Bobanov prelet sa ‘desna’ na ‘lijevo’

Zvonimir Boban je zbod napada na milicionera 1990. kažnjen višemjesečnom zabranom igranja (Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Sa zadovoljstvom sam pročitao intervju Zvonimira Bobana s Miljenkom Jergovićem. Obojicu znam, obojicu poštujem – svakog na svoj način – a odavno sam shvatio da je u medijima važno tko piše i govori, manje je važno što se piše i govori. U ovom slučaju, dakle, postojala su dva razloga za čitanje: bio sam siguran da neće biti stereotipnih pitanja i stereotipnih odgovora, dabogda nikad više ne čuo ni pročitao “lopta je okrugla”, “utakmica traje četrdeset/devedeset minuta”, ili “danas svi igraju košarku/nogomet/rukomet/odbojku/vaterpolo…”

I, bio sam u pravu, Boban je bio sve samo ne stereotipan. Nemam namjeru prepričavati razgovor, tko ga nije vidio – lako će ga naći na netu. No, nisam očekivao ono što je uslijedilo; iduća dva dana cijela se halabuka digla oko tog razgovora. Pišu se traktati, pišu se objašnjenja, pišu se gadosti, piše se sve i svašta. Problem je vjerojatno u tome što se Boban dotaknuo (i) politike, a to je uvijek povod za totalnu histeriju. Pogotovo u predizborno vrijeme, uslijedila je histerija na kvadrat.

Boban je 13. svibnja 1990. godine, na travnjaku Maksimira, na kojem se nije odigrala utakmica Dinama i Crvene zvezde, udario policajca/milicionera.

Zamislite, o politici priča čovjek koji se ne bavi politikom! Kao da nam tu politiku ne guraju u živote svaki dan, na sve mile načine, s radija, s televizije, iz novina, s portala, s bilboarda, iz podzemlja i iz visina; ne dišemo kisik, nego politiku. Više viđam premijera i vođu opozicije nego vlastitu suprugu. Ali, ima tu i kvaka – Zvonimir Boban ima posebno mjesto u povijesti Hrvatske, ne samo u povijesti hrvatskog nogometa, pa je tako persona čija se riječ poštuje, čija riječ ima težinu.

Podsjećanja radi – Boban je 13. svibnja 1990. godine, na travnjaku Maksimira, na kojem se nije odigrala utakmica Dinama i Crvene zvezde, zbog nereda koje su izazvali gostujući navijači, udario policajca/milicionera, i time je za vijeke vjekova postao i ostao jednim od simbola hrvatske težnje za samostalnošću (za jednu, moju stranu), ili hrvatskog nacionalizma (za drugu stranu). Tada je imao 22 godine i bio je dovoljno mlad da bude vatren i lud, a dovoljno star da barem otprilike zna što radi, da nema alibi u “pomračenju uma”, i da – hipotetički – žrtvuje čak i nogometnu karijeru u ime “višeg cilja”. Uslijedila je kazna, višemjesečna zabrana igranja, pa odlazak u Milano, gdje je imao veličanstvenu karijeru.

‘Pa ljudi moji, je li to moguće?’

Ništa tu spornog nema… Kao i svakog velikog čovjeka, pogotovo čovjeka koji se uglavnom držao podalje od javnosti uvijek željne senzacija i skandala, pratile su ga mnoge priče, neke od njih prilično ružne. No, nekako sam uvijek imao dojam da je Boban gospodin čovjek, po završetku aktivnog igranja završio je Filozofski fakultet i mogao bi biti profesor u nekoj srednjoj školi. Profesore poštujemo, je li tako? Ali, profesori nisu dovoljno zanimljivi da im se stavi mikrofon pod nos…

Znamo se “onako”, dovoljno dobro da razmijenimo nekoliko suvislih rečenica prilikom rijetkih susreta, nedovoljno dobro da se zapijemo u kakvoj birtiji u predgrađu. Uvijek mi se sviđao njegov pogled – živ i inteligentan, ravno u zjenice.

Bio je sukomentator na talijanskoj televiziji, bio je kolumnist u jedinom hrvatskom sportskom dnevniku, iz kojeg je otišao odmah nakon predmetnog intervjua. Sam? Pod pritiscima? Vjerojatno nikad točno neću saznati zbog čega…

Ispada skandalozno što je jedan intelektualac i gospodin čovjek, financijski potpuno i apsolutno neovisan i od ‘lijevih’ i od ‘desnih’, rekao za koga će glasati.

Boban je, dakle, u vrijeme socijalističke i apsolutističke SFRJ na političkoj skali bio debelo desno. Sada je, pak, sporno to što je u kapitalističkoj i demokratskoj Hrvatskoj kazao da će “glasati za [Zorana] Milanovića”. Za lijevu opciju. Ta lijeva opcija, doduše, nikakav “lijevi” potez nije napravila za vrijeme svog ističućeg mandata, ali ipak se vodi kao “lijeva”. I ispada skandalozno što je jedan intelektualac i gospodin čovjek, financijski potpuno i apsolutno neovisan i od “lijevih” i od “desnih”, rekao za koga će glasati. Pa ljudi moji, je li to moguće – što bi rekao pokojni Mladen Delić – je li uopće bitno za koga će glasati Zvone Boban i koga bi to trebalo rastužiti, koga razveseliti, koga razbjesniti?

Ima čovjek pravo na svoje mišljenje, na svoje stavove i na dosljednost, koja se prije 25 godina kategorizirala kao “desničarenje”, a danas se kategorizira kao “ljevičarenje”. Možda ne želi biti guru nacije, kao svojedobno Bob Dylan, koji je bježao od te uloge – a ulogu predvodnika generacije su mu stalno drugi nametali – možda, jadan, nije ni znao koliko ljudi u nedostatku vlastitog mišljenja žele čuti njegovo. Možda se, uostalom, Boban u međuvremenu uopće nije promijenio, možda se promijenio svijet u kojem živi(mo), pa su ondašnji desni stavovi u međuvremenu postali lijevi, a da se svjetonazor čovjeka nije nimalo promijenio.

Bespuća povijesne neozbiljnosti

Ja, evo, još uvijek ne znam za koga ću glasati, ne znam ni hoću li izaći na parlamentarne izbore, jer si nekako mislim da nitko od ponuđenih nije zaslužio da se za njega glasa, mijenjam mišljenja, ljude i političke opcije na dnevnoj bazi. Koga briga za mene i moj glas? Zvone je barem najavio da će izvršiti svoju “građansku dužnost”, kako sami političari tepaju izborima, ja ni u to nisam siguran. Ispada poštenijim.

Spomenutog 13. svibnja 1990. godine Joe Josip Šimunić imao je 12 godina i tri mjeseca i, odrastajući u dalekoj Canberri, nije imao pojma da će u dobi od 35 godina, punih 13 godina stariji i iskusniji nego je bio profesor Boban kad je napravio “ono”, 19. studenog  2013. godine igrati za hrvatsku reprezentaciju protiv Islanda te da će po pobjedi 2:0 i plasmanu na Svjetsko prvenstvo u Brazilu naći za shodno vratiti se pred publiku i uzviknuti “Za dom…”

Pogledajte se, prema tome, u ogledalo i preispitajte ponovo na kojoj ste strani političkog spektra.

Još je manje Šimunić znao da će mu Svjetska nogometna federacija zbog toga razrezati kaznu od zabrane igranja na 10 reprezentativnih utakmica, odbiti sve žalbe, štoviše da neće smjeti niti ući na stadione za vrijeme tih 10 utakmica te da će mu kazna formalno isteći prije mjesec dana, 3. oktobra 2015. godine, završetkom utakmice Azerbajdžan – Hrvatska. A najmanje je znao da će samo dva tjedna po isteku kazne postati pomoćni trener novom izborniku hrvatske reprezentacije Anti Čačiću i da će ne samo moći ući na stadion tijekom 11. i 12. utakmice reprezentacije po izricanju kazne, nego će – gle slučajnosti! – odmah i aktivno participirati u dvanaestoj.

Ako mislite da su pasusi o Bobanu i Šimuniću slučajno zalutali u isti tekst, grdno se varate. To je samo moj pokušaj indirektnog argumentiranja teze o relativnosti “desnog” i “lijevog” u bespućima povijesne neozbiljnosti. Pogledajte se, prema tome, u ogledalo i preispitajte ponovo na kojoj ste strani političkog spektra. Ako je taj politički spektar uopće zaslužio da budete na njemu. Jer, ako vi sami to ne učinite – netko će drugi to obaviti umjesto vas. Bez pitanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera