ISIL, problem globalne strategije SAD-a

Piše: Abdel Hussain Shaban

Grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) iznenada postaje opasnost na globalnom planu, dok se njeno ime vezuje uz povredu granica iz Sykes-Picotovog sporazuma, budući da su spojili Irak i Levant u jednu državu i proglasili svoga lidera Abu Bakra al-Baghdadija muslimanskim halifom kojem se treba dati prisega i iskazati lojalnost. U suprotnom, svakog ko se tome usprotivi čeka teška kazna.

Što se tiče nemuslimana, pred njima je nekoliko izbora: plaćanje danka, ‘islamizacija’ odnosno prihvaćanje ISIL-ovskog islama ili napuštanje zemlje. Stanovnici ove države također su izloženi veoma surovim i neuobičajenim situacijama na svakom nivou.

Indikativno je da proglašenje Islamske države – koja je zemlja ekstremizma i netolerancije – dolazi istovremeno sa projektom čiste jevrejske države u Izraelu. Baš kao da se želi reći čista jevrejska država u zamjenu za ISIL-ovsku sunitsku državu uz sve njene karakteristike neutraliziranja, isključivanja i istrebljenja drugih, imajući na umu da je sunitska zajednica nedužna i da ima veze sa ISIL-om koliko i vuk sa krvlju sina Jakubovog.

Visoki američki zvaničnici su u svojim izjavama često ponavljali kako je ovo dugoročna borba koja zahtjeva kompletan logistički plan kako u zraku, tako i na kopnu, gdje će polovinu posla odraditi Amerika, dok je druga polovina prepuštena redovnim vojskama na terenu, uključujući i lojalne narodne snage (Jedinice narodne mobilizacije u Iraku) ili opozicije (Slobodna armija u Siriji).”

Zabrinjavajuća strategija

Problem ne leži u radikalizmu ili fanatizmu ISIL-a niti u cionističkom rasizmu i njegovoj nemilosrdnosti, nego u globalnoj strategiji SAD-a, naročito u pogledu Bliskog istoka.

Premda je najavljena druga međunarodna kampanja za borbu protiv grupe ISIL, nakon prve kampanje usmjerene protiv organizacije Al-Kaida 2001. godine poslije terorističkih, zločinačkih događaja 11. septembra, ta strategija je i dalje zabrinjavajuća i nestabilna.

Stoga su i visoki američki zvaničnici u svojim izjavama često ponavljali kako je ovo dugoročna borba koja zahtijeva kompletan logistički plan kako u zraku, tako i na kopnu, gdje će polovinu posla odraditi Amerika, dok je druga polovina prepuštena redovnim vojskama na terenu, uključujući i lojalne narodne snage (Jedinice narodne mobilizacije u Iraku) ili opozicije (Slobodna armija u Siriji).

Pojava ISIL-a

No, je li ISIL rođen kako bi živio dugo? Kako je došlo do njegove pojave i na osnovu čega je napredovao? Odakle se iznenada pojavljuje sa svim svojim mogućnostima, snagom, vojnim iskustvom, administrativnim sposobnostima, vjerskim diskursom i utjecajnim medijima – tako da može isprati mozgove, utjecati na omladinu i pridobiti neke od njih na svoju stranu, svejedno je li motiv za to herojstvo ili potreba za novcem, ili reakcija na pogrešne politike čija su karakteristika diskriminacija i segregacija?

Možda se upravo sa svim ovim pitanjima, ali i onim drugim, suočava svako ko istražuje američku strategiju borbe protiv fenomena ISIL, koju prate mnoge kontradiktornosti i nejasnoće, a da ne spominjemo neodlučnost između nasrtaja i povlačenja, ili uključivanja i posmatranja. Bez obzira što su američke letjelice započele bombardiranje pojedinih pozicija ISIL-a nanijevši im štetu, očekivana pobjeda, ipak, nije ostvarena.

Posebno kada je 15. augusta donesena  rezolucija 2170, a 24. septembra 2014. godine i rezolucija 2187, na osnovu kojih se dozvoljava borba protiv grupe Islamska država Irak i Levant i stavljanje njenih lidera na liste traženih osoba, na čelu sa Abu Mohammedom al-Adnanijem, zvaničnim glasnogovornikom i jednim od vođa organizacije. Međutim, odnos snaga, kao što je i poznato svim stručnjacima, posebno onim vojnim, ne može se mjeriti osim na terenu i napretkom na kopnu. Pristalice ove grupe šire se među ljudima, u džamijama, školama, kućama, trgovačkim radnjama, vladinim odjelima i drugim mjestima.

Prisustvo u Mosulu

Grupa ISIL bila je prisutna u Mosulu, na primjer, više od godinu dana prije nego što je zvanično preuzela kontrolu nad ovim gradom. Isti je slučaj i sa pokrajinom Salahuddin i pokrajinom Anbar, da bi se zatim proširila i u pokrajinama Kirkuk i Diyala.

No i pored toga, podaci velikog broja zainteresiranih za taj problem nisu zaokupljali pažnju iračke Vlade, niti su praćeni od Sjedinjenih Američkih Država koje su bile vezane za iračku Vladu strateškim okvirnim sporazumom još od 2008. godine. Pored toga, nisu bile ispunjene ni obaveze o naoružavanju iračke vojske i njihovom osposobljavanju, dok se ista ta vojska suočavala sa problemom korupcije i slabošću, te nedostatkom vojne doktrine.

ISIL je nastao kao rezultat prirodnih okolnosti u kojima je, u osnovi, dominirala atmosfera američke okupacije Iraka, kao i sektaška i etnička podijeljenost, te politike marginaliziranja i isključivanja, uključujući i pokušaje šiitske strane da preuzme kontrolu vjerskih stranaka i planski marginalizira sunitske grupe, koje su pokušavale oformiti kvalitativni ekvivalent šiitskim grupama. Međutim, cijela stvar je krenula u smjeru nagomilavanja sektaških problema, što je izazvalo groznicu na obje strane, pored regionalnih i međunarodnih faktora, koji su hrabrili neke od ovih grupa, dok su opet drugi davali podstreka njihovim oponentima, bez obzira na nejednakost u odnosu snaga, posebno u kontekstu jakog i utjecajnog iranskog prisustva.

‘Rezultat prirodnih okolnosti’

Američka okupacija nije predviđala ponovno uspostavljanje države na novim i boljim osnovama od onih prethodnih, nego se upustila u igru mjerenja snaga, privilegiranja i podjela prema sektaškim ili etničkim većinama ili manjinama. To je gurnulo skoro sve političke klase u istom smjeru, čime je konflikt zadobio sektaški i etnički oblik, do te mjere da se počelo govoriti o konceptima i praksama vezano za sekte i zatvorena područja, kao i operacijama koje su podrazumijevale čišćenje gradova i kvartova u potpunosti, bez obzira je li u pitanju Bagdad, Basra, Kirkuk ili Diyala.  

ISIL je nastao kao rezultat prirodnih okolnosti u kojima je, u osnovi, dominirala atmosfera američke okupacije Iraka, kao i sektaška i etnička podijeljenost, te politike marginaliziranja i isključivanja, uključujući i pokušaje šiitske strane da preuzmu kontrolu vjerskih stranaka i planski marginaliziraju sunitske grupe, koje su pokušavale oformiti kvalitativni ekvivalent šitskim grupama. Međutim, cijela stvar krenula je u smjeru nagomilavanja sektaških problema što je izazvalo bijes na obje strane.“

Ne treba zaboraviti ni sve ono što se dogodilo vjerskim i etničkim skupinama od porobljavanja i tiranije, kao što je slučaj sa kršćanima, Jezidima, Mandejcima, Turkmenima, Šebecima, Kaldo-asircima, i drugim.

Slabljenje države

Vršeni su pokušaji istrebljenja svih ovih skupina, ili su prisiljavani na izgnanstvo, sve s ciljem da se Irak očisti od jednog dijela izvornih stanovnika koji su pretekli Arape i islam u izgradnji ‘Države između dvije rijeke’ ili Mesopotamije.

Je li Washington računao na to da će uništiti ISIL, onesposobiti njegovu ulogu ili smanjiti njegov utjecaj, kao što je uvelike ponavljao nakon okupacije Mosula? Polovična borba ili polovičan rat predstavlja strategiju kojoj nije cilj ostvarivanje pobjede, budući da problem ostaje još uvijek prisutan i može se ponovo pojaviti svakoga dana, bolje reći svakoga časa.

Zatim, šta znači naoružavanje 100.000 sunita i naoružavanje kurdskih Pešmergi izvan okvira dogovora federalne Vlade? Zar to ne predstavlja slabljenje države i diskreditaciju njenog autoriteta? Šta onda preostaje od njenog suvereniteta, ukoliko ga uopće i ima? Ili šta kada stanje u praksi zaista postane realnost (De Facto), je li to onda planirani uvod u stvarnu podjelu?

Možda je bilo pametnije i primjerenije naoružati iračku vojsku, koja bi potom mogla naoružati Pešmerge posmatrajući ih u administrativnom i finansijskom smislu kao sastavni dio iračkih oružanih snaga. Isto tako, mogli bi se naoružati i stanovnici pogođenih područja kao način za uključivanje u vojsku, unutrašnje snage sigurnosti i nacionalnu gardu, budući da će opasnost postojati i nakon ISIL-a. To bi onda predstavljalo pripreme za sjedenje na buretu baruta koje bi moglo eksplodirati svakoga momenta.

Neuspjeh iračke Vlade

Možda posjedovanje oružja znači da će se ono nekada i upotrijebiti. Osim toga, neophodno je raspustiti i Snage narodne mobilizacije, ili ih priključiti redovnoj vojsci, kao što se i stanovnici drugih regija pridružuju vojsci, čime bi se svi oni stavili pod autoritet jedne države.

Ne mislim da će neko ko ima oružje i bori se sa njim jednoga dana predati to oružje dobrovoljno. To je samo obmana i igra u koju ne vjeruju ni mala djeca, a kamoli političari za koje se pretpostavlja da razumiju posljedice politike, pogotovo Washington, sem ako pretpostavimo da to predstavlja pripremu za sukob koji će dugo trajati.

Neuspjeh vlade Al-Malikija doveo je do uspostavljanje vlasti Al-Baghdadija – kako mu je to povjereno od Boga – koji potom uvodi ‘hilafet’. Oba ova primjera predstavljaju pokušaj da se vjera uvuče u politiku ili politika u vjeru, s ciljem preuzimanja kontrole nad ogorčenim grupama, bez obzira da li se tu radilo o prošlosti ili sadašnjosti.

Znači li to onda da će nebo pripasti Amerikancima kako bi koristili svoje letjelice, a zemlja Iranu, odnosno Snagama nacionalnog mobiliziranja, prema riječima jednog visoko rangiranog zvaničnika UN-a? Pa kakva to onda sudbina čeka Irak?

Grupa Islamska država pojavila se kako bi popunila praznine nastale u zapadnim regijama Iraka nakon protesta koji su trajali više od godinu dana, posebno usljed nemogućnosti pronalaženja rješenja za njih. Također se pojavljuju i nakon propalih pokušaja isključivanja Al-Malikija iz ministarstva kroz izbore na kojima je ostvario pobjedu. Navedeno je mnoge strane gurnulo u očaj, stoga su u ISIL-ovom proglasu pronašli priliku za svrgavanje Al-Malikija, o čemu su se kasnije jednoglasno složili irački, američki i iranski predstavnici, ne bi li tako zadržali loptu na istom terenu.

Hoće li biti neophodno prisustvo ISIL-a kako bi se ponovo sredile stvari u iračkoj državi, bez obzira da li će se to učiniti kroz tihu i postepenu podjelu. Ili će se to možda učiniti na bolje način  kroz ‘loša rješenja’ poput građanskog rata i oružanih sukoba između ISIL-a i iračke države? Rješenje poput ovog značilo bi kraj iračke države kakvu poznajemo, što možda Amerika upravo i traži.“

Strahovi nakon Saddama Huseina

Zadatak ISIL-ovih scenarija za ubijanje i teroriziranje jeste preuzimanje kontrole nad umovima i dušama kroz neobuzdanu silu, kako bi pokorili društvo pod njihovom dominacijom i utjerali strah u pojedince s ciljem njihovog vezivanja za grupu.

Je li prisustvo ISIL-a neophodno da bi se ponovo sredile stvari u iračkoj državi, bez obzira da li će se to provesti kroz podjelu, koja će se odvijati tiho i postepeno. Ili će se to možda učiniti na bolji način kroz ‘loša rješenja’ poput građanskog rata i oružanih sukoba između ISIL-a i iračke države? Međutim, rješenje poput ovog predstavljalo bi kraj iračke države kakvu poznajemo, što se možda upravo i traži ukoliko se prisjetimo projekta američkog potpredsjednika Joea Bidena.

Strahovi koji su postojali prije svrgavanja Saddama Huseina prisutni su i nakon njega, posebno zbog toga što Washington nikada nije precizirao svoj plan, sem općih naznaka. Državom je upravljao Paul Bremer vladajući po svom nahođenju, kao što je i predstavljen. Odluke je donosio samovoljno, dok su politički akteri bili tu samo kako bi mu pružali podršku, i ništa drugo.

Jedna od najopasnijih odluka koju je donio bila je raspuštanje vojske. Možda je odluka poput ove – uz odluku o ekstrakciji stranke Al-Ba'ath –  zapravo i dovela do trenutne situacije i pomogla jačanje fenomena terorizma.

Problem je, dakle, sve do sada bio i ostao u strategiji, naročito u strategiji SAD-a prije okupacije Iraka, ali i nakon povlačenja 2011, te ponovnog povratka kroz odobravanje i zahtjeve upućene političkim snagama koje nisu uspjele ostvariti napredak u borbi protiv ISIL-a, isto onako kako nisu uspjele ostvariti nacionalni konsenzus čime bi se stalo u kraj sektaštvu te raširenoj finansijskoj i administrativnoj korupciji, da bi se započelo sa izgradnjom iračke države s novim strateškim i jedinstvenim izgledima na temelju potpunog građanstva, potpune ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera