Je li Grabar Kitarović zaboravila da je majka?

Piše: Damir Petranović

Samo dva dana prošla su otkako se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – i to nenajavljeno, nakon višednevne seanse s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i ostatkom srednjoeuropskog antimigrantskog pokreta – konačno susrela oči u oči s nesretnicima koji se valjaju preko brojnih državnih granica u potrazi za Njemačkom, a eto ti rezultata.

“Gradnja ograde je realna opcija”, ozbiljno je poručila, nakon što se iz slavonskog blata konačno dokobeljala do svojih zagrebačkih dvora. Naravno, u paketu je ponudila diplomatsko ograđivanje tako što se izjasnila da “ne bi voljela da se to dogodi”, no kako bi poruka bila kristalno jasna, pridodala je i vlastiti stav da “ne vidi kako se Hrvatska drugačije može zaštititi”. Drugim riječima, eto Hrvatskoj njene male i umivene “Orbanice”.

Grabar Kitarović je valjda jedina predsjednica jedne suverene države koja je javno i naglas oštro kritizirala politiku i ponašanje vlastite zemlje.

Naravno, ovakav stav predsjednice prema migrantsko-izbjegličkom problemu nije nešto novo, a bogme ni neočekivano: već kad su se prvi Sirijci i Afganistanci odbili o mađarski zid i stali prelaziti hrvatsku granicu, ona je autoritativno nabacila bizarnu ideju o vojsci koja bi stajala na poljima i nenaoružana – valjda pjesmom i salutiranjem – horde ljudi natjerala da se okrenu na petama i vrate natrag na Bliski istok. Potom je tjednima zagovarala neke sasvim očite fantazije o zatvaranju granica, kao da se rijeku ljudi jednostavno može spriječiti da šeću kroz kukuruzna polja.

Ne može, naravno, osim gradnjom žičanih ograda i zidova. A do iznošenja tog stava evolucija Kolinde Grabar Kitarović trajala je skoro mjesec dana, sve dok se nije vratila sa izleta u Budimpeštu. Gdje je, kako bi priča bila jasnija, kao valjda jedina predsjednica jedne suverene države, javno i naglas oštro kritizirala politiku i ponašanje vlastite zemlje.

Njena djeca su na sigurnom

U međuvremenu je paradno promarširala privremenim prihvatilištem na samom istoku Slavonije, gdje je, svojim suzdržanim gardom, isljedničkim ispitivanjem migranata i nedostatkom ikakvih vidljivih emocija, ostavila dojam ledene kraljice. Nije ju pokolebala ni majka koja je svojih dvoje promrzle djece od kiše štitila kabanicom, tugaljivo gledajući pomno našminkanu plavušu vojničkog držanja, koja ju je zasipala više-manje bezveznim pitanjima na perfektnom engleskom i u stvarnosti joj tek oduzimala vrijeme, koje je mogla potrošiti na formalnosti prije nastavka puta ka Zapadu.

Kolindu Grabar Kitarović je malo toga dirnulo, vjerojatno jer su njena djeca na toplom i sigurnom u Zagrebu. Taman su krenula u školu, i to nakon što su prethodnu školsku godinu odradila u dalekom i sigurnom Bruxellesu.

Hrvatska predsjednica vratila se na svoje već proslavljeno objašnjenje da sirotinju pomaže ‘tako što hranu u čistoj vrećici ostavi pokraj kontejnera’.

Od cijelog onog predizbornog špartanja Hrvatskom, poziranja po tržnicama, staračkim domovina i među socijalom, kao da joj nije ostalo ništa. Hrvatska predsjednica vratila se na svoje već proslavljeno objašnjenje da sirotinju pomaže “tako što hranu u čistoj vrećici ostavi pokraj kontejnera”.

Migrantski problem je, naravno, dubok i zasad nedokučiv i nerješiv, ali upravo zbog toga je ponašanje Kolinde Grabar Kitarović u državi – a i izvan nje, eventualno jedino ne u Mađarskoj i Češkoj – izazvalo podizanje mnogih obrva. Čemu najava dizanja zidova kad ti nesretnici ionako samo žele proći kroz malu i nezanimljivu Hrvatsku, po mogućnosti u što kraćem vremenu? Zašto maštati o potpuno nerealnom hermetičnom zatvaranju granice, neostvarivom ako ništa onda zbog onih tisuću i kusur kilometara međe s Bosnom i Hercegovinom? I koji je, uostalom, njen problem s migrantima kad joj je odgovornost gotovo ravna nuli?

San o Ježevoj kućici

Predsjednička funkcija u Hrvatskoj je, naime, zbilja paradno-ceremonijalnog karaktera i tek nešto sitnijih ovlasti bilježi u sferama vojske i vanjske politike – upravo onima na kojima je Kolinda Grabar Kitarović epohalno podbacila.

Umjesto da se naslikavala s Viktorom Orbanom i društvom ksenofobnih tendencija, mogla je potegnuti malo dalje – recimo u Grčku ili Tursku, pa se barem pokušati informirati o stanju i mogućim rješenjima. A umjesto da se blamira idejama o ogradama i zidovima, mogla je, recimo, kontaktirati svoje bivše kolege i veze u NATO-u – gdje je, navodno, bila uvažena članica samog vodstva organizacije – pa dati barem mikroskopski doprinos zaustavljanju cijelog tog užasa u Siriji. Tamo gdje je izvor svih problema, što je čak i ona nekako uspjela procijediti.

Umjesto da se blamira idejama o ogradama i zidovima, mogla je, recimo, kontaktirati svoje bivše kolege i veze u NATO-u.

Veliki ljudi bave se velikim idejama, a u našem slučaju mali sanjaju o svojoj Ježevoj kućici, državnici koja bi valjda trebala biti potpuno izolirana od vanjskog svijeta i živjeti svoj život u malom prekrasnom hrvatskom balonu od sapunice. Što je još gore, čak i to joj ne ide baš najbolje. Od silne brige za ugroženu domovinu, kao da je izgubila ljudskost – odnosno od ambicije da postavne mater Hrvatske, zaboravlja da je i ona sama, prije svega, mater.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera