Ruski prsti u destabilizaciji Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Sve dok nisu eskalirali protesti Demokratskog fronta, crnogorska vlast je izbjegavala da saopšti očigledno: da Rusija na razne načine pokušava da destabilizuje Crnu Goru. Nakon što je Ministarstvo inostranih poslova Rusije javno podržalo Demokratski front i njihov, pokazaće se, plan za nasilno preuzimanje Skupštine, crnogorske vlasti nisu imale kud nego da optuže Rusiju da nastoji spriječiti ulazak Crne Gore u NATO. Sam Đukanović je to direktno saopštio u intervjuima koje je dao u danima pred nasilne podgoričke demonstracije u organizaciji Fronta.

Rusi su, kako već velike sile čine, odgovorili novim saopštenjem MIP-a, kojim su, tonom koji je bio kombinacija prezira i prijetnje, iscipelarili Đukanovića i njegovu vlast. Potom je crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova saopštilo da su Rusi time potvrdili sve što je iz crnogorske Vlade rečeno o njihovoj politici.

Potom su EU i SAD osudili nasilne demonstracije i pozvale na politički dijalog u institucijama. Najoštrije je bilo saopštenje njemačke ambasade u Podgorici, koje je, gle slučaja, objavljeno nakon (za sada) posljednjeg ruskog saopštenja. Nijemci su tražili da se odgovorni za organizaciju nasilnih demonstracija kazne.

Najava novih protesta

Crnogorske vlasti, iste one koje su saopštile da su Mandić i njegovi pokušali državni udar, ne dijele njemački entuzijazam za djelovanjem pravne države u ovom (niti u bilo kom drugom, uostalom) slučaju. Umjesto da je Mandiću već skinut imunitet i podignuta optužnica, ovaj i dalje organizuje mitinge (u Herceg Novom) i najavljuje nove demonstracije u Podgorici. Zašto? Zato što je za Đukanovića Mandić idelan protivnik, iz snova takoreći, te zato što bi Đukanoviću kao biber po pilavu legao još jedan, a još bolje dva, tri… Mandićeva nasilna mitinga.

Podsjetimo se kako je zahlađenje odnosa zvanične Moskve i Podgorice počelo. Prije koju godinu mediji su iz „dobro obaviještenih izvora“ saopštili kako su američke vlasti od Đukanovića tražile da bezbjednosne službe očisti od ruskih špijuna koji su se lijepo i ugodno razmnožili u njima. Tek kada to bude učinjeno, Crna Gora će moći u NATO, rečeno je. Tih ruskih špijuna bilo je, po medijskim izvještajima, četrdesetak. Izgleda da su dotični elegantno udaljeni iz službe, da ne ometaju crnogorske „euroatlantske integracije“. Crnogorske vlasti su takvu informaciju demantovale. Ali ih niko više nije prozivao za ruske špijune. Potom se proruski opozicionar Nebojša Medojević požalio kako je Crna Gora učinila ono što nije niti jedna suverena država: dobrovoljno svoje bezbjednosne službe stavila pod punu američku kontrolu i komandu.

Možemo pretpostaviti da sve to nije leglo Rusima. Koji se nisu zvanično oglašavali, ali je jasno kako nisu sjedili skrštenih ruku.

Đukanović okrenuo Rusiji leđa

Potom se Crna Gora pridružila sankcijama EU protiv Rusije.

A onda je Đukanović otišao u zvaničnu posjetu Vašingtonu i sastao se sa američkim potpredsjednikom Bajdenom. Čini se kako je tokom te posjete Đukanović spalio sve mostove prema Rusiji. Šta su on i Bajden dogovorili, ne znamo, ali Rusi nisu mogli sakriti gnjev.  

Rusko je Ministarstvo inostranih poslova povodom te posjete izdalo oštro saopštenje, u kojem se žale kako Đukanović raskida vjekovno prijateljstvo između dvije zemlje (Rusije i Crne Gore) i osuđuju njegove izjave u Vašingtonu kao neprijateljske.

Naravno, lako će Rusi za to šta je Đukanović pričao u Vašingtonu. Problem je to što sa ulaskom Crne Gore u NATO skončava ruski san o izlasku na Mediteran. A Crna Gora je bila posljednja figura u tom snu. Podsjetimo: sa izuzetkom Neuma, Crna Gora je posljednje parče evropskog Mediterana koje nije „pod NATO kišobranom“.

Đukanović je, dakako, znao šta radi. Nije mu bilo teško izračunati da mu je Putina i Rusiju bolje imati za neprijatelja, jer je odveć veliki luksuz imati ih za prijetelje. Ako neko ima sumnje u to, evo kratkog kviza. Gdje je sada Janukovič, sa svom ruskom podrškom koju je imao? Gdje je sada Milošević, koga su Rusi podržavali? A Gadafi? Za sad se drži jedino Asad, ali sačekajmo još malo prije nego što ustvrdimo da su ga Rusi spasili.

Rusi Crnu Goru pritišću ekonomski, preko procesa koji Deripaska vodi protiv Vlade u vezi KAP-a. O katastrofalnim dimenzijama tog Đukanovićevog posla sa Rusima već sam pisao za Al Jazeeru. Pritišću medijski, pritišću preko svojih diplomatsih službi, pritišću, logično, obavještajno, a sada pritišću i direktnim miješanjem u politički život u Crnoj Gori, preko Demokratskog fronta koji je očito odlučan da pravi ekscese sve dok za to ima rusku podršku.

Šta će dalje biti?

Najvjerovatniji scenario je da će Crna Gora, ovako ili onako, bez obzira na rusko protivljenje, ući u NATO.

Tek tada otvara se prostor za istinsku političku borbu u Crnoj Gori.

Jer vladavina Mila Đukanovića, da kažem to eufemistički, nije uzorita demokratija, a još manje socijalno pravedna, pa da ljudi nemaju razloga da iz najboljih namjera, kao čin pobune, makar i uzaludne, izađu na ulice i pokušaju nešto promijeniti. Među onima koji su demonstrirali na nasilnim protestima u Podgorici bilo je i onih kojima je Đukanovićeva vlast uzela sve osim golog života.

Bilo je i liberalnih lijepih duša, vazda zagledanih u nebo, u zvijezde, spremnih braniti ideale libearalne demokratije, onih, dakle, koji bi u nekoj drugoj, sretnijoj državi protestvovali zbog nehumanog lova na foke ili nespremnosti države da dozvoli gay brakove. Bilo je i onih koji vjeruju kako će sve biti bolje čim Đukanović padne, pa su zarad tog boljitka spremni dovesti i četničkog vojvodu na vlast, ako treba.

Ali takvi nisu organizovali proteste u Podgorici, niti su na njima bili bitni. Takvi su bili dio maske koja je trebala prikriti stvarnu prirodu tih protesta. Ne postoji spontano organizovanje naroda. Kada se mase pokrenu, neko ih je i zbog nečega pokrenuo. U slučaju Frontovih protesta, posve je jasno ko i zašto. Ali pravi problem za Đukanovića mogli bi biti istinski građanski protesti, zaista skoncentrisani na zahtjev za više demokratije.

Nakon ulaska Crne Gore u NATO, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista neće više moći održavati moratorij na demokratske procese. Još nakon prošlih izbora bilo ja jasno da birači u Crnoj Gori žele promjene. Te promjene su izostale. Ali su neizbježne.

Šta bi te promjene moglo još jednom odložiti? Jedino Rusi, ako ono što su učinili u Crnoj Gori, ali snažnije i opasnije, učine i u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ruski pritisak na Crnu Goru treba tumačiti i kao upozorenje bosanskohercegovačkim i srpskim vlastima šta ih čeka ukoliko se zapute u NATO.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera