Evropa je zakasnila

Piše: Davor Gjenero

Kad je riječ o aktualnoj izbjegličkoj krizi, teško je sa sigurnošću reći tko je tko i tko obavlja kakav posao u toj krizi.

Sigurno je samo jedno: Europska je unija ozbiljno zakasnila s definiranjem zajedničke politike prema ovom pitanju, a sve je očitije da „jednodimenzionalna Europa“, čije politike u najvećoj mjeri definira njemačka kancelarka Angela Merkel, već dugo i bez blagog korektiva, što ga je predstavljao bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, ne funkcionira kao efikasan državni savez.

Austrija iščekuje rezultate lokalnih izbora u Beču ove nedjelje, čiji će rezultat biti, u velikoj mjeri, pod utjecajem migrantske krize. Naime, lider Slobodarske stranke Austrije Heinz-Christian Strache predizbornu je retoriku utemeljio na strahu od migranata, a njegova se kampanja pokazala tako efikasnom da su sve austrijske stranke „ustavnoga luka“ morale stvoriti svojevrstan savez, kako bi zaštitile demokratsku političku arenu u glavnom austrijskom gradu i spriječile da Heiderov nasljednik preuzme većinu u Beču i tako si otvori put za pohod na nacionalnu parlamentarnu arenu.

Socijalni udar

Austrija je još politički otvorena prema izbjeglicama, a građansko društvo trudi se biti izrazito prijateljsko i podupiruće.

Međutim, pritisak izbjeglica postepeno mijenja stanje u društvu, a to bi moglo izazvati duboki politički preokret i nacionalističke radikale dovesti u poziciju da odlučuju o vlasti.

Njemačka neće vući radikalne poteze i neće zatvarati puteve za izbjeglice, barem dok ne prođu bečki izbori, a to znači da se niti odnosi u našoj regiji do tada neće bitno mijenjati.

Što će se dogoditi već idući dan, nakon što Njemačka i Austrija zatvore daljnje primanje izbjeglica, vrlo je teško predvidjeti.

Naime, dio političkih aktera u zemljama regije ponaša se posve iracionalno i ne priprema se primjereno na socijalni udar koji će to proizvesti.

Europske institucije su izgubljene, a njemačka politika odavno je postala svjesna činjenice da razinu srdačnosti prema izbjeglicama, koju je još prije mjesec ili dva promovirala njemačka kancelarka, više neće biti moguće održati.

Prve rezerve prema politici kancelarke Merkel iskazale su zemlje Višegradske skupine i „Nova Europa“ općenito. Retorika, koju se moglo čuti iz tih zemalja, bila je vrlo neugodna i sigurno je da niti jedan državnik iz zemalja s ozbiljnom liberalno-demokratskom tradicijom i  razvijenom demokratskom političkom kulturom ne bi mogao izgovoriti takvo nešto.

Praksa koju je počeo provoditi mađarski premijer Viktor Orban gradeći zid, najprije prema Srbiji, a nakon toga i prema Hrvatskoj, ostavila je vrlo gorak okus.

Većina političara sa Zapada Orbana je osudila i izolirala, a tek rijetki su bili iskreni poput Guntera Verheugena, nekadašnjeg potpredsjednika Europske komisije i utjecajnoga njemačkog socijaldemokrata, koji je priznao da „Orban obavlja prljav posao“ za Europu, odnosno prije svega za Njemačku, te da on radi ono što se od njega tražilo – da zaustavi val izbjeglica koji se slijeva u Njemačku.

Za razliku od većine političara iz „stare Europe“, Verheugen otvoreno govori o tome da su njemačka politika i javnost na početku izbjegličke krize očekivale da će Njemačka ostati zaštićeni otok, a da će se s migrantskim udarom suočavati europska periferija.

Retorika kancelarke Merkel, koja razmatra scenarij zatvaranja njemačke granice, a istovremeno kori države „nove Europe“, i to aluzijom da su u vrijeme Hladnog rata naučile živjeti iza ograde, pa da sada nastoje primijeniti taj recept, pokušaj je prebacivanja tereta krize na rubne države.

Budući da unutar EU nema dogovora o zajedničkoj strategiji, a da su se formirala najmanje tri interesna bloka, jasno je da nekakvo brzo rješenje nije moguće očekivati. Niti politika zaustavljanja vala bjegunaca u Turskoj nije zasnovana na realnim parametrima.

Sada Europa počinje plaćati cijenu za svoj potcjenjivački odnos prema toj državi, koju je prezrela u procesu europske integracije. Ona je, međutim, danas daleko snažnija i utjecajnija država od one koja je priželjkivala postizanje punopravnog članstva u EU na način na koji su ga ostvarile zemlje „Nove Europe“.

Turska je, naime, napustila model kemalizma, strategiju modernizacije sekularne države i ograničavanja samo na turski teritorij.

Dugogodišnji premijer, a sadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov ministar vanjskih poslova i nasljednik na premijerskom mjestu Ahmet Davutoglu uspostavili su strategiju neoosmanizma, utemeljenu na konceptu vraćanja turskog utjecaja u cijeloj regiji, u svim krajevima koji su nekoć bili dijelom Otomanskog carstva.

Turska je danas ključno europsko energetsko čvorište i njena će energetska uloga samo rasti, relevantna je ekonomska snaga, a turska politika više nije spremna na drugorazredan položaj u odnosu na zemlje Europske unije.

Unija ozbiljno griješi što Tursku ne prihvaća kao ravnopravnog partnera, što nastoji potisnuti njen utjecaj u brojnim zemljama, između ostaloga i u Bosni i Hercegovini.

Odgovor samosvjesne turske politike na zahtjeve europskog vodstva o tome da bi Turska morala preuzeti odgovornost za stabilnost Europe i zbrinjavanje migranata, odnosno zaustavljanje njihova puta prema Europskoj uniji, naišao je na odgovor koji je svaki racionalni promatrač mogao očekivati. Turska je jasno upozorila na tradiciju potcjenjivačkoga europskog odnosa prema njoj i pokazala da ga više nije spremna prihvaćati.

Za kancelarku Angelu Merkel, čija je stranka ustrajala na zaustavljanju procesa pridruživanja Turske Europskoj uniji, institucionalni dijalog, koji Turska traži kao uvjet za svoju kooperativnost, sigurno nije prihvatljiv, a argumentacija zašto, ako bi ju se iskreno iznijelo, bila bi jednako gadljiva kao što su gadljive bile riječi češkog predsjednika ili slovačkog premijera o izbjeglicama i migrantima.

Ugledni francuski politolog i nekadašnji savjetnik Vaclava Havela Jacques Rupnik govori o savršenoj zamjeni uloga i ironijskom zaokretu. Mađarska, koja je pa početku demokratske tranzicije 1989. primila istočnonjemačke izbjeglice i omogućila im put na Zapad, sada gradi zid i surovo postupa prema sirijskim i drugim izbjeglicama, a nekadašnji nacionalistički lider u Srbiji, koju je u novije vrijeme obilježavala etnička surovost, gradi lik prijaznog domaćina.

Sadašnje vlasti u Hrvatskoj nisu definirale svoju realnu politiku prema izbjeglicama. Premijer Milanović insistirao je na doskočici o tome kako su on i njegovi vlast „koja ima i srce i pamet“, pa su otvoreni prema izbjeglicama i ne pridržavaju se europskoga Dublinskog sustava i njime propisane procedure.

Svako brine svoju brigu

Njegovi suradnici govore o tome kako se oni pridržavaju politike kancelarke Merkel, ali za razliku od Mađara, nad kojima se oficijelna politika u Njemačkoj snebiva, ali koji ostvaruju njemačke interese, hrvatska politika ne radi svoj dio posla u „usporavanju“ izbjegličkog vala. Očito je da, kad bude donesena odluka o zatvaranju njenih granica, Njemačka neće voditi previše računa o tome u kakvoj će se situaciji tada naći Hrvatska.

Hrvatska opozicija, pak, računa na brzi dolazak na vlast (nakon izbora 8. studenog ove godine), pa već nastoji „peglati“ odnose s Mađarskom i ostalim državama Višegradske skupine.

Hrvatska je sad od Mađarske, ali i od ostatka Srednje Europe, odijeljena zidom, koji su mađarske vlasti počele podizati i na granici sa Slovenijom, ali su već drugog dana od toga odustale.

Glavni Orbanov operativac Janos Lazar način na koji hrvatske vlasti organizirano prevoze migrante iz prihvatnog centra u Opatovcu, vlakovima i autobusima na mađarske granične prijelaze, naziva „akcijom krijumčarenja ljudima, uz učešće hrvatskih vlasti“. Zato Mađarska, kad se zatvori humanitarni koridor prema Austriji, namjerava čvrsto zatvoriti granicu prema Hrvatskoj, čuvati je kao schengensku, vanjsku granicu, i to uz pomoć vojnih i policijskih snaga zemalja Višegradske skupine (dakle, Češke, Slovačke i Poljske).

Kao glavni cilj procesa „europeizacije Hrvatske“ hrvatski su politički ideolozi definirali „povratak u Srednju Europu“. Sada se odjednom na hrvatskim granicama spušta zid, a čuvati bi ga trebale snage gotovo svih srednjoeuropskih država (osim Austrije i Slovenije).

Predsjednica Grabar-Kitarović nastoji spriječiti taj scenarij sudjelovanjem na summitu Višegradske skupine na Balatonu i time zapravo ocrtava kakvu bi politiku Hrvatska mogla voditi dođe li do smjene vlasti na parlamentarnim izborima. Međutim, i aktualni premijer, koji je mjesecima antagonizirao Orbanov način suočavanja s migrantskom krizom, sad govori kako, dođe li do prekida koridora, i Hrvatska može odlučiti „zatvoriti granice“.

Europa samu sebe vidi kao utvrdu i svi se nadaju da bi tvrdom granicom mogli onemogućiti destabilizaciju vlastitih država. S Grčkom se, izgleda, niti ne razgovara ozbiljno o njenoj ulozi u Schengenskom sporazumu, s Turskom se pokušalo raspravljati s visoka i ti su „razgovori“ propali, a nitko nema ozbiljnog scenarija, upravo kao što ni njemačka kancelarka nema čak ni prividne protuteže koja bi je ograničavala.

Svatko brine svoju brigu, a o tome što bi se moglo dogoditi ako Grčka nastavi propuštati izbjeglice koji dolaze iz Turske, a Hrvatska zatvori granicu prema Srbiji, nitko niti ne razmišlja. Europsku uniju kao da se ne tiče kakve bi posljedice ostavio preusmjereni val migracije na fragilne društvene i državne institucije Bosne i Hercegovine te ionako zategnute entitetske i međunacionalne odnose.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera