Udari na Siriju – poništavanje ljudskosti

Piše: John Tulloch

Sedmog jula 2005. imao sam neku vrstu fantazije dok sam ležao u bolničkom krevetu u Londonu nekoliko sati nakon što sam se nalazio dva metra od Mohammeda Sidiquea Khana kada je on detonirao bombu. Na trenutak je stalno kretanje ljekarskog osoblja oko mog kreveta zastalo, a medicinski brat, koji je za mene zakačio opremu za praćenje krvnog pritiska je nestao.

Mislio sam o Faludži gdje su, kako sam pročitao u kolumni Naomi Klein, bolnice mete savezničkih napada. Šta ako je medicinski brat mrtav ili ga je, još gore, zamijenio jedan od onih vojnika sa teškim čizmama, a koje smo svi vidjeli na fotografijama iz Abu Ghraiba?

Nisam maštao, naravno. Bol na čelu gdje i dan-danas nosim geler je bila dovoljno stvarna. Emocionalna racionalnost je bila također stvarna jer sam mislio „šta ako je“. Više je to bila projicirana empatija, a ne fantazija.

Emocionalna empatija

Jedan od mojih terapeuta za rješavanje posttraumatskog stresa mi je rekao, nakon što sam mu govorio o svojoj povišenoj emocionalnoj empatiji nakon 7. 7., odnosno da se zbog toga rasplačem na javnim mjestima, kako je to uobičajeno stanje među njegovim pacijentima.

No, želio sam ići dalje od svog psihologa i reći da je empatija dio ljudskog stanja ili ljudske civilizacije, dio umjetnosti, a da je to dio snimanja fotografija.

To se nalazi u središtu snage snimaka poput onih iz Abu Ghraiba kojih se sjećam i danas, i to mislim sve iskrenije nakon što sam čuo Marka Nevillea, zvaničnog ratnog umjetnika u Helmandu (Afganistan) i koji također ima problema sa posttraumatskim stresom, kako govori na konferenciji Ratnih arhiva u Londonu o svom fotografskom projektu, ”Borba protiv stigme”.

Judith Butler, američka filozofkinja, nazvala je ove snimke načinom priznavanja „nesigurnog, žalosnog života“ kao lomljivog, kombiniranog i osporavanog stanja naše ljudskosti, dok je Jay Winter, profesor historije na Yaleu, govorio na konferenciji u Ratnim arhivama o ličnim transgresivnim snimcima iz njegovog istraživanja o Prvom svjetskom ratu, a koji su suprotni zvaničnim ratnim fotografijama.

Koristio sam tu subjektivnu, emotivnu moć u mojoj knjizi „Experiencing 7/7“, naročito na kraju gdje sam napisao „Pismo Mohammedu Sidiqueu Khanu“; kao i to što sam na korice stavio “Ikone rata i terora”, sliku koja nije ikona: dvoje izolirane, skoro nage djece okružene granatama u ratom poharanim poljima tokom vojnog genocida koji je Zapadni Pakistan izveo nad svojim narodom 1971. godine, u onome što se danas zove Bangladeš.

Butler, kao i Winter, govori o „načinima kreiranja okvira tako da se čovjek pokaže kroz  svoju slabost i nesigurnost što bi nam dozvolilo da se borimo za vrijednost dostojanstva ljudskog života, da reagiramo sa bijesom kada su životi degradirani ili poniženi bez ikakvog razmatranja njihove vrijednosti kao života“, te traži „alternativne okvire“ za vojne i administrativne „okvire ovrhe“.

Iste slike

Pa, kada vlade krenu u rat, kao u Iraku 2004. ili možda Siriji 2015, ponavljaju se fotografije ovih kategorija u novinama: mape napada, vojni avioni, bespilotne letjelice, precizno oružje, pametne bombe.

„Kolateralna šteta“ u redovima civila neće biti predstavljena, ali će biti uvrštena, u pripremama za bombardiranje Sirije, kroz ponovljenu priču o preciznom oružju. No, istraživanje objavljeno u medicinskom žurnalu The Lancet sugerira da je nekoliko stotina hiljada nevinih života izgubljeno tokom invazije na Irak.

ISIL i druge terorističke organizacije ciljaju na snagu fotografije, promovirajući one strašne stvari koje naši mediji ne prikazuju direktno kao što je odrubljivanje glava talaca. ISIL traži sve više načina smaknuća ljudi, istakao je na konferenciji profesor medijskih nauka na univerzitetu Swansea, William Merrin, te koriste društvene mreže i naše medije da reklamiraju svoje zločine i primoraju svjetsko učešće u svojim hororima. Oni to rade kako bi umanjili i ukinuli barijere između ratne zone i svakodnevnog života, te da ohrabre dalju zapadnjačku agresiju: zato su sada Britanci između čekića i nakovnja.

No, ISIL-ova zvjerstva nas ne smiju zaustaviti da bolje promislimo o vlastitim načinima prinudne naplate, blokiranim u sve jačem nacionalizmu koje, kako Butler kaže, ukida našu mogućnost da vidimo vlastitu nesigurnost u simbiozi sa nesigurnošću drugih.

Na to je Ken Livingston mislio prošle sedmice u prijenosu televizijskih vijesti, kada je pitao, protiveći se bombardiranju Sirije, kako bi izgledalo da napadnemo ISIL u Siriji kako bismo pomogli „našim saveznicima“, sistematično ignorirajući obje strane na političkom nivou, a da naši mediji jednako prate ISIL-ova ubistva sve više ljudi na Bliskom istoku.

Zbog toga je Livingston govorio o „polaganju vlastitog života“ Mohammeda Sidiquea Khana, na gađenje protivnika u intervjuu.

Za i protiv

Postoje mnogi dobri razlozi da se ne bombardira Sirija: značajna sumnja da postoje bilo kakvi pouzdani „saveznici“ u kopnenim borbama; manjak bilo kakve strategije za obnovu „nakon ISIL-a“ i „nakon Assada“ što je prijetnja ponavljanja dešavanja iz Iraka, Afganistana i Libije; cijena novih aviona i najnovijih vojnih sredstava za ovu državu koja sve brže zatvara vlastite biblioteke, a muslimanskom svijetu uprkos tome ističe svoju superiornu kulturu, politiku i civiliziaciju; te nedolična scena Blairovaca i velmoža unutar Laburističke partije koji se žele riješiti novog vođe koji zaista promovira „alternativne okvire“ i za vanjsku politiku i za neoliberalnu ekonomsku politiku kao odgovor na političko-ideološke okvire koji stvaraju masovno uništavanje života.

No, za mene je najveći razlog protiv bombardiranja Sirije taj što to uništava našu ljudskost i civilizaciju dok nastavljamo da uklanjamo naše okvire. I to će propasti kao politika jer naše glavne mete moraju biti one u ratu kod kuće: izgubljena srca i umovi mnogih naših sugrađana – uključujući muslimane.

U prilogu za nacionalne vijesti koji sam producirao za objavu 7. jula 2006. godine, četvero studenata muslimana mi je reklo kako se ne slažu sa onim šta je Mohammed Sidique Khan uradio godinu ranije, no da se slažu sa onim šta je on kazao u snimku prije samoubistva.

Oni su me naučili svome konceptu ummeta (zajednice) i podsjetili me na moć žaljenja: etičku moć žaljenja zbog krhkosti naših života uvijek u kontekstu ljudi koji su daleko od naših (i savezničkih) granica.

Muslimanima to ukazuje na historiju iskorištavanja dosta prije Čečenije, Iraka, Afganistana, Libije, Sirije; a svima nama nudi krhku budućnost ljudskosti u sve pregrijanijem svijetu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera