‘Dobri teroristi’ u Iraku i Siriji

Piše: Ali Hussein Bakeer

Fenomen „stranih boraca“ okupirao je međunarodnu pažnju u protekloj godini, kao i pitanje opasnosti od intenziviranja ove pojave i njenih budućih refleksija na regionalnom i međunarodnom nivou, stoga se prvi put donose odluke na međunarodnoj razini za borbu protiv ovog problema.

Međunarodna kampanja na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama pokrenuta prije nekoliko mjeseci protiv grupe Islamska država u osnovi se, zakonski posmatrano, oslanja na Rezoluciju Vijeća sigurnosti br. 2170, usvojenu na sjednici 7242 15. augusta 2014. godine, te Rezoluciju Vijeća sigurnosti br. 2178, usvojenu na sjednici 7272 24. septembra 2014. godine.

Ove dvije Rezolucije donesene su pod poglavljem VII Povelje UN-a, koje dozvoljava upotrebu vojne sile protiv strana na koje se ova rezolucija odnosi u skladu sa članom 42, poglavlje VII.

Rezolucija 2170 veoma je opsežna i sadrži mnogo detalja, no svako ko obrati pažnju primjetit će da se atribut „strani borac“ isključivo odnosi na one koji su došli izvana i pridružili se samo ovim trima grupama i to: organizaciji Islamska država u Iraku i Levantu, Frontu Al-Nusra i organizaciji Al-Kaida, kao i uopće bilo kojoj grupi povezanoj sa Al-Kaidom.

Dvije navedene Rezolucije ignoriraju tri osnovna faktora terorizma u Siriji i Iraku.

Prema ovoj rezoluciji, priliv stranih boraca u ove organizacije rasplamsava sukob i doprinosi širenju nasilnog ekstremizma. Stoga se od ove tri strane zahtjeva da odmah zaustave sve oblike nasilja i terorističkih aktivnosti, kao i hitno razoružavanje i demobiliziranje njihovih snaga, uključujući i zahtjeve upućene svim teroristima stranog porijekla koji su povezani sa ovim grupama da se hitno povuku.

Jasna definicija

Što se tiče Rezolucije 2178, u njoj se, također, poimenice navode tri prethodno spomenute organizacije, ali, s druge strane, ona sadrži i jasnu definiciju ko su to „strani borci“. Pa tako za strane borce kaže da su to „pojedinci koji putuju u države koje nisu mjesto njihovog prebivališta i nemaju njihovo državljanstvo u svrhu izvršenja terorističkih akata, planiranja, pripreme ili učešća u njima, kao i pružanje ili primanje obuke za teroriste u kontekstu oružanih sukoba“. U Rezoluciji se pozivaju strani teroristički borci da ostave oružje i zaustave sve terorističke aktivnosti i učestvovanje u borbama u bilo kakvom oružanom sukobu.

Dvije navedene Rezolucije ignoriraju tri osnovna faktora terorizma u Siriji i Iraku.

Prvi faktor: ovaj terorizam se pojavio kao posljedica upotrebe nasilja od režima koji je terorizirao nenaoružani narod. Prema tome, Rezolucije se bave rezultatom, a ne uzrokom.

„Rezolucija 2170 veoma je opsežna i sadrži mnogo detalja, no svako ko obrati pažnju primjetit će da se atribut ‘strani borac’ isključivo odnosi na one koji su došli izvana i pridružili se samo ovim trima grupama i to: organizaciji Islamska država u Iraku i Levantu, Frontu Al-Nusra i organizaciji Al-Qaida, kao i općenito bilo kojoj grupi povezanoj sa Al-Qaidom.“

Drugi faktor: ekstremizam i transformacija modela sukoba nastaje kao rezultat uplitanja šiitskih stranih boraca. Mnogi izvještaji upozoravali su na to, pogotovo na samom početku izbijanja sirijske revolucije 2012. godine, da će uplitanje šiitskih elemenata pod direktnom kontrolom Irana ili njihove produžene ruke u regiji poput Hezbollaha i Brigade Abu Fadla al-Abbasa dovesti do sektaškog rata, promijeniti model sukoba i potaknuti radikalizam.

Treći faktor: definicija termina „strani borci“ navedena u Rezoluciji 2178 prevazilazi tri spomenute organizacije i savršeno odgovara šiitskim organizacijama. 

Ovakav pristup, koji je selektivan i “slijep na jedno oko“, da se tako izrazim, narušava koncept rješenja u osnovi, te dodatno komplicira problem, pa čak i povećava. 

Nakon ovakvog čitanja može se zaključiti da su ove Rezolucije vrlo detaljne kad su u pitanju određene grupe, stoga nisu usmjerene na rješenje stvarnog problema, a kamoli da se bave problemom priliva stranih boraca. Jasno je da ove Rezolucije predstavljaju osnovu političkog diskursa zvaničnika UN-a, pa čak i političara određenih država prema problemu u Siriji i Iraku. Na bilo kojem sastanku sa ovim zvaničnicima može se steći dojam da je njihovo razumijevanje pojma „stranih boraca“ ograničeno samo na ove tri organizacije, te da borba protiv terorizma za njih predstavlja isključivo borbu protiv pripadnika ovih grupa.

Ovakav pristup, koji je selektivan i “slijep na jedno oko“, da se tako izrazim, narušava koncept rješenja u osnovi, te dodatno komplicira problem, pa čak i povećava. Tako je, naprimjer, Globalni forum o borbi protiv terorizma prilikom susreta između državnog sekretara SAD-a i ministra vanjskih poslova Republike Turske u septembru, prvi put uopće, izdao priručnik „dobre prakse“ kao djelotvorniji odgovor na fenomen stranih terorističkih boraca. Priručnik u sebi sadrži 19 primjera dobre prakse, koji su podijeljeni na teme: detekcija nasilnog ekstremizma i njegovo suzbijanje, sprečavanje, otkrivanje i intervencija protiv mobiliziranja, otkrivanje tokova kretanja, otkrivanje i presretanje prilikom povrataka.       

U skladu sa ovim priručnikom, stavka broj 5, navodi se kako je „neophodno da se programi za borbu protiv nasilnog ekstremizma suzdrže i rade na prevenciji, bez toga da se strani teroristički borci ili nasilni ekstremizam povezuju sa bilo kojom vjerom, kulturom, etničkom grupom, nacionalnošću ili rasom“. 

U kontekstu problema stranih terorističkih boraca postoji velika vjerovatnoća da će doći do takvih povezivanja, posebno u pogledu vjere.

Pristrasne metode

Takve pristrasne metode u tretiranju problema nasilnog ekstremizma ograničit će pogled onih koji su odgovorni za razvoj inicijative suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu, što bi moglo dovesti do mobiliziranja članova lokalne zajednice, čija se saradnja smatra veoma bitnom za uspjeh ovih napora, kao i da postoji mogućnost njihovog iskorištavanja od terorističkih radikalnih grupa u propagandne svrhe kako bi se uništili ovi napori. 

Posljednji stavak izuzetno je važan i predstavlja suštinu tematike, no čini se da ga međunarodni zvaničnici baš ne razumiju.

Primjer koji to potkrjepljuje jeste i nedavna izjava specijalnog izaslanika UN-a Steffana de Misture, koju je iznio tokom susreta sa pojedinim visokim zvaničnicima, da „šiitske militantne milicije u Siriji nisu strani borci, na temelju toga da ih je sirijski režim tražio“.

Navedeno ostavlja dojam da su kriteriji za klasificiranje „stranih boraca“ povezani sa time da li ih država traži ili ne.

Pa čak i ukoliko pretpostavimo valjanost ovog argumenta za postavljanje standarda, ipak se on ne može primijeniti u slučaju Al-Assada, koji drži kontrolu nad veoma malim dijelom zemlje (oko jedne trećine prema najnovijim procjenama), kao i da njegov režim nema legitimitet i uključen je u ubijanje stotina hiljada civila.   

Ovakvo partikularno razumijevanje termina „strani borci“ ne odnosi se samo na zvanični sloj. Naprotiv, tu su izgleda i oni koji pokušavaju uspostaviti ovo pogrešno razumijevanje u javnom domenu. Iznenađujuće je da ovi napori odnedavno dolaze od Amerike. Tako su se u posljednje vrijeme, naprimjer, proširile vizualne prezentacije informacija (infografika) o stranim ratnicima.  Možda je, zapravo, najpoznatiji grafikon uopće onaj sa mapom svijeta na kojoj su linijama označene zemlje iz kojih stižu strani ratnici u Siriju uz brojeve povezane sa svakom zemljom. 

Ovi grafički prikazi naišli su na veliku popularnost u društvenim medijima, a objavljeni su i u nekoliko poznatih stranih časopisa, poput Washington Posta. Ono što je ovdje privuklo moju pažnju jeste to da zemlje i brojevi, bar kako se čini, upućuju samo na borce određene religijske skupine. Naprimjer, na spomenutoj karti nema nikakvih naznaka o borcima iz Irana, dok je broj boraca iz Iraka 247, a iz Libana 890.

Nastavio sam dalje tražiti ko je direktor ove grupe i saznao sam da se on zove Ali Soufan, nekadašnji agent FBI-ja, koji je porijeklom iz Libana.

Navedeno je potaknulo moju znatiželju, s obzirom na to da je poznato i provjereno prisustvo iranskih milicija u Siriji, te da broj iračkih milicija lojalnih Iranu uveliko premašuje ovaj broj i da broj vojnika Hezbollaha koji su stigli u Siriju iz Libana iznosi hiljade, pa kako i zbog čega ovaj grafikon zanemaruje te podatke? Tragao sam za glavnim izvorom ovog grafikona, pa sam otkrio da je to američka grupa „The Soufan“. Nastavio sam dalje tražiti ko je direktor ove grupe i saznao sam da se on zove Ali Soufan, nekadašnji agent FBI-ja, koji je porijeklom iz Libana.

„Što se tiče Iraka, terorističke bande lojalne iranskoj komandi ne mogu se ni prebrojati. Čak je i Philip Smith, ekspert za šiitske pokrete, naveo u članku objavljenom u časopisu Foreign Policy kako je ‘svaki čovjek Ayatollah’ i pobrojao je više od 50 organizacija. Počinili su stravične zločine i prije nego se pojavila grupa Islamska država, ali i nakon toga i nisu ništa manje brutalni od njih.“

I pored svega što smo spomenuli, zanemaruje se činjenica da postoje strani borci iz Irana u Siriji i Iraku, koji su bili i ostali glavni i osnovni razlog da se osigura idealna klima za generiranje terorizma i da se podstakne teroristička reakcija, što je privuklo borce izvana.

Samo u Siriji, prema brojkama veoma značajnog izvještaja koji je prije nekoliko mjeseci izdala Sirijska mreža za ljudska prava, bori se čak 13 iračkih šiitskih milicija, od kojih su možda najistaknutije brigade Hezbollah, Abu Fadl al-Abbas, Kafil Zainab, Sayid al-Shohada, korpus Al-Wa'd al-Sadeq i brigada Al-Imam al-Hussein.

Tu su i druge milicije, čiji broj boraca iznosi hiljade, imajući na umu da broj 13 ne obuhvata sve šiitske milicije koje se bore u Siriji, te uzevši u obzir da drugi izvještaji navode imena nekih šiitskih militantnih grupa koja nisu spomenuta u izvještaju Sirijske mreže za ljudska prava. Spomenuti su odgovorni za zločine i masakre počinjene protiv sirijskog naroda, koji su dokumentirani slikama, imenima i videozapisima.

Ove grupe i njihovi borci uopće se ne kriju, nego se ponose onim što čine. Vrlo dobro su poznati oni koji ih regrutiraju, ali i finansiraju, naoružavaju, obučavaju i šalju ih da obavljaju terorističke zadatke.

Prekršena lista sankcija

Pored toga što su prekršili podugačku listu sankcija nametnutih Siriji i bez obzira na to što veliki broj njih pripada iranskoj Revolucionarnoj gardi, na koju se zajedno sa njenim liderima odnosi niz međunarodnih sankcija, međunarodne strane ih jednostavno ignoriraju, kao da u osnovi i ne postoje.

Treba znati i to da fetve najviših iranskih i iračkih šiitskih autoriteta, koje su javno izrečene, predstavljaju veoma važno oružje za podsticanje sljedbenika šiizma na odlazak u Siriju kako bi učestvovali u borbama.

Ayatollah Ali Khamenei i njegov najuži krug vjerskih predstavnika smatraju se glavnim huškačima na borbu.

Što se tiče iračke strane, Ayatollah Qasim al-Tai predstavlja najistaknutijeg iračkog vjerskog lidera koji poziva na mobiliziranje boraca u redove šiitskih milicija i borbu u Siriji. Tu su još i Mohammad Yaqoobi i Sadiq Hussaini Shirazi, gdje neki od njih čak i javno ističu da ovdje nije riječ samo o zaštiti mauzoleja i grobnica, pozivajući šiite na borbu protiv nevjernika (misleći na sunite), kao što je to vjerski autoritet Kazem Husseini Haeri, nastanjen u mjestu Kom, istakao u svojim fetvama.

Spominju se još brojna imena najpoznatijih šiitskih autoriteta i šejhova koji su pozivali na borbu u Siriji, mobilizirali šiitske dobrovoljce i organizirali borce za borbu na strani sirijskog režima. Neki od njih su Qais Khazali, Alaa al-Kaabi, šejh Ibrahim Dawih, šejh Mahmoud Alaadaa, šejh Adil al-Jubouri, Abu Ala al-Najafi i mnogi drugi.

Što se tiče Iraka, broj terorističkih bandi lojalnih iranskoj komandi ne može se ni prebrojati. Čak je i Philip Smith, ekspert za šiitske pokrete, naveo u članku objavljenom u časopisu Foreign Policy kako je „svaki čovjek Ayatollah“ i pobrojao 50 organizacija.

Oni su počinili brutalne zločine i prije nego se pojavila organizacija Islamska država, ali i kasnije, koji su podjednako užasni kao i zločini ove grupe, uključujući silovanja, odsijecanja glava, klanja, spaljivanja zatvorenika i leševa, raznošenje kuća nakon pljačkanja, povrede historijski značajnih simbola i ličnosti muslimana, otmice sunita i ubijanja talaca, bez obzira na plaćen otkup, kao i ubijanja djece.    

Ne trebamo ni spominjati skoro 50.000 fiktivnih vojnika, čije je nepostojanje priznao i sam irački premijer. Oni su uglavnom predstavljali ove milicije, isplaćivane su im plate, davano im je oružje, a borili su se na drugim mjestima.

„Ne trebamo ni spominjati skoro 50.000 fiktivnih vojnika, čije je nepostojanje priznao i sam irački premijer. Oni su uglavnom predstavljali ove milicije, isplaćivane su im plate, davano im je oružje, a borili su se na drugim mjestima.“

Detaljan izvještaj Amnesty Internationala objavljen u oktobru prošle godine o zločinima iračkih milicija, od kojih su možda i najbrutalnije brigada Hezbollah u Iraku, osnovana uz pomoć libanskog Hezbollaha 2007. godine, Liga pravednika, brigada Badr, Mahdi armija, Al-Hashd al-Shaabi i druge, dok su neke od njih, poput pokreta Al-Nujaba, nedavno objavile slike kako upravljaju bespilotnim avionima u Iraku. Milicije upravljaju bespilotnim letjelicama u državi koja, prema onome što tvrdi, ima svoju vojsku i vladu! 

Ne trebamo ni spominjati skoro 50.000 fiktivnih vojnika, čije je nepostojanje priznao i sam irački premijer. Oni su uglavnom predstavljali ove milicije, isplaćivane su im plate, davano im je oružje, a borili su se na drugim mjestima.

Američki stručnjaci svjesni

Začuđujuće je da ove terorističke grupe nije ignorirala samo međunarodna zajednica. Štaviše, Sjedinjene Američke Države se danas zajedno sa njima bore protiv organizacije Islamska država u Iraku. I pored javnog negiranja američke administracije, stvarnost svjedoči suprotno tome, kao što se desilo, naprimjer, u borbama u Amirli u Iraku.

Ukratko, trenutna dešavanja neminovno će dovesti do katastrofalnih rezultata u budućnosti i posljedice toga se sigurno neće osjetiti samo na regionalnom nivou. Naprotiv, postoje veliki izgledi da će se proširiti i dalje od toga. 

Veliki broj američkih stručnjaka je svjestan toga. Neki od njih su svjedočili i pred Odborom za vanjske poslove američkog Senata, ističući da SAD praktično radi poput ovih terorističkih organizacija, dok su neke od njih uvrštene na američku terorističku listu. 

Ukratko, trenutna dešavanja neminovno će dovesti do katastrofalnih rezultata u budućnosti i posljedice toga se sigurno neće osjetiti samo na regionalnom nivou. Naprotiv, postoje veliki izgledi da će se proširiti i dalje od toga.

Sve dok politika dvostrukih aršina bude uzrok za produbljivanje krize sa kojom se regija suočava desetljećima, mnogi će iz zapadne poruke regiji razumjeti da postoji „loš i dobar“ terorizam u Siriji i Iraku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera