Islamski mirovni projekat za Afganistan

Afganistan je platio, i još plaća, gorku cijenu igre uplitanja arapske omladine u sukob (EPA)

Piše: Muhanna Hubail

Od samih početaka sovjetske invazije na Afganistan u decembru 1979. godine, ova država prolazi kroz pakao. Prvo su uništavani ljudski i poljoprivredni resursi, a zatim je došao red i na infrastrukturu, dok igre koje su nacije igrale na ovom teritoriju i na račun ove države nisu poznavale granice.

U ovoj tragediji učestvovali su osvajači, koji su bili ili su vodili porijeklo sa ovih prostora, pristalice sa Zapada, uz učešće islamskih država, kao i pojedini lideri afganistanskog džihada, koji su pretjerali u pokušaju da iskoriste priliku za pobjedu i pretvorili je u politički trijumf, sa ciljem rađanja moderne države s islamskim identitetom i nacionalnom nezavisnosti, te su inicirali građanske ratove umjesto političkog spašavanja.

Afganistan je platio, i još plaća, gorku cijenu igre uplitanja arapske omladine u sukob. Ta je igra krenula spontano, počevši od pojedinih mladih, čiji su motivi bili pružanje podrške, islamska solidarnost i prirodna sentimentalnost, ali je sredstvo bilo pogrešno. Uslijedila je njena politizacija, a u igru se uključuju i druge zemlje. To je dovelo do izjava i međusobnih optužbi između Washingtona i islamskih država, što danas ne  pokušavamo opovrgnuti. Cijeli slučaj je dobro znan, iako ga neki ljudi preuveličavaju i pokušavaju mu pripisati teoriju zavjere.

Greška islamskog svijeta bila je ogromna. Osim što su neke od njegovih država učestvovale u nepravednoj američkoj invaziji na Afganistan, ova država je ostavljena prije invazije, ali i nakon nje.

Mula Omar je napravio grešku kada je odbio preporuku Savjetodavnoga vijeća Islamskog emirata upućenu talibanima da izvedu Osamu bin Ladena i glavne lidere Al-Kaide, nakon napada 11. septembra 2001. godine, na sigurno mjesto izvan države kako se Afganistan ne bi našao u vrtlogu žestokog rata koji uništava sve pred sobom.

Bila je to očigledna greška, pa ako i nije utjecala na simboliku njegovog historijskog otpora američkoj invaziji, ipak je govorila o problemu donošenja političkih odluka u islamskoj kulturi Afganistana, koja ne uči intencije šerijata te se drži stava da se princip šure ili savjetovanja ne uzima kao obavezujući u jednom ovako ozbiljnom pitanju.

Međutim, to nije isključivalo ostrašćenost američkog predsjednika Georgea W. Busha i njegove smišljene namjere da se izazove sukob koji se kretao u pravcu invazije. Pakistanske vojne obavještajne službe su u to vrijeme nastojale voditi borbu zajedno s talibanima, u cilju neutralizacije američke invazije ili njenog pretvaranja u ograničeni napad preko dogovora o izvođenju Osame bin Ladena iz zemlje kako Afganistan ne bi morao plaćati cijenu gluposti Al-Kaide.

Ogromna greška

Čudno je da je taj stav talibana o odbijanju preuzimanja odgovornosti za ovako žestok centralni sukob bio stav Al-Zarqawija prije ulaska u Al-Kaidu. Generalno, pitanja intelektualnog i političkog preispitivanja vođa Al-Kaide i promjena Osame bin Ladena nakon Arapskog proljeća nisu analizirane niti razumijevane na način kako to treba, dok je Daesh (grupa Islamska država Irak i Levant) rođen u krajnje desničarskoj ideji Al-Kaide, koja se potom barbarizirala usljed razloga koje smo spomenuli u prethodnim člancima.

Greška islamskog svijeta bila je ogromna. Osim što su neke od njegovih država učestvovale u nepravednoj američkoj invaziji na Afganistan, ova država je ostavljena prije invazije, ali i nakon nje. Muslimanska nacija predala se zapadnoj demonizaciji talibana, što je dovelo do kompliciranja stvarnosti koju je živio afganistanski narod.

Militaristička radikalizacija pretvorila se u osnovu za polarizaciju koja je ugrozila cijeli svijet bez da razumije džihad kroz prizmu šerijatskog zakona i ponašanja u borbi, kakvog taj zakon naređuje. Naprotiv, ekstremističke grupe koriste se kako bi se iskrivila slika o džihadu koji se vodi u cilju odbrane ugroženih država i naroda suočenih s ugnjetavanjem, kao što se dogodilo u Iraku, Siriji, Čečeniji, Libiji i Afganistanu samo u različitim razmjerima.

Čak i muslimanski učenjaci snose dio odgovornosti u svemu tome, jer ekstremističkom diskursu nisu posvetili potrebnu pažnju u vrijeme kada se počinje opasno širiti, a osim toga nisu posvetili pažnju problemu raseljavanja afganistanskog naroda koji je ostavljen sam pred olujom. Nakon posjete delegacije učenjaka talibanima vezano za pitanje kipova Bude, gdje talibani čine grešku i dižu ih uzrak, nije došlo do stvarnih, kontinuiranih napora u cilju postizanja internog pomirenja u Afganistanu koje je daleko bitnije od pitanja statua Bude.

Islamski svijet je podlegao američkoj retorici demoniziranja talibana. S druge strane, retorika Al-Kaide i njenih saveznika preko propagandnih sredstava i površinskih emocija išla je u pravcu prekidanja kontakta s bivšim liderima afganistanskog džihada i političkog rukovodstva koje se pojavilo nakon invazije. Zanemaruju se pitanja prolijevanja muslimanske krvi, pretvaranja sukoba u političku umjesto oružanu borbu uz usvajanje zajedničkog plana za povlačenje NATO-a i Amerikanaca iz zemlje nakon što ih talibani poraze, što je moglo dovesti do dobrih rezultata i zaustaviti rijeke krvi nedužnog afganistanskog naroda koje i dalje teku.

Odgovornost za ispravljanje grešaka počinjenih na početku i spašavanje Afganistana nakon što je narod te države prošao kroz sve što je prošao i dalje počiva na plećima islamskih država, danas prije nego sutra. Možda rješavanje ovog problema bude glavni pokretač za rješavanje svih dugih kriza iz kojih se rađa barbarstvo. No, to se generalno neće ostvariti s obzirom na to da međunarodni kolonijalizam i njegovi ratovi, tiranija i korupcija u islamskim državama predstavljaju glavnu pokretačku snagu za ovakav ekstremizam i barbarsku reakciju.

Brojne promjene

Danas pred Afganistanom stoji nekoliko činjenica i promjena, što bi moglo pomoći u gradnji mira nakon 35 godina ratova i tragedije, izdanog djetinjstva i brojne siročadi, žena koje pate zbog agresije NATO-a i talibanskoga neznanja… Problema je toliko da ih u jednom članku ne možemo ni pobrojati, a kamoli u detalje sagledati. Takve promjene mogle bi se svesti na sljedeće:

1. Krajnje iscrpljen narod odbacuje sukob, bez obzira na to koliko on bio opravdan. Veliki odziv afganistanskog naroda na posljednjim izborima bio je pokazatelj koji je iznenadio i talibane u to vrijeme, a poruka koja je poslana bila je sasvim jasna.

2. Promjena političke premise kod rukovodstva koje se danas nalazi na vlasti. Novo političko rukovodstvo nije poput onog koje je naslijedilo okupaciju. Tu su ličnosti koje dijele islamsku intelektualnu percepciju. Među njima su i osobe koje gaje prijateljske odnose sa Pakistanom što bi trebalo olakšati proces pregovora. U osnovi, postizanje dogovora između talibana i afganistanskih institucija vlasti predstavlja politički proces koji još traje, gdje, također, treba iskoristiti ranije iskustvo Katara u posredovanju, ali u pravcu isključivanja Amerikanaca.

3. Talibani se danas suočavaju sa tri problema. Sasvim je jasno da postoji osjećaj o kojem se službeno ne govori, a to je da borbena dejstva još ugrožavaju državu i društvo, bez da se iscrpljuju snage invazijskih trupa od kojih se najveći broj povukao. Naprotiv, vrši se udar na strukturu države i njenu vojsku, što nije bio slučaj u nekadašnjem otporu.

4. Drugi problem sa kojim se suočavaju talibani jeste nastavak internih neslaganja, a osim toga nastavljaju se kršiti komande preminulog Mula Omara da se izbjegnu napadi na civile, bombaški napadi na džamije te ubijanje i sakaćenje ljudi. Arapska omladina, ili oni koji se nalaze pod njihovim utjecajem, u pojedinim operacijama i dalje čine ovakve zločine.

5. Talibani se danas suočavaju sa ISIL-ovim projektom u Afganistanu, koji privlači sve veći broj arapske omladine koja se ranije nalazila u redovima Al-Kaide ili novajlija u Afganistanu koji su tu da iskoriste ratno stanje. No, ISIL rješava to pitanje pomoću priprema za zajedničke borbe Al-Kaide i talibana u skladu sa zakletvom koja je data navodnom halifi.

Sjedanje za pregovarački sto i preciziranje pakistanske intervencije te sprečavanje iranskih intervencija koliko god je to moguće izvelo bi narod iz desetljeća tuge i rata.

6. Kuda vode ovi sukobi? Gdje ide ovo muslimansko društvo i država koja se trudi nastaviti svoj život? Ovakva pitanja sebi nedvojbeno postavljaju i talibani, što predstavlja jedan od elemenata rješavanja problema.

Neprijatelji i primitivci

Da bi se takva razmišljanja pretočila u praksu, neophodno je sljedeće:

1.  Formirati operativni štab u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Kataru i Maroku uz koordinaciju sa učenjacima i istraživačima koji će biti u kontaktu sa svim relevantnim stranama. Zahtjev talibana da se povuku preostale američke trupe i snage NATO-a mogao bi se ostvariti kroz alternativne islamske snage i deklaraciju o pomirenju koja bi se bavila dubokim ranama u društvu, nastalim kao posljedica dugogodišnje katastrofe.

2. Pitanje Ustava i šerijata kao njegovog referentnog okvira koji nije predmet osporavanja, pri čemu se ne bi trebao uzimati u obzir stav Zapada, budući da je riječ o agresoru. U slučaju spora o tome „šta je to šerijat“, svi trebaju biti svjesni koliko ima prostora za reformu šerijatskog zakona te da talibanska pravna interpretacija ne spadaju u domenu onoga što se smatra nužnim u vjeri.

Formiranje posebne komisije sačinjene od stručnjaka islamske pravne znanosti, koji će biti u stanju riješiti to pitanje. Afganistan je država koja je izrodila i Jamala ad-Dina al-Afghanija, to je zemlja revolucije sunitskog pravnog pluralizma i prosvjetljenja, gdje se, također, nalazi baza tradicionalnog sufijskog hanefijskog mezheba, čiji su sljedbenici podijeljeni na dvije strane.

Sjedanje za pregovarački sto i stavljanje pod kontrolu pakistanske intervencije te sprečavanje iranskih intervencija koliko god je to moguće, čime bi se stvorio ambijent povjerenja koji bi pomogao stranama afganistanske krize da usvoje ono čemu ih poziva Svevišnji u svojoj Jasnoj knjizi i Njegov poslanik u svojim preporukama, što bi ovaj napaćeni narod izvelo iz desetljeća tuge i rata. Tako bi postali fundament za gradnju snage Istoka i njegovog napretka, umjesto ruševina koje su za sobom ostavili zapadni neprijatelji i ISIL-ovi ekstremni primitivci.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera