ćelije društva. Stvorio je mnogo alternativnih eko-sela – bez živih ljudi u njima, koji bi zagađivali prirodu. Vodio je rat koji je bio alternativa ratnim i moralnim zakonima. Od Srebrenice je stvorio alternativni grad-spomenik genocidu.

Stvorio je i mnogo alternativnih sudbina – umjesto predvidljivog i dosadnog trajanja na koje su rođenjem bili osuđeni, u živote građana Bosne udahnuo je dah tragedije, dah istorije sa velikim “I”. Stvorio je Republiku Srpsku, koja je alternativa kosmičkoj pravdi i cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Onda je stvorio alternativni identitet i nestao, bježeći pred Haškim tribunalom. Pustio je alternativnu bradu, vezao alternativni repić i odabrao alternativno ime: Dragan David Dabić.

Činjenica da je moguće iznijeti relativno racionalne argumente u prilog teze da bi stranka Radovana Karadžića, između ostalog i djelovanjem Sonje Karadžić-Jovičević, za Bosnu i Hercegovinu mogla biti bolja od svoje alternative – Dodikovog SNSD-a, saopštava sve što treba znati o današnjoj Bosni i Hercegovini.

Znam da istorija works in mysterious ways. Baš kao i alternativna medicina, koju je praktikovao Radovan Karadžić. Lijek će, uzme li se u neumjerenoj količini, postati otrov. Pravilno doziran otrov, pak, može djelovati kao lijek. Shodno tome, šta bi sada trebala učiniti nepredvidljiva istorija: osigurati da porodica i partija Radovana Karadžića postanu lijek za muke Bosne i Hercegovine?

Jok. Toliko cinična nije čak ni istorija.

Toliko cinizma uspijeva samo tamo gdje je snenu, baršunastu, nadom obloženu strahovladu zaveo očaj. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO