Slučaj Charlie Hebdo: Francuzi trebaju povezati tačkice

Francuska i SAD su u ratu: njihov glavni uspjeh je bio taj što su uništili ovaj narativ kod vlastitog stanovništva (Reuters)

Piše: Victoria Fontan

Francuski list Charlie Hebdo brutalno su napala tri samoproglašena predstavnika Al-Kaide. Sva trojica su francuski državljani. Cabu, jedan od karikaturista koji je ubijen, 1980-ih je bio voditelj emisije Recre A2, francuski ekvivalent Sesame Street. Cijela generacija Francuza koja je odrasla s njim postavit će isto pitanje: Zašto je Cabu, koji predstavlja spomenik francuske pop kulture, morao umrijeti zbog svog nepoštovanja, zbog svog zlobnog humora? Zar se više nemamo pravo smijati?

Cabu je umro zajedno s još nekoliko kolega, zajedno s hrabrim policajcima koji su pokušali zaustaviti krvoproliće. Dok je napad trajao, napadači su navodno spomenuli svoju vezu s Jemenom te da su “osvetili Poslanika”.

List je 2006. godine objavio zloglasne karikature poslanika Muhammeda, kao znak solidarnosti s danskim karikaturistima koji su dobivali prijetnje smrću. Dok se francuska politička scena okuplja da osudi napad na ono što novinari nazivaju “nacionalno jedinstvo”, jedinstvo protiv terorizma, desetine Francuza je izašlo na ulice da izrazi svoju solidarnost. Njihov slogan Je Suis Charlie (Ja sam Charlie) jasna je napomena da mržnja neće prevladati i da je sloboda govora ključ francuske kulture.

Nevjerica

Budući da je to slučaj, hajdemo primijeniti scenarij i reći da su bolivijski ljevičarski magazin, koji je poznat po izvještavanju protiv ratova bilo koje vrste, napali Al-Kaidini brutalni napadači. Da li bi ovaj scenarij izazvao nevjericu kod većine ljudi?

Da li bi se posmatrači pitali zašto je Bolivija tako brutalno napadnuta? Da li bi razlog tog napada bio to što zli teroristi žele uništiti prestižni svjetionik slobode? Ili, možda, zato što su bolivijski populistički ideali i sloboda izražavanja prijetnja islamu širom svijeta?

Takve priče jednostavno ne bi bile prihvatljive, osim ako to nije cijela priča koju “nacionalno jedinstvo” želi udaljiti od javnosti.
Bolivija trenutno nije uključena u Maliju i Iraku, niti je utočište pet miliona obespravljenih muslimana.

Bolivija nije novi najbolji vojni prijatelj Sjedinjenih Američkih Država, koje vode nevidljivi rat pomoću dronova u raznim dijelovima svijeta, uključujući i Jemen, gdje su dvojica napadača dobila obuku. To pravi veliku razliku između Francuske i Bolivije.

Dok francuska politička scena i njeni poslušni mediji liju krokodilske suze, tačkice se trebaju povezati. To bi trebala biti poenta novinarstva.

Francuska i SAD su u ratu: njihov glavni uspjeh je bio taj što su uništili ovaj narativ kod vlastitog stanovništva, što je razlog zašto je napad dočekan s naivnom nevjericom.

Jedan od osumnjičenih Cherif Kouachi već je bio osuđen 2008. godine, jer je pomagao mladim regrutima da odu u Irak. Njega su u to vrijeme navodno motivirale slike mučenja iz zatvora Abu Ghraib. Nasilje se ne dešava u vakuumu, a ljudi poput Kouachija povezuju tačkice.

Kampanja o Maliju

Od početka svoje kampanje o Maliju, smatra se da je Francuska u ratu s islamom. Njen savez sa SAD-om protiv Islamske države Irak i Levant od septembra prošle godine potakao je grupu da ohrabri svoje sljedbenike da ubijaju one koje su oni nazvali “prkosni i prljavi Francuzi”.

To nije prošlo nezapaženo. Jučerašnji napad je uslijedio nakon mnogih napada koje je nedavno spriječila francuska sigurnosna služba.

Mladi obespravljeni muslimani koji odluče upotrijebiti nasilje, ne samo ovi napadači, nego i stotine regruta koji su putovali u Siriju kako bi se pridružili redovima ISIL-a, također nisu rođeni u vakuumu.

Njihov osjećaj strukturnog društvenog poniženja, policijskog profiliranja i državnog uznemiravanja predstavlja gorivo za njihov bijes.

Da su mogli birati da rade posao koji se plaća, da uživaju u ličnoj ispunjenosti i da budu ravnopravni članovi francuskog društva, oni bi zasigurno izabrali slobodu nad nasiljem. Svako bi. Oni možda misle da si ove privilegije ne mogu priuštiti, i to je neuspjeh ne samo francuske države, nego i stanovništva, koje postaje sve više islamofobično i koje ne vidi ništa loše u vrijeđanju te religije nad drugim koje se smatraju svetim u francuskom društvu.

Charlie Hebdo je zasigurno napadnut zato što su objavljivali karikature poslanika Muhammeda, a još je važnije da su oni postali gromobran katastrofalnih odluka francuske vanjske politike. Ja sam Charlie.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera