Sretni bankari, nesretna društva
Piše: Dženan Kulović
Čitajući nedavno objavljenu knjigu naslova Što Europa želi, autora Slavoja Žižeka i Srećka Horvata, zapazio sam kako autori zagovaraju tezu da je europska budućnost isplanirana tako da ćemo u njoj imati sretne bankare i nesretna društva. U tom vrtlogu predviđa se razvojni put u kojem će kapital biti jahač, a društva konj. Uistinu, danas svi zajedno možemo posvjedočiti da je gospodarstvo previše ozbiljna stvar da bi se prepustila logici potrošačkog društva. Taman je menuet stabilnog švajcarskog franka, poznatijeg kao švajcarac, unosio harmoniju u živote ljudi koji “duguju” u toj valuti, a početak 2015. godine je donio savim nove i posve neočekivane probleme.
Od kad sežu problemi?
Začeci problema čijoj eskalaciji danas svjedočimo protežu se s kraja 2007. i početka 2008. godine. Za taj period vezujemo sami početak globalne finansijske krize. Pored drugih dobrano stojećih valuta poput američkog dolara, japanskog jena i švajcarski franak karakterišemo kao valutu u koju investitori rado “bježe” kada uslijed nepovoljnih globalnih makroekonomskih kretanja, prvenstveno zbog porasta nazaposlenosti i smanjenja privrednog rasta, dolazi do poremećaja na tržištu.
Prije pomenutog perioda, u bankarskom sektoru zemalja u okruženju cvjeta odobravanje kredita u švajcarcima koji u tom trenutku bilježi stabilan odnos prema euru. S tim u vezi, bankarski sektor je našao računicu da klijentima ponudi jeftinije kredite i mogućnost jeftinijeg zaduživanja.
Međutim, globalna ekonomska kriza dobrano načinje ekonomije zemalja što za posljedicu ima njihovu vidnu iscrpljenost i malaksalost. Time je u zemljama koje su više pogođene nastalom krizom više pogođena domaća valuta. Kao rezultat takvog stanja euro je značajno oslabio, što je dovelo do porasta potražnje za švajcarcem.
Tražnja za švajcarcem je odjednom porasla (prema ekonomskoj zakonitosti porast nivoa tražnje utiče na porast nivoa cijene) što je prourokovalo veći kurs švajcarca, a dužnike opteretilo većim iznosom anuiteta.
Jačanje švajcarca doprinijelo je poskupljenju švajcarskih proizvoda u nekim zemljama (s jedne strane), i smanjenju švajcarske konkurentnosti u nekim indikatorima (s druge strane). Cjelovit scenarij sa svim usponima i padovima bilo je moguće pratiti analizirajući rezultate Globalnog indeksa konkurentnosti koji redovno, u kontinuitetu, svake godine objavljuje Svjetski ekonomski forum.
Kako bi zaustavila taj problem Centralna banka Švajcarske je fiksirala kurs švajcarca u odnosu na euro – stabilan kurs je vratio izvozne cijene i nacionalnu konkurentnost u prihvatljive i razumljive okvire. Tim potezom koji je povukla Centralna banka Švajcarske najviše su dobili dužnici čije su mjesečne rate postale fiksne i stabilne.
S obzirom da stabilan kurs nije dobro rješenje uslijed zamajca drugih ekonomija čime jača euro, Centralna banka Švajcarske početkom ove godine, tačnije 7. januara, donosi odluku da povede politiku prilagođavanja kursa ukidanjem pariteta (stabilnog deviznog kursa) prepuštajući ga podivljalom tržištu kapitala da ono odredi odnos prema euru. To je prouzoričilo porast švajcarskog franka koji je ranijom politikom stabilnog kursa bio potcijenjen u odnosu na euro.
Ponovo se suočavamo sa već viđenim scenarijem, ali ovaj put u mnogo nakaradnijem obliku. Kao posljedica toga rastu iznosi rata svih kredita koji su indeksirani u švajcarcima.
Globalna nevolja
Kriza koja je započela 2008. godine pravi je primjer istinske globalne gospodarske nevolje koja pogađa svijet. Ekonomski analitičari se slažu da aktuelne dubioze eura mogu uzrokovati veće promjene od pada Berlinskog zida, što ga je Vàclav Havel slikovito opisao “krajem života u laži”. Jedino nije mogao predvidjeti da ulazimo u doba još većih laži. Prognoza da će franak jačati i dalje nije ohrabrujuća, ali je svakako izvjesna.
Povesti politiku “vjenčanja” za fiksni paritet pa netom nakon toga povesti politiku “razvjenčanja” od te politike, dovoljni su uslovi da na kraju pristanemo na bojazan da će franak u buduće biti sve jači. Implikacije tog rasta su očite: enormna dugovna kriza u Europskoj Uniji, enorman strah od deflacije u Europskoj Uniji, predviđene rigoroznije mjere Europske centralne banke ne obećavaju da će ova zamršena situacija uskoro polučiti racionalno rješenje.
A šta ćemo sa problemima dužnika? Razumijemo situaciju, ali problemi ostaju. To je sad izazov domaćim bankarskim sektorima, centralnim bankama i vladama država. Ko će u ovoj situaciji snositi posljedice, ko će priteći u pomoć, vidjećemo…
Ono što vlade mogu da urade jeste, da na teret budžeta finansiraju sanaciju gubitka nastalog zbog konverzije duga iz švajcaraca u eure i/ili subvencioniraju sve moguće aktivnosti koje banke preduzmu radi olakšavanja klijentima.
Banke se odupiru mogućnosti konverzije jer to svakako povećava izloženost prema euru, koji ima tendenciju dugoročnog slabljenja, makar dok postoji problem javnog duga u Grčkoj, i ne odriče im se dijela profita koji nastaje iz kursnih razlika koji je svakako dobrodošao, obzirom na visinu nenaplativih potraživanja i izdvajanja rezervi po tom osnovu.
Bazelski sporazum, kojeg smo potpisnici, svakako rizik prebacuju na zajmotražioca, tako da centralne banke nemaju polugu kojom će natjerati banke da konvertuju dugove iz jedne valute u drugu. Stvar je dobre volje banaka koje mnoge vlade i udruge pozivaju na društveno odogovrno poslovanje.
Gledajući pravno uporište moguće je pronaći mnogo razloga za opravdanost zahtjeva klijenata koji su se zbog dugova indeksiranim u švajcarcima, našli u ogromnom problemu, ali i odgovornosti za prihvatanje svih uslova koji proističu iz ugovornog odnosa klijenta sa bankom.
Zašto bi banka izlazila u susret klijentima koji su se obavezali da prihvataju izmjene svih uslova kreditiranja koji proističu iz potresa na finansijskom tržištu. A, opet, zašto da ne. Zaboga, banka brine za svog klijenta? Zar to nije glavni marketinški princip bankarskog poslovanja?
Upravo ove nedoumice dovode na ispit i struku, i nauku i praksu.
Modeli rješavanja ovog problema u okruženu su različiti. Svakako da je održivost konzistentnosti ekonomskog sistema glavni i prioritni cilj svake vlade, ali vlada treba, može i mora da djeluje u skladu sa mogućnostima prvenstveno u odnosu na makroekonomske pokazatelje. Obzirom da se zemlje značajno razlikuju u strukturi ekonomija, prepisivanje modela nije apriori dobar poduhvat. To nužno nameće potrebu da odgovorni za oblikovanje i provođenje ekonomske politike moraju iznači racionalna rješenja.
Epohalna stvar
Mađarska jeste načinila epohalnu stvar tako što je krajem prošle godine donijela odluku da se krediti indeksirani u švajcarcima i eurima pretvore u kredite u forintama po fiksnom kursu ispod tržišne vrijednosti, tako da promjena kursa švajcarca neće imati uticaja na kredite koji iznose deset milijardi eura. Međutim u strukturi kreditnih linija indeksiranih u švajcarcima, predmet kreditiranja su uglavnom automobili, te je ponuda jeftinijeg reprogramiranja duga u domaću valutu, sasvim logično rješenje. Stvar je teža kada se radi o stambenim kreditima, koji su, u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama recimo, predominantni.
Ono što je moguće zaključiti da je u ekonomiji bilo šta teško predvidjeti. Davno pokojni John Maynard Keynes na tu temu još prije sto godina se šalio, tvrdeći da je jedina funkcija predviđanja u ekonomiji podizanje ugleda astrologiji. Uprkos što su insitutcionalizirane udruge (na primjer, Franak i slične) sa ciljem zaštite pogođenih građana ipak nisu predočili konkretna rješenja. Sve je još na razini raznoraznih konsultacija sa ishodištem spasa na relaciji u kvartetu poslovne banke – centralna banka – vlada – klijent, dakle u optimizaciji rješenja koje se suprostavlja principima teorije igara gde jedan igrač najradije planira svoju dobit kroz gubitak drugog.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera