Palestina na rubu propasti

Piše: Harry Hagopian

Iako sam htio otići na novogodišnji odmor, ostao sam budan kasno navečer u ponedjeljak da ispratim vanredne vijesti u vezi s ishodom glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a.

Vezano je za palestinski prijedlog u UN-u, koji je ambasadorica Jordana Dina Kawar ranije ove sedmice predala Vijeću sigurnosti.

Veoma široko govoreći, rezolucija je ucrtala još jedan put izraelsko-palestinskom sukobu.

Jedna od ključnih komponenti ovog dokumenta, koji je pobrao simpatije sve 22 arapske zemlje, prijedlog je da se izraelsko-palestinski konflikt okonča do kraja 2017. godine.

Dotakao se, između ostalog, okupacije, izgrađenih naselja i Jerusalema.

Slušao sam o velikim naporima uloženim u pisanje ove rezolucije još od okončanja rata u Gazi u augustu 2014. godine. Ovo je bio trenutak kada je veliki broj ljudi kolektivno zadržao dah da vidi hoće li rezolucija skupiti devet potrebnih glasova u Vijeću sigurnosti.

Htjeli su, također, vidjeti hoće li tako natjerati SAD da uloži veto na rezoluciju koju podržava arapski svijet u doba kada arapske zemlje učestvuju u koaliciji koju predvodi SAD protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Dogodilo se da je rezoluciji falio jedan od tih devet neuhvatljivih glasova i svi su otišli kući. Neki sretniji od drugih.

Ali rezultat ovog poraza je 20 međunarodnih ugovora koje je predsjednik Palestinske samouprave potpisao, uključujući Rimski statut (od 2002), čime pokušava Palestinu, posmatračicu-državu, nečlanicu UN-a, učlaniti u ICC (Međunarodni krivični sud) i tako omogućiti da Izrael bude procesiran pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu za ratne zločine.

Posljedice

Pa koje su posljedice najnovije epizode decenijama dugog palestinskog konflikta?

Palestinci su pogriješili što su predali rezoluciju u vrijeme kada nisu bili sigurni da mogu skupiti potreban broj glasova. Iako je predsjednik Palestinske samouprave Mahmoud Abbas bio pod pritiskom Palestine i posebno Hamasa da nasilu reaguje, njegov pokušaj „internacionalizacije“ konflikta je loše tajmiran i ugrozit će finansijsku podršku američkog Kongresa Palestinskoj samoupravi.

Ohrabrit će EU da bude neodlučna u svojim postupcima, a mogla bi i dati vjetar u leđa desničarskim strankama u Izraelu pred parlamentarne izbore 17. marta 2015. godine.

Pošto je propast ovog puta bila očita, Palestinci i njihovi pravni i politički savjetnici su možda trebali tražiti drugačiji savjet, umjesto što su djelovali površno i možda su trebali čekati da nove nestalne članice Vijeća sigurnosti zauzmu pozicije prije nego što testiraju ovu mogućnost.

Jednako tome, Palestinska samouprava nije trebala slušati ratoborne, ali često samopovređujuće izjave odbijačkih frontova i trebala se suzdržati od korištenja ove rezolucije kao crvenog plašta u međunarodnoj areni.

Radije i više strateški trebala je sugerisati članicama iz EU da će se suzdržati na tom fonu i – podjednako kritički – da će se suzdržati od pristupanja ICC-u dok god one budu strožije i nepristrasnije o pitanju naselja, označavanja proizvoda koji dolaze u EU, te slobode ulaska u Evropu liderima doseljenika.

Uvjeren sam da bi te geste bile dobro prihvaćene.

Politička mumljanja

Umjesto toga, sada imamo situaciju gdje palestinska politička mumljanja i individualno donošenje odluka nudi izraelskim aneksionistima i protivnicima dvodržavnog rješenja mogućnost da njihove lidere prikažu agresivnima i protiv svakog rješenja konflikta do kojeg se došlo pregovorima.

Ali onda situacija postane sasvim jasna, zar ne? O kakvim to pregovorima više govorimo?

SAD, da ne kažem cijeli lijeni Kvartet, prikazao je bijedni nedostatak snalažljivosti, jer nije podržao palestinske tvrdnje, uprkos činjenici da su bazirane na principima Međunarodnog prava i okosnici međunarodnog legitimiteta.

Tužna stvarnost me je usred noći natjerala na smijeh dok sam slušao ambasadoricu Samanthu Power (diplomatkinju i autoricu koju još mnogo cijenim) kako govori o vrijednostima direktnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca.

Nažalost, Mahmoud Abbas je cijelu svoju političku karijeru stavio na kocku i kladio se na pregovore.

Često je bio loših izgleda, borio se protiv velikih protivnika i podapinjalo mu se na svakom koraku.

U međuvremenu Sjedinjene Američke Države, da ne kažem cijeli lijeni Kvartet, prikazale su bijedni nedostatak snalažljivosti, jer nisu podržale palestinske tvrdnje, uprkos činjenici da su bazirane na principima Međunarodnog prava i okosnici međunarodnog legitimiteta.

Koliko još očajniji i frustriraniji Palestinci moraju postati i koliko se još moraju založiti dok Izrael i zapadne sile ne odluče okončati okupaciju?

U međuvremenu, dvodržavno rješenje, koje je bilo mantra većine političara, brzo isparava, kao rezultat čitavog šipražja ilegalnih naselja i dodatnog oduzimanja zemlje.

Pored toga, uz neprekidne izraelske mjere odugovlačenja ne samo da su Palestinci žrtve ideološke okupacije, već sama suština cionističkog sna odumire, dok se približavamo dvonacionalnom rješenju koje može biti još jedna katastrofa u nastajanju. Zar nije konačno vrijeme da se reaguje?

Nikad nisam bježao od kritike palestinskog vodstva na Zapadnoj obali i u Gazi. Nekoliko puta sam čak parafrazirao izraelskog državnika Abba Ebana, koji je jednom izjavio da Arapi nikada ne propuštaju priliku da propuste priliku.

Svjestan sam toga da su Palestinci podijeljeni i skloni komplikovanju, intrigi i frakcionalizmu.

Ali to nije razlog da odbacim svoju nepokolebljivu solidarnost sa obespravljenim narodom ili da stanem na istu stranu sa arogantnim i okrutnim agresorom nauštrb zlostavljane i okupirane žrtve – bez obzira na osobine žrtve.

Rješenje je neophodno, a svi poznajemo obrise i parametre. Međutim, niko nema morala ili dobre volje, da ne kažem moć, da ih primijeni i da se oslobodimo ovog endemskog konflikta.

Neki učenjaci čak tvrde da je svaka podrška Palestincima u ovom nestabilnom vremenu za MENA region ravna glasu za islamiste.

Ne slažem se i iskoristit ću riječi nikog drugog do Daouda Kamela, alžirskog hroničara za Oran daily i autora „Meursault, contre-enquete“, da opovrgnem ovu veoma djetinjastu govoranciju.

Selektivna solidarnost

Kada je Daoud Kamel nedavno prozvan da nije iskazao solidarnost sa Palestincima za vrijeme rata u Gazi prošlog ljeta, napisao je djelo nazvano “Ce pourquoi je ne suis pas ‘solidaire’ de la Palestine”, u kojem je govorio o selektivnoj solidarnosti.

Komentarišući svoj odnos sa islamom i arabizmom, objasnio je da njegova solidarnost sa Palestinom nije u službi rase, etniciteta ili religije.

To je zbog nepravde prema Palestincima, čiju zemlju koloniziraju izraelski doseljenici (i čija se stabla masline konstantno iskorjenjuju). Pored toga, Kamel dodaje, takva solidarnost ne može biti samo odgovornost Arapa, već svih muškaraca i žena širom svijeta koji žele pravdu.

Koliko god se neslagao sa palestinskim političkim vrhom o njihovom najnovijem potezu u UN-u, to ne bih mogao reći ništa bolje nego što je to učinio Kamel Daoud.

Hoće li ti izraelski političari i vjerske vođe, koji su nepropustljivi i desno orijentisani, slušati šta ovaj alžirski pisac kaže u svojim hronikama – i šta sam ja ponizno danas dodao, nakon dvije decenije duboke umiješanosti u izraelsko-palestinski sukob?

Još je tužnije to što postoji mnogo Izraelaca i Jevreja – od kojih su neki moji dugogodišnji prijatelji, poznanici i kolege – koji su svjesni visokih uloga sa kojim se oba naroda susreću i čija pravna praksa uključuje onog drugog.

Hoće li progovoriti? Zar im nije imperativ da izazovu sterilne politike izraelskog vodstva?

Je li Palestina na rubu propasti? Možda, ali to nije razlog da se arena sada napusti, zar ne?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera