Šta je prešućeno o dronovima

Piše: Arjun Sethi

Ciljano ubijanje dronovima nova je granica američkog ratovanja. Prvi napad letjelicom na daljinsko upravljanje dogodio se u Afganistanu 7. oktobra 2001, i od tada se ratovanje dronovima proširilo.

Do danas je izvedeno više od 200 američkih napada dronovima na Afganistan, Pakistan, Jemen i Somaliju, a ovakvi napadi se dešavaju sve češće u Siriji. Očekuje se da će se do 2019. broj letova američkih dronova povećati za 50 posto u odnosu na trenutni broj.

U maju 2013, predsjednik Obama je stao u odbranu američkih napada dronovima i preuzeo odgovornost za nadziranje ovog programa. Nadalje, tvrdio je da su mete ograničene na teroriste koji predstavljaju “stalnu, neminovnu prijetnju za Amerikance” da su napadi izvršavani samo onda kada je postojala “gotovo potpuna sigurnost da je meta prisutna”, “gotovo potpuna sigurnost da civili neće biti ozlijeđeni ili ubijeni” i “kada hapšenje nije moguće u vrijeme izvođenja operacije”.

Novi dokumenti do kojih je došao Intercept pokazuju da su predsjednikove tvrdnje u najmanju ruku navodile na pogrešan zaključak, a u najgorem slučaju, da su neistinite.

Američki program napada dronovima je zapravo neprecizan i proizvoljan i predstavlja ozbiljan rizik za civile bilo gdje. To je također program nad kojim predsjednik nema veliku kontrolu.

Iako Obama daje odobrenje za mete, on inače ne odobrava same napade. Prema tome, on prepušta izvršni autoritet vojsci i zna veoma malo ili ništa o potencijalnom broju civila koji mogu stradati u napadu.

Stradanje civila

Ovi dokumenti pokazuju da, iako je on na vrhu dobro razrađenog zapovjednog lanca, nema mnogo prostora da dovodi u pitanje odluke onih koji su ispod njega. Njegov nadzor je čisto formalnog karaktera.

Novootkriveni dokumenti u sumnju dovode tvrdnju da su mete SAD-a samo oni ljudi koji predstavljaju “stalnu, neminovnu prijetnju za Amerikance.”

U dokumentima se navodi da meta mora predstavljati jednostavno “prijetnju za američki interes ili ljude,” što je očigledna kontradikcija koju Vlada nije objasnila. Ispunjenje standarda neminovnosti je, isto tako, malo vjerovatno u državama kao što su Somalija i Jemen, u kojima SAD nema značajno prisustvo na terenu.

Dokumenti otkrivaju da visoki zvaničnici iz američkih obavještajnih službi smatraju napade dronovima uzaludnim i da im se više dopada pristup “nađi, fiksiraj, iskoristi, analiziraj i razglasi”, koji poziva na hapšenje i ispitivanje meta osumnjičenih za terorizam.

Ovi dokumenti otkrivaju da nakon što predsjednik da odobrenje za metu, vojska ima 60 dana da izvrši napad. Međutim, na ratištu se za 60 dana može dosta tog promijeniti. Meta može predati oružje, sklopiti mir ili novi savez, a ipak će biti uklonjena jer je predstavljala prijetnju mjesecima ili sedmicama ranije.

Ovi dokumenti pokazuju da se standard “gotovo potpune sigurnosti” koji je Obama naveo vjerovatno ne uspijeva održati.  Program napada dronovima, posebno u Jemenu i u Somaliji, oslanja se gotovo isključivo na signalne obavještajne podatke na osnovu čega identifikuje i likvidira mete.

Za razliku od obavještajnih podataka koje prikupljaju ljudi od lokalnih izvora, ovakvi podaci dobijaju se presretanjem telefonskih i drugih signala, a takvi podaci su daleko manje pouzdani. U dokumentima se tehnologije koje su u upotrebi opisuju kao neprecizne, a jedna studija čak ističe “ključni nedostatak mogućnosti” da se tačno identifikuju i eliminišu mete.

Ovakvi obavještajni podaci s greškom kulminiraju značajnim gubitkom života civila. Tokom operacije “Kosac” u Afganistanu američki dronovi su usmrtili 35 meta i 200 civila. Prema američkoj politici, ovi civili su smatrani “neprijateljima ubijenim u akciji,” jer su to bili “punoljetni muškarci” povezani s metom.  Nadalje, oni ostaju “neprijatelji ubijeni u akciji” sve dok se ne dokaže da nisu bili ni teroristi ni nezakoniti neprijateljski borci, što je gotovo nemoguće posthumno dokazati.

Vjerovatnoća da će stradati civili još je veća u Somaliji i Jemenu, gdje se SAD gotovo isključivo oslanja na obavještajne podatke prikupljenje presretanjem telefonskih i drugih signala.

Jasno je da je Obami draža smrtonosna sila od hvatanja meta. Bilala el-Berjawija, britanskog državljana koji je putovao između Velike Britanije i istočne Afrike pod budnim okom američkih i britanskih obavještajaca, dugo su pratili i smatran je važnom metom. Pa ipak, nije uhapšen već je ubijen u napadu dronom u Somaliji.

Dokumenti, međutim, otkrivaju da visoki zvaničnici iz američkih obavještajnih službi smatraju napade dronovima uzaludnim i da im se više dopada pristup “nađi, fiksiraj, iskoristi, analiziraj i razglasi”, koji poziva na hapšenje i ispitivanje meta osumnjičenih za terorizam.

Neki će, u svjetlu ovih otkrića, pozvati na veći kongresni nadzor. Drugi će žaliti jer izostaje sudski nadzor. Neki bi se čak mogli zalagati za to da se oformi posebna komisija koja bi proučavala upotrebu smrtonosne sile za vrijeme Obamine administracije. Svaki takav napor ili svi oni zajedno bili bi poželjan prvi korak, ali vjerovatno će ih izbjegavati Vlada zatrovana tajnošću koju transparentnost uznemirava.

U međuvremenu će se američki kompleks dronova intenzivirati i produbiti. Kako je anonimni izvor rekao za Intercept, vojska dronove vidi kao “veoma gladak, efikasan način da se vodi rat, bez da se moraju napraviti velike greške kopnene invazije kao u Iraku i Afganistanu.”

Ovakva institucionalizacija i birokratizacija nije ni u kom slučaju ograničena samo na američku vojsku. Postoji i CIA-in program napada dronovima o kojem znamo dosta manje. Nadalje, čitav niz neameričkih aktera, kako Vladinih tako i civilnih, učestvuje i doprinosi američkom kompleksu ubijanja. Saveznici pomažu da se presretnu i dijele obavještajni podaci, druge nacije daju pristup svom zračnom prostoru i bazama, a kompanije, partneri vojske često naoružavaju i lansiraju dronove.

Program ubijanja

Svi ovi različiti akteri zajedno doprinose američkom programu ubijanja, a imaju samo daleku poveznicu sa konačnim ishodom svojih postupaka, smrću.

Termini koji se koriste u programu napada dronovima dodatno ometaju moralni kompas. Dokumenti otkrivaju da se dosjei meta nazivaju “bejzbol sličicama”, mete nazivaju “ciljevima”, ciljevi koji stradaju u napadu dronom nazivaju se “zgodicima”, a izvršeni napad dronom se bilježi na zajedničkoj “ploči s pričama”. Ovi termini čine da napadi dronovima izgledaju trivijalno i dehumaniziraju žrtve.

Nakon što sam pročitao dokumente, sjetio sam se Ahmeda Mohameda, 14-godišnjeg američkog muslimana uhapšenog u Teksasu prošli mjesec jer je napravio sat za koji su njegovi nastavnici pomislili da je bomba. Čitav svijet je naizgled stao uz Ahmeda.

Ali šta da je bio u Jemenu ili Somaliji? Ne bi mogao dobiti podršku američkog predsjednika, najboljih kompanija i šire američke javnosti. Sve što bi sićušne leće drona vidjele je da je on vojno sposoban muškarac koji se zanima za inženjerstvo. Ahmed bi bio sveden na cilj koji čeka da postane zgoditak..

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera