Ishitreno bombardovati Siriju bila bi ludost

Nema logike da se u sirijski okršaj uključi oružje još jedne sile (EPA)
Nema logike da se u sirijski okršaj uključi oružje još jedne sile (EPA)

Piše: Rachel Shabi

Znate koja bi bila dobra reakcija na strah, tragediju i užas? Refleksna. To mora da je tačno, jer kako drugačije objasniti zašto britanski premijer David Cameron tek sada nakon napada u Parizu za koje je ISIL preuzeo odgovornost, a nedugo poslije napada u Bejrutu, na Sinaju u Egiptu, u Ankari i na plažama u Tunisu, želi da se Velika Britanija priključi akcijama bombardovanja u Siriji.

Cameron je prošle sedmice u Parlamentu obrazložio argumente za pokretanje zračnih napada protiv kulta smrti u Siriji: da se oslabi ISIL, pokaže jedinstvo s Francuskom, pomogne ratom napaćenom sirijskom narodu i zaštiti Velika Britanija od terorističke prijetnje koju predstavlja ta grupa.

Ubrzo će se glasati o tom prijedlogu. Ali ne zabrinjava samo žurba s kojom se tom pitanju pristupilo. Zabrinjava ideja da smo spremni, nakon sličnih loše osmišljenih vojnih akcija u Iraku, Afganistanu i Libiji, poduzeti vojnu akciju u Siriji i očekivati drugačiji ishod.

‘Ko su umjereni?’

Pa ipak, rečeno nam je da se Velika Britanija mora priključiti akciji bombardovanja, iako su takve operacije u prošlosti samo pogoršale situaciju, baš kao što su sigurnosni zvaničnici i upozorili, i niko ne može objasniti zašto će ovaj put biti drugačije.

Nema volje da se pošalje pješadija, koja imaj bolje izglede u borbi protiv ISIL-a, ali zagovarači akcije bombardovanja kažu da zapravo postoji 7.000 “umjerenih” članova sirijske opozicije koji mogu preuzeti taj zadatak.

Ko su ovi “umjereni” koje spominju? Konzervativni političari pričaju neodređeno o frakcijama Slobodne sirijske vojske i uvjeravaju nas da je Združeni obavještajni komitet identifikovao i odobrio grupe na koje se misli pod tom cifrom.

Tako da je to uredu, zar ne? Jer šta bi, uopće, moglo poći po zlu kada povjerite tu ključnu ulogu različitim, promjenjivim, razjedinjenim, često podijeljenim i ponekad sektaškim grupama?

Analitičari, međutim, zagovaraju ideju da su grupe povezane s Al-Kaidom u Siriji, kao što su Ahrar al-Sham i Front al-Nusra, s kojima su neke od “umjerenih” grupa ponekad formirale strateške saveze, na neki način reformisane, pouzdane i da bi mogle biti dio rješenja.

Ne želim previše dramatizovati prevaru svojstvenu toj premisi, ali sugerisati da bi grupe koje i same učestvuju u užasnom sektaškom nasilju mogle nekako biti razumna alternativa ISIL-ovom sektaškom nasilju jeste upravo to.

Prošlosedmična rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, koja obavezuje članice na “sve neophodne mjere” u borbi protiv ISIL-a, u međuvremenu je time otvorila nekoliko mogućnosti. Među njima su ukidanje izvora finansiranja ISIL-u, zatvaranje granica koje ta grupa koristi i, također, dijeljenje obavještajnih podataka. Smatra se da ta oružana grupa od prodaje nafte prokrijumčarene preko turskih granica zarađuje više od milion dolara dnevno.

Zar nema boljih opcija?

Čak i ako velikodušno prihvatimo da turska vlada, kako tvrdi, ne može kontrolisati taj protok, zašto joj ne bismo pomogli da mu stane ukraj?

Ako je uistinu riječ o borbi (a ne o nevoljkosti) Turske da onemogući ISIL-ovim borcima upotrebu svoje duge kopnene granice za prebacivanje boraca i oružja, onda bi im možda Velika Britanija mogla pomoći u vezi s tim? Zagovornici zračnih napada i ne pokušavaju objasniti zašto to nisu bolje opcije. Umjesto tog, rečeno nam je da nema alternativa: može se ili bombardovati ili sramotno ne raditi ništa kako bismo se suprotstavili ubilačkoj grupi ISIL.

Nakon što su i sami gledali kako su vojne intervencije bez plana za poslije izazvale haos u Afganistanu, Iraku i Libiji, britanski zagovarači bombardovanja nemaju mnogo toga reći o posljedicama britanskih napada u Siriji.

Kako će zračni udari nanijeti štetu ISIL-u a ne usmrtiti civile u Raqqahu? Tu grupu, koja je raštrkana i pokretna među civilima, nemoguće je efikasno gađati iz zraka, a raseljeni stanovnici Raqqaha traže od Velike Britanije da ne bombarduje taj grad jer se plaše posljedica po njegove stanovnike.

Sve i ako pretpostavimo da će britanski zračni napadi zaista istjerati kult smrti iz Raqqaha, kako će grad, onda, biti osiguran? Koja će ga grupa na terenu osiguravati? Šta će spriječiti organizovane i naoružane džihadiste da ne preuzmu kontrolu? To je zastrašujuće, ali nema pravih odgovora ni na jedno od tih pitanja.

U međuvremenu, u građanskom ratu koji je postao rat preko posrednika koriste se sirijska krv i sirijski životi – vojna eskalacija donosi vlastiti zamah, budući da svaka sila radi ono što je potrebno kako bi sebi osigurala posrednike i ostvarila svoje interese. Kada se ta smrtonosna, cinična dimenzija uzme u obzir, nema logike da se u okršaj uključi oružje još jedne sile, posebno zato što su velike šanse da će to još više udaljiti političko rješenje tog rata koji je prerastao u noćnu moru.

Vlastiti interesi sila bitniji od Sirijaca

Pregovori u Beču nedavno su konačno krenuli u pravom smjeru – dijelom zato što sada u njima učestvuje Iran, koji podržava ubojitog, sirijskog vladara Bashara al-Assada, što ima ključni značaj.

Ali ružna istina je da sile uključene u sukob i dalje žele zaštiti vlastite interese više nego što žele mir za sirijski narod. Ako postoji uloga za Veliku Britaniju u ovome, onda je to da uvjeri saveznike da promjene prioritete.

Cameron, čiji prijedlog nije prošao kada se glasalo o zračnim napadima na Assada 2013, oklijevao je da pozove na glasanje o bombardovanju ISIL-a, osim ako bi mogao biti siguran da će prijedlog dobiti podršku (neki članovi njegove stranke se protive zračnim udarima).

Izgledi za to sada su veći, budući da je opoziciona Laburistička stranka odlučila dati svojim predstavnicima u Parlamentu mogućnost da glasaju kako žele o tom pitanju. Iako se vođa laburista Jeremy Corbyn protivi zračnim napadima, što je u skladu s članstvom u stranci, veliki broj pripadnika njegove vlade u sjeni s njim se ne slaže – što znači da, u konačnici, vođa stranke protivljenje bombardovanju nije mogao učiniti zvaničnim stavom svoje stranke.

Barem bi diskusija o tom pitanju trebala duže potrajati, ali izgleda da će se u srijedu glasati o prijedlogu da Velika Britanija bombarduje drugu državu zbog loše koncipiranih razloga i bez dovoljno vremena da se oni razmotre. Loše je donijeti bilo kakvu vojnu odluku. A radimo upravo to. Opet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO