SAD nije izabrao nadzornika Balkana, već dao zadatke svima

Piše: Davor Gjenero

Kad je američka administracija u ranu jesen prihvatila inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se summitom država zapadnog Balkana u okviru Brdo – Brijuni procesa obnovi američki utjecaj na ovu regiju, motiv američke strane nije bio da Hrvatsku uspostavi kao „lidera regije“, kao što to ovih dana uporno ponavljaju akteri iz Vlade Zorana Milanovića i najveći dio hrvatskih medija.

Potporu SAD-a nije dobila Vlada, kojoj je istekao mandat i čiji članovi, unatoč izbornom porazu, nastoje ostati „u sedlu“, i to metodama koje je teško demokratski legitimirati. Potporu isto tako nije dobila niti politika koju je ta Vlada vodila četiri godine, jer je Hrvatska u tom razdoblju bila najveće europsko i euroatlantsko razočaranje.

Pokazalo se da je unatoč drukčijem uvjerenju, Hrvatska nespremno ušla u članstvo EU, da njena politička klasa nedovoljno dobro razumije način kreiranja političkih odluka unutar Unije, da nije znala iskoristiti članstvo za širenje savezništava, nego da je unutar Unije ostala posve izolirana.

Američka politika sasvim drukčije vrednuje platformu s kojom je mandat započela predsjednica Grabar-Kitarović, koja je odmah na početku mandata počela definirati političku nišu unutar koje bi se u EU i NATO savezu Hrvatska trebala pozicionirati i od toga ostvariti određene političke dobiti.

‘Međueuropa’

Za razliku od Milanovićeve vlade, koja je opstruirala razvoj odnosa Hrvatske sa zemljama Srednje Europe, a odnose sa Mađarskom i Slovenijom dovela do incidentne razine, Predsjednica je pokušala obnoviti savezništvo sa zemljama Višegradske skupine (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska), stvoriti čvrste političke veze s baltičkim republikama, ublažiti posljedice napetosti sa Slovenijom i učvrstiti odnose s Austrijom. Suradnja u toj „Međueuropi“ (Zwischeneuropa) pretpostavka je stabilnosti „srca“ Europe, ali i preduvjet da Europska unija može povoljno utjecati na svoje susjedstvo, odnosno države koje imaju definiranu perspektivu članstva.

Iako summit Brdo – Brijuni nije imao ništa s trenutnom hrvatskom tehničkom Vladom, pa tako niti s ministricom vanjskih poslova, ona ga je nastojala predstaviti kao svoj osobni politički uspjeh. Izjava potpredsjednika Bidena, američkog političara koji spada u krug najbolje upućenih u procese na Balkanu, „da Hrvatska mora imati vrlo značajnu ulogu u stabiliziranju Balkana ili Jugoistočne Europe, odnosno vrlo snažnu ulogu u pomoći državama koje još nisu članice Europske unije da krenu tim putem“, koju ministrica Pusić tumači kao potvrdu uspješnosti hrvatske politike prema regiji, govori zapravo nešto sasvim drugo.

Iz diplomatske forme, kako to obično biva u američkih vrhunskih političara, strše „bodlje“ koje ozbiljno upozoravaju. Isticanje važnosti „hrvatske pomoći“ susjedima nije, kao što to Pusić nastoji tumačiti, pohvala za dosadašnju politiku, nego upravo suprotno, upozorenje da je Hrvatska to do sada propuštala činiti.

Još je gora izjava ministrice koja govori da „Hrvatska vjerojatno neće imati središnju ulogu u rješavanju globalnih kriza ili konflikata“, čime pokazuje „skromnost“, ali u istom dahu Bidenu pripisuje kako on misli „da će stabiliziranjem Zapadnog Balkana odigrati ulogu koja je puno veća od onoga što bi se, na osnovu njene veličine, ekonomske snage i razvijenosti, moglo očekivati od Hrvatske“.

Potpredsjednik Biden u Zagrebu je osnaživao hrvatsku Predsjednicu i slovenskog Predsjednika. Amerika je zadnji put izravno bitno utjecala na procese u regiji onda kad je pomogla Sloveniji i Hrvatskoj da sklope ugovor o arbitraži o granici, čime je bila prevladana dotadašnja blokada komunikacije između Ljubljane i Zagreba, a odnosi su se počeli povoljno razvijati. Razdoblje dobrih odnosa trajalo je, međutim, samo do smjene vlasti u obje države, potkraj 2011. godine, a izbijanje afere vezane uz pokušaj kompromitiranja arbitražnog procesa ljetos, odnose Zagreba i Ljubljane ponovno je „duboko zamrznulo“.

Vlade praktički ne komuniciraju, a kad to i čine, kao što su morale tijekom izbjegličke krize, šumovi u toj komunikaciji su ogromni, a sukobi i netrpeljivost, nakon svakog razgovora premijera Milanovića i Mire Cerara, sve su dublji i zaoštreniji. Jedino dvoje političara koji ne pripadaju toj matrici zaoštravanja sukoba su predsjednici Borut Pahor i Kolinda Grabar-Kitarović.

Biden se tako u Zagrebu, htio – ne htio, morao baviti procesom smanjivanja štete, što ju je počinila administracija, kojoj pripada gospođa Pusić, a ne da bi toj administraciji povjeravao odlučujuću ulogu u utjecaju na Balkan.

Hrvatski mediji još su pretenciozniji u tumačenju značenja zagrebačkog susreta predsjednika država procesa Brdo – Brijuni i američkog potpredsjednika Bidena. Prema njima ispada da je Biden došao u Zagreb kako bi Hrvatskoj prepustio ulogu „nadzornika Balkana“ i, prije svega, povjerio joj „protektorat nad Bosnom i Hercegovinom“, a pritom, navodno, iz BiH potisnuo utjecaj Turske.

Za razliku od male Hrvatske, gdje euroatlantsko savezništvo jedino u predsjednici Republike prepoznaje pouzdanog suradnika, Turska je golema zemlja, ekonomska sila koja se snažno razvija, samosvjesna država koja je definirala svoje interese u susjednim regijama.

Ona je pouzdan euroatlantski partner, a na europskoj strani (prije svega, na aktualnoj njemačkoj kancelarki) leži odgovornost zašto taj potencijal Turske nije iskorišten i u partnerstvu s EU. Podizanje političke samosvijesti Bošnjaka, koje je bilo preduvjetom za početak ozbiljnoga poratnog razgovora o konstitucionalnom preuređenju BiH, posao je kojem je od vanjskih aktera najviše pridonijela Turska.

‘Avanturističke akcije’

Hrvatska, s druge strane, u proteklih nekoliko godina u BiH nije uradila apsolutno ništa što bi se moglo smatrati njenim doprinosom stabilizaciji te države.

Od Hrvatske nitko neće očekivati ništa više od toga da povoljno utječe na politički korpus Hrvata u BiH, da sprečava pojavu političkog radikalizma i bilo kakvo poticanje avanturističkih akcija, kakva bi bila ustrajanje na trećem entitetu. Posve otvoreno protiv trećeg entiteta u hrvatskoj javnosti u posljednje vrijeme govorio je samo jedan akter – nacionalistički kandidat na predsjedničkim izborima prošle godine, Milan Kujundžić.

On je jasno rekao važnu istinu, da taj projekt pogoduje samo Dodiku i secesionistima u srpskom entitetu, da Hrvate usmjerava u sukob s Bošnjacima i na odricanje od vlastite konstitutivnosti u „Republici Srpskoj“, ali i na odricanje od političke zaštite Hrvata u BiH, svugdje osim u Zapadnoj Hercegovini. Iako slično misle i lideri drugih stranaka, Tomislav Karamarko, na primjer, pa i predsjednica Grabar-Kitarović, iz Hrvatske više nema jasnih signala koji bi bili upućivani hrvatskom političkom korpusu.

Posljednji je to radio predsjednik Mesić, a Vlada Zorana Milanovića u više je navrata ulazila u neprikladne sporazume s akterima u BiH koji zagovaraju suprotnu strategiju i, više ili manje, otvoreno govore o trećem entitetu.

Jasno je da je potpredsjednik Biden dolaskom u Zagreb najavio aktivni povratak Amerike na Balkan. Nije, međutim, promovirao lidera, nego je podijelio zadatke: Hrvatska i Slovenija moraju prestati zatezati međusobne odnose i djelovati zajedno te se moraju više angažirati na europskoj integraciji i euroatlantskoj perspektivi regije. Hrvatska mora iskoristiti svoju poziciju energetskog čvorišta i osigurati alternativu za rusko ucjenjivanje regije energetskom stabilnošću. To može činiti samo u savezništvu s Mađarskom i ostalim zemljama Višegradske skupine, ali i u suradnji s baltičkim državama.

Amerika želi ograničavanje ucjenjivačkog potencijala Rusije u regiji i zato traži načina kako da Srbiji i BiH osigura alternativu ruskom utjecaju. Za SAD je neugodna situacija u tome što se neki od euro-atlantskih partnera ne odriču suradnje s Rusijom, pa i prilikom uključivanja Crne Gore u NATO još ima problema, i to ne onih na crnogorskoj strani, uzrokovanih podzemnim djelovanjem ruskog utjecaja.

Dodamo li tome da je nužno spriječiti da se migrantska kriza pretvori u novi faktor destabilizacije Balkana, a da je i ta kriza pokazala kako se hrvatska vlada ne snalazi u novoj ulozi članice EU, nije jasno gdje to ministrica Pusić vidi prostor za utjecaj Hrvatske u regiji, koji bi nadilazio njenu veličinu, odnosno kako to mediji preciznije i otvorenije govore: „za uspostavu liderske pozicije Hrvatske na Balkanu“.

Jedina održiva struktura odnosa na Balkanu je ona matrična, a u toj strukturi sve zemlje, od Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, pa do Makedonije, Albanije i Kosova, imaju svoje domaće zadaće – neke malo veće, a neke malo manje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera