Da li će izbjeglice ispaštati?

Događaji u Parizu su predstavljali odlično opravdanje za države koje su osuđivale politiku EU-a spram izbjeglica (Al Jazeera)

Piše: Hussein Abdel Aziz

Ilegalna imigracija u Evropu ušla je u odlučujuću prekretnicu s ogromnim povećanjem broja izbjeglica koje pristižu na evropsko tlo, nakon odluke njemačke kancelarke Angele Merkel krajem augusta o ukidanju Dablinskog sporazuma i otvaranja vrata njene države pred izbjeglicama, naročito Sirijcima. 

Nakon toga su uslijedili događaji iz Pariza koji ne samo da pitanje migracije dovode pred ključnu odluku nego i Evropsku uniju stavljaju između dva oprečna stava: nastavak slijeđenja liberalne politike prema izbjeglicama, ili usvajanja konzervativne politike i zatvaranja vrata pred izbjeglicama a time i povlačenja evropskih vrijednosti sa svjetske scene.   

Samo nekoliko sati nakon terorističkih akcija u Parizu uslijedili su napadi na izbjeglice: zapaljen je izbjeglički logor Calais u Francuskoj, napadnute izbjeglice u Stralsundu, gradu u njemačkoj pokrajini Mecklenburg-Vorpommern, desila se eksplozija u objektu koji se pripremao za prihvat izbjeglica, kao i školi koja je, također, pripremana za prihvat izbjeglica u Švedskoj. To se činilo kao sasvim normalna reakcija jer teroristički napadi nisu bili usmjereni direktno protiv države, nego civilnog društva i evropskog stila i načina života.  

 „Pojedine pristalice njemačke kancelarke Angele Merkel pokušavaju naglasiti da se događaji iz Francuske veoma teško mogu ponoviti u Njemačkoj zbog boljeg procesa integracije izbjeglica u odnosu na druge države, zatim relativno malog broja islamista uvrštenih na listu potencijalne prijetnje i slabog i ograničenog učešća Njemačke u međunarodnoj koaliciji koja se bori protiv ISIL-a.“

Žestoka evropska retorika

Ovi napadi popraćeni su i veoma žestokom političkom retorikom usmjerenom protiv izbjeglica. Događaji u Parizu predstavljali su odlično opravdanje za države koje su osuđivale ili u osnovi imale konzervativan stav prema liberalnoj politici koju EU općenito, a posebno Njemačka i Švedska, slijede spram izbjeglica.

U Francuskoj stupa na snagu obustava primjene Šengenskog sporazuma i zahtijeva se pojačana kontrola na granicama EU. Finska je prebacila na izbjeglice odgovornost za napade u Parizu, a nakon toga odbila oko 65 posto zahtjeva za azil koji su podneseni nekoliko mjeseci ranije. Norveška je saopćila da će vratiti izbjeglice koje su na teritoriju ove države ušle preko Rusije, pa čak i ukoliko ne budu imale ruski boravak. Austrija je krenula istim putem kao i Mađarska te počela sa izgradnjom ograde na svojoj granici sa Slovenijom kako bi smanjila prelazak izbjeglica na teritoriju ove države, dok je nova poljska Vlada saopćila kako nije spremna prihvatiti kvote Evropske komisije za prijem izbjeglica.

Što se tiče Njemačke, bastiona evropskog liberalizma i glavnim odredištem izbjeglica, ova država počinje mijenjati svoju politiku prema imigraciji. Njemačka odluka da se Dablinski sporazum ponovo vrati na snagu predstavljala je žestok udarac za izbjeglice, što znači da će ova država deportirati sve izbjeglice koje su došle nakon 21. oktobra u zemlje EU u koje su prvo ušli na svom putu do Njemačke.  

Možda će Njemačka uspjeti ublažiti krizu koja hara evropskim kontinentom. U vrijeme dok Merkel obećava da će se boriti za svoj stav o izbjeglicama te kaže: „Mi znamo da je naš slobodan život jači od svakog terora. Dopustite nam da teroristima odgovorimo tako što ćemo svoje vrijednosti hrabro živjeti“, druge ličnosti unutar njemačke vladajuće koalicije smatraju da je neophodno promijeniti njemačku politiku spram imigracije, što ukazuje na to da se dešavaju određene promjene protiv nekontrolirane imigracije koje se ne bi trebale zanemariti. Takve promjene počinju se dešavati prije nekog vremena, da bi se u posljednje vrijeme dodatno intenzivirale unutar vladajuće koalicije. 

Jasno je da su napadi u Parizu pojačali interes za sigurnosnom dimenzijom na račun humanitarne dimenzije, za koju se zalagala Merkel, a koja se sada vidi primoranom na odabir između dvije opcije: da ostavi granice otvorene uz rizik (prema procjenama pojedinih zapadnjaka) ponavljanja događaja iz Pariza na teritoriji Njemačke, ili da zatvori granice i postepeno se udalji od liberalne politike.

Međutim, pristalice Merkel pokušavaju naglasiti da se događaji iz Francuske veoma teško mogu ponoviti u Njemačkoj. Kao prvo, zbog boljeg procesa integracije izbjeglica u odnosu na druge države. Drugo, zbog relativno malog broja islamista uvrštenih na listu potencijalne prijetnje (oko 300 osoba prema njemačkim ekspertima za razliku od više od 5.000 u Francuskoj). I treće, slabog i ograničenog učešća Njemačke u međunarodnoj koaliciji koja se bori protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) u Siriji i Iraku.

Nove odluke ne znače odstupanje od njemačke politike po pitanju azila. One nisu usmjerene protiv izbjeglica u onoj mjeri koliko su usmjerene protiv evropskih država koje odbacuju princip kvota. Izjava njemačke kancelarke Merkel u tom pogledu bila je sasvim jasna, kada je saopćila da podržava odluku ministra unutrašnjih poslova Njemačke Thomasa de Maizierea vezano za primjenu Dablinskog sporazuma, te je rekla: „Odluku ministra smatram ispravnom jer se mi nastojimo približiti pravednom mehanizmu raspodjele izbjeglica u Evropi. Taj teret mora se podijeliti pravedno.“ 

Međutim, posljedice njemačkih odluka negativno se odražavaju na desetine hiljada izbjeglica, naročito na one koje se gomilaju na Balkanu. To će dovesti do krize koja bi mogla prevazići političke i humanitarne granice između tih država, a izbjeglice pretvoriti u običnu loptu koju će ove države dobacivati jedna drugoj, i to tako što će svaka od ovih država tražiti da se izbjeglice vrate u zemlje iz kojih su prvo došle, dok će takav proces proizvesti političku krizu na nivou ovih država.

Otvorene opcije

Evropa je podijeljena između humanitarnih prioriteta i onih ekonomskih i sigurnosnih. U vrijeme kada Njemačka optužuje pojedine države da se odriču svojih humanitarnih prioriteta, ove države s druge strane upućuju optužbe na račun njemačke kancelarke Angele Merkel, smatrajući je odgovornom za povećanje broja izbjeglica donošenjem jednostrane odluke u mjesecu avgustu ove godine na osnovu koje se sirijske izbjeglice primaju u državu bez provođenja europskih normi za azilante, a koje nalažu da se azil mora tražiti u prvoj zemlji Evropske unije u koju azilant uđe.

Događaji u Parizu dodatno su otežali spor između država članica EU po pitanju imigracije. Države sa antiimigracionom politikom u tim događajima vide dodatni i veoma bitan razlog da se drže svojih stavova, dok će se i druga strana u isto vrijeme držati svojih stavova. Tako je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker stao u odbranu politike koja je usvojena i bila aktuelna do sada, naglašavajući da se neće izvršiti potpuna revizija evropske politike po pitanju izbjeglica, što znači da je Evropa na pragu velike političke krize koja bi mogla biti prva takve vrste još od osnivanja Unije, i ogromne humanitarne krize koju kontinent nije vidio još od Drugog svjetskog rata.    

U svakom slučaju, događaji u Parizu predstavljaju važnu historijsku prekretnicu koja će se negativno odraziti na imigracijsku politiku, i ojačati uvjerenje o nužnosti iznalaska rješenja za izbjegličku krizu izvan evropskog kontinenta.

Evropski plan bazira se na dva nivoa: prvi se tiče pitanja afričkih zemlja, pored Jordana i Libana, dok se drugi odnosi samo na Tursku, s obzirom da je ta država glavno polazište za ilegalno prebacivanje migranata. 

Navedeno iziskuje borbu protiv razloga migracije u državama iz kojih dolazi većina izbjeglica te pružanja materijalne i kadrovske podrške kako bi se očuvala bezbjednost, posebno u siromašnim državama i onim izloženim ozbiljnim potresima, kao i kontinuirana borba protiv siromaštva i nezaposlenosti uz podizanje nivoa obrazovanja.

Finansijska pomoć

Što se tiče Turske, potrebno je znatno više od spomenutog, jer se bez Turske pitanje migracije u Evropu ne može riješiti. Ovo je izrazila i kancelarka Merkel krajem prošlog mjeseca kada je naglasila da „je liderima srednje i istočne Evrope okupljenim u Briselu potrebna turska pomoć kako bi se riješilo pitanje izbjegličke krize.“

Pojedine evropske države ranije su bile veoma spore u pružanju finansijske pomoći Turskoj, da bi nedavno požurile pružiti pomoć koju je tražila Turska, a radi se o tri milijarde eura na godišnjem nivou, dok je Velika Britanija izjavila da će donirati 400 miliona eura podrške Turskoj.

Za očekivati je da će predstojeći samit između Turske i država članica Evropske unije na najvišem nivou pokazati u kojoj mjeri su se ove dvije strane dogovorile po pitanju ilegalne imigracije. Ukoliko ove dvije strane postignu sporazum, talas izbjeglica prema Evropi u skoro vrijeme mogao bi oslabiti i početi sa povlačenjem.

Izgleda da su se prvi znaci dogovora u svojoj ranoj fazi već pojavili u Turskoj koja je obznanila da će uskoro poduzeti veoma bitne korake spram pitanja izbjeglica zbog kojih će se smanjiti intenzitet migracije prema Evropi. Stranka pravde i razvoja potvrdila je da će nakon formiranja vlade i preuzimanja nadležnosti donijeti niz historijskih i sudbonosnih odluka vezano za sirijske izbjeglice u Turskoj, što će im omogućiti dostojanstven život i integraciju u tursko društvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera