Saudijska Arabija nakon kralja Abdullaha

Piše: Michael Stephens

Kralj Saudijske Arabije, Abdullah bin Abdulaziz al-Saud, bolovao je od upale pluća. Iako je njegovo zdravlje godinama bivalo sve lošije, što je dovelo do toga da smanji obim rada, 90-godišnji monarh, strastveni pušač, zadržao je takvo dostojanstvo i utjecaj da će Saudijska Arabija značajno osjetiti njegov gubitak, bez obzira na to što je porodica bila spremna na njegov odlazak.

Bio je veoma popularna figura, čak i među onim Saudijcima koji ne osjećaju snažan afinitet prema monarhiji i ostavit će prazninu koja vjerovatno neće moći biti popunjena.

Da bi vladali Saudijskom Arabijom nije dovoljno samo dobro upravljati Vladom i osiguravati da se nastavi ispumpavanje nafte iz zemlje. To je kompleksan i zahtjevan zadatak, koji uključuje upravljanje širokim spektrom često suprotstavljenih interesa širom ogromne teritorije.

Saudijci često kažu da promjena mora doći polako, a to nije samo izgovor da se odgurnu oni koji se zalažu za reforme. To je iskreni odraz potrebe da se balansiraju suprotstavljeni interesi u zemlji. A svi oni moraju biti umireni kako bi Saudijska Arabija stabilno napredovala.

Razumijevanje ovog balansa je ono u čemu je Abdullah bio izuzetno dobar – čak i u svojim poznijim godinama. Njegovo poznavanje vlastitog naroda je bilo zapanjujuće pronicljivo.

To je čovjek koji je znao da moraju doći reforme za žensko učešće u društvu. On je bez milosti uklonio konzervativne vjerske službenike koji su mu stajali na putu, a sve je to činio pazeći da ne potkopa instituciju vjerskog društva i vjerske policije, koje mnogi konzervativni Saudijci izuzetno cijene.

Također, kralj i njegov polubrat, bivši princ prijestolonasljednik Nayef, vodili su politiku angažiranog dijaloga i sile sa nemirnim šiitskim stanovništvom Kraljevstva.

Brza reakcija

U novembru 2014. saudijska država je brzo reagirala protiv grupe povezane sa Al-Kaidom, koja je izvela napad na šiitski vjerski objekat Hussainiyah u saudijskoj istočnoj provinciji.

Iako je napetost između države i šiitskog naroda i dalje visoka, to je bio ohrabrujući potez.

Ponekad je kralj djelovao kao usamljena figura – nikada nije u potpunosti bio povezan sa svojom polubraćom.

Za njegov uspon na vlast su zaslužne njegova snažna ličnost i lukavstvo – što je demonstrirao sprečavanjem da se oslabi značaj njegove pozicije kao zapovjednika Nacionalne garde – kao i njegove političke sposobnosti.

Često je njegova puka snaga ličnosti bila to što je osiguralo da se pokrenu veliki projekti modernizacije, kao što je Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah ili ekonomski poticaj velikog broja gradova.

O pitanju vanjske politike starija generacija prinčeva ima tendenciju ka sličnim stavovima. Iran se uvijek posmatra sa sumnjom, a podrazumijeva se da ta zemlja ima namjeru da se širi na račun saudijskih interesa.

Sa Abdullahom ili bez njega, saudijski stav vis-a-vis Teherana se neće smekšati, jer se temeljne pretpostavke koje upravljaju bilateralnim odnosima te dvije zemlje nisu promijenile decenijama.

Isto tako, uprkos sporovima sa Sjedinjenim Američkim Državama o brojnim pitanjima, od tajnih razgovora sa Iranom pa do neuspjeha u postizanju mira između Izraela i Palestine, Kraljevstvo će morati da održava veze sa Washingtonom po svaku cijenu, bez obzira ko predvodi te dvije države. 

Pogoršani odnosi

Za trenutno pogoršanje u odnosima zaslužnije su okolnosti, nego neki sukob ličnosti između američkog predsjednika Baracka Obame i saudijskog kralja.

Kao takav, Abdullahov odlazak sa scene vjerovatno neće radikalno izmijeniti način na koji Saudijska Arabija vidi svoju poziciju u regiji, ali i u svijetu.

Elita Rijada se morala pomiriti sa onim čega se najviše bojala, a to je da je nestabilnost postala trajno stanje u njihovom susjedstvu. To je uznemirujuće, zbog čega je zemlja već zauzela agresivniji stav aktiviste, što je Saudijska Arabija ranije uvijek izbjegavala.

Ipak, bilo da se radilo o vojnim intervencijama u Bahreinu ili Jemenu ili igranju sa cijenama nafte, kako bi se zaštitilo vlastito učešće na tržištu ili kako bi se naškodilo regionalnim suparnicima, Kraljevstvo pokazuje svoje mišiće na način kakav nije viđen još od vremena kralja Faisala.

Međutim, grupa Islamska država Irak i Levant (ISIL) predstavlja posebno tešku zagonetku. Ona želi da potkopa najosnovniji stub na kojem počiva vladavina Al-Sauda, njihov islamski legitimitet da upravljaju Poslanikovom zemljom, te da djeluju kao čuvari dvije svete džamije.

Petog januara je postalo jasno da Kraljevstvo nije sigurno od osvete ISIL-a, kada su u pucnjavi i samoubilačkom napadu, koji je imao sve odlike ISIL-a i Al-Kaide, ubijena dvojca saudijskih čuvara i njihov zapovjednik.

Očito je da Al-Saud neće praviti kompromise u odnosima s organizacijom dok ona ne bude uništena. Ovo je neugodna politika za vladajuću porodicu, koja mora da se nosi sa tenzijama koje donosi napad na subjekat koji želi da je zbaci, dok istovremeno mora razumjeti da nisu neuobičajene simpatije Saudijaca prema ISIL-u.

Kompleksan odnos

Činjenice da je, primjera radi, ISIL naveo da koristi prilagođene saudijske udžbenike u školama, te da su veći dio njihovog tvrdolinijaških stavova protiv šiita potpirili klerici u Kraljevstvu, ukazuju na kompleksan odnos između Kraljevstva i samoproglašenog halifata.

Konačno, u svojim odnosima sa Vijećem za saradnju u Perzijskom zaljevu (GCC) Kraljevstvo je uvijek zadržavalo svoju dominantnu ulogu, zbog čega su manje zaljevske zemlje, sa izuzetkom Bahreina, izbjegavale daljnje integracije sa njim.

Demografija i geografija osiguravaju da će Saudijska Arabija i dalje zadržati ovu ulogu u svom susjedstvu, prije svega gurajući GCC ka ratobornoj politici spram Irana, dok istovremeno pokušava kolektivizirati sigurnosne, ekonomske te vanjskopolitičke stavove.

Što se tiče vraćanja Katara pod okrilje, Abdullah se pogotovo zalagao za tu agendu.

Bez Abdullaha, mogućnost da se u potpunosti oporave veze unutar GCC-a, naprimjer posredovanjem u pomirenju Katara i Sisijeve Vlade u Egiptu, visi o koncu.

Može li se Saudijska Arabija nositi sa turbulentnim promjenama u regiji bez svog kralja? Da, naravno, porodica ima dovoljno sposobnih prinčeva, vrlo obrazovanih mislilaca i sposobnih tehnokrata. Stoga, novootkriveno samopouzdanje Kraljevstva vjerovatno neće biti okončano. Dok je regija nestabilna, Saudijska Arabija će tražiti načine da nametne svoje interese.

Na domaćem terenu nedavno uključenje velikog broja mlađih prinčeva u kabinet, što je Abdullah lično nadgledao, znatno je pomoglo da se smanji zabrinutost mnogih Saudijaca da će se stvoriti vakuum u vladavini kada starija generacija prinčeva popusti svoj stisak na vlast.

Ono što Kraljevstvo gubi, međutim, jeste ključna figura, koja je skoro pa nezamjenjiva. Postoje neki neopipljivi kvaliteti koji čine državnika: snaga, lukavost, hrabrost, te duboko razumijevanje vlastite političke scene, a sve to je Abdullah bin Abdulaziz posjedovao u velikim količinama.

Saudijska Arabija će bez svog čelnika i dalje biti velika sila u regiji, ali ne baš ona velika sila u regiji. Međutim, neće biti ista bez njega.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera