Siriji trebaju sigurne zone više nego ikad

Piše: Hamish de Bretton-Gordon

Očiti užas izbjegličke krize iziskuje da međunarodna zajednica ponovo razmotri svoj pristup u Siriji i pomogne da najuspješniji i najbolji Sirijci ostanu u domovini umjesto što očajnički pokušavaju pobjeći u druge države širom svijeta. Trenutno odlazak stanovništva osuđuje tu zemlju na konačno i nepovratno propadanje.

Nasumično bombardiranje, posebno zabranjenim improviziranim bombama, što uključuje i hemijsko oružje, najveći je razlog koji ljude tjera iz Sirije.

Razmještanje više od četiri miliona registriranih sirijskih izbjeglica za kreatore politika nije opcija, a ako se ne učini ništa da se uspori odlazak civila, ta bi se cifra mogla i više nego udvostručiti, budući da u toj zemlji ima više od sedam miliona interno raseljenih.

Pozivi brojnih grupa, uključujući i biskupe, da Velika Britanija prihvati još nekoliko hiljada izbjeglica su dovoljno glasni, ali nisu ni blizu srazmjerni s veličinom izazova.

Neće se imati šta spasiti u Siriji

Sada je potrebna radikalna i odlučna akcija kako bi se Sirijci zadržali u svojoj domovini u sigurnim uvjetima. Da bi se privoljeli međunarodna zajednica i Vijeće sigurnosti UN-a da koordiniraju tu akciju, potrebno je savladati mnoge izazove, ali okolišanje u vezi s tim teškim opcijama samo pogoršava situaciju.

Uskoro se neće imati šta spasiti u Siriji, jer će većina zdravih, obrazovanih i kvalificiranih već otići u Evropu ili će se pridružiti grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL) te neće biti budućnosti za tu gotovo propalu državu.

Vijesti o ruskom avionu koji je eksplodirao iznad Sinaja prošle sedmice, pri čemu je stradalo više od 220 ljudi, moguće u ISIL-ovoj akciji, kao i vijesti o tome da je SAD poslao specijalne jedinice na sjever Sirije, možda su stvorile uvjete koji će omogućiti međunarodnoj zajednici da uspostavi „sigurne zone“ u toj zemlji, počevši sa sjevernim dijelom.

Zbog smrti ruskih državljana Vladimir Putin bi mogao usmjeriti pažnju na to kako poraziti ISIL, umjesto što napada umjerene sirijske struje. Očekujem da su ruske akcije u toj zemlji sada stavile Moskvu na vrh ISIL-ove liste meta, posebno među „ultraekstremnim“ i najnasilnijim čečenskim borcima u ISIL-u.

Slanje američkih specijalnih jedinica na sjever Sirije da obučavaju umjerene pobunjeničke grupe imat će dvije značajne posljedice: prije svega, mislim da se ni sirijski predsjednik Bashar al-Assad ni Putin neće usuditi bombardirati sjever Sirije, budući da bi u tom slučaju mogli stradati američki vojnici, a to bi opet moglo ozbiljno naljutiti SAD.

Osim tog, umjereni pobunjenici će nakon treninga i savjeta biti daleko efikasnija borbena sila, i protiv ISIL-a i protiv drugih terorističkih grupa, a obuka bi ih trebala osposobiti i da budu u stanju zaštititi područja predložena za sigurne zone na sjeveru Sirije.

Zona zabrane bombardiranja

„Zona zabrane bombardiranja“ (NBZ) da se spriječe ti nasumični zračni napadi i da se uspostave sigurne zone jedina je opcija koja trenutno ima realne šanse za uspjeh: vojno je izvodiva, ne suprotstavlja se Rusiji i može se provesti za nekoliko dana.

Može se desiti da Rusija uloži veto na tu akciju u Vijeću sigurnosti UN-a, ali bi isto tako mogla biti spremnija na pristanak nakon pada aviona na Sinaju. Međutim, kada sada pomislim na ono što se desilo na Kosovu prije deset godina, nadam se da će međunarodna zajednica poduzeti nešto odmah, a miriti se s UN-om kasnije.

Za razliku od „zona zabrane letenja“, kakve postoje u Libiji ili Iraku, u zoni zabrane bombardiranja neće biti potrebno izvoditi letove aviona koalicije radi nadziranja, kao ni preventivne napade na antiavionsku odbranu sirijskog režima.

Zračni prostor mogu pratiti radari (AWACS) koji su već prisutni u regiji, a projektili se mogu ispaljivati s razarača u blizini turske obale.

Assadove letjelice mogu biti upozorene ako se približe zoni zabrane. Međutim, ako prekrše zabranu, mogu se poduzeti ograničene i oprezne akcije protiv režimskih meta kao što su letjelice, radari i piste. Ako se samo naciljaju lokacije režima, nema rizika da eskalira situacija između SAD-a i Rusije, čega se mnogi boje u slučaju uspostavljanja zone zabrane letenja.

Dijeleći cijenu za svaki upad u zonu zabrane bombardiranja, koalicijske snage mogu jasno dati do znanja da će svaki trajni napad na civile rezultirati samo slabljenjem samog režima.

Ključno je to što glavni Assadov saveznik Rusija, neće željeti da moć režima na taj način opada, pa će biti podstaknuta da odgovori sirijski režim od napada na civile i ubrza proces političke tranzicije na koji su sve strane pristale na pregovorima u Beču.

Jednačina zvana ISIL

Zona zabrane bombardiranja neće osnažiti ISIL. Naprotiv, oslabit će tu grupu. Zajednice koje su trenutno na meti sirijskog režima i Rusije su one koje se bore protiv ISIL-a.

Ako se ne učini ništa da se zaštite te zajednice koje se odupiru i režimu i ekstremistima, to će samo osnažiti ISIL dugoročno.

Politička inicijativa za uspostavljanje zone zabrane bombardiranja i sigurne zone sve je jača u Velikoj Britaniji. Zastupnici u parlamentu Andrew Mitchell i Jo Cox su već izrazili podršku za takvu ideju. Dodatna podrška koju je iskazao Hilary Benn da se zaštite civili, uprkos mogućnosti ruskog veta u UN-u, pokazuje moguće formiranje proaktivnog talasa u Velikoj Britaniji za zaštitu civila u Siriji. Podrška je prisutna i u SAD-u, gdje bivši general David Petraeus i senator John McCain pozivaju na uspostavljanje sigurnih zona.

Prema podacima jedne od grupa s kojima sarađujem – Međunarodne unije humanitarnih organizacija, tri četvrtine sirijske djece u dobi od 9 do 13 godina pati od PTSP-a. Predugo već uskraćujemo zaštitu civilima koji su na udaru zračnih napada sirijskog režima.

Ako želimo zaustaviti širenje ISIL-a i milione novih sirijskih izbjeglica spriječiti da prebjegnu u Evropu tokom zime, pasivan pristup više nije opcija.

Tragedija pada ruskog aviona i slanje američkih specijalnih snaga na sjever Sirije mogli bi donijeti tračak nade sirijskom narodu, koji je već izgubio 300.000 duša, a milioni Sirijaca su morali pobjeći iz države. Ali sada je potrebno djelovati, a ne okolišati i voditi dodatne dijaloge.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera