Retorika koju ne treba doživljavati nervozno

'Problem je što izjave o potpori gospođe Grabar Kitarević ne otkrivaju i na što se točno misli', piše Kukić (Pixsell)

Piše: Slavo Kukić

Zapadni nam susjedi proživješe još jedne izbore – ovaj puta predsjedničke. U ozbiljnu svijetu u vezi s njihovim ishodom tijekom predizborne kampanje nije bilo previše dvojbe – starom je predsjedniku, dominiralo je uvjerenje, osiguran još jedan petogodišnji mandat. No, nije. Volja naroda je, ili kako god da se to zove, i iznad procjena ozbiljna svijeta – i nerijetko im, pokazuju to i hrvatski predsjednički izbori, znade biti ozbiljan korektor.

Prvoj hrvatskoj predsjednici, dakako, treba čestitati – i zaželjeti joj uspjeh u vođenju države kojoj je na čelu. Ali, na hrvatske predsjedničke izbore se može gledati i iz nešto drugačije, recimo bosanskohercegovačke perspektive – i to, ne jedne nego više njih istodobno.

Malo je, primjerice, onih čijoj pažnji su izmakle gužve na biračkim mjestima u Mostaru – pa i činjenica da se glasovalo, ne do devetnaest sati kako je iz Državnog izbornog povjerenstva Hrvatske najavljeno, nego do dugo u noć. Malo je, potom, onih koji nisu mogli zapaziti euforiju i svojevrsnu „nabrijanost“ među biračima u istom gradu, ali i na prostoru zapadne Hercegovine uopće. Ljudi su u redovima, samo kako bi dali glas, čekali i po desetak sati – i sve to ih nije demotiviralo. Dapače, na biračkim mjestima je zabilježena i ganga – a ona je, među inim, i jedan od znakova oduševljenja.

Priča o Čoviću

Sve to je, potom, kao argument koristio i lider HDZ-a – i izrazio nadu da se isto više nikada neće dogoditi. Jer, eto, nedjeljno je iskustvo signal hrvatskim vlastima da ovdje, u BiH, trebaju osigurati petstotina, a ne petnaest biračkih mjesta – zapravo, svugdje gdje postoji ijedan Hrvat. A, izrazio je nadu da će to buduća hrvatska vlast, ona koju bi napraviti trebao njegov stranački subrat – onaj što zaziva retuđmanizaciju zemlje zapadnih susjeda – to i učiniti.

Priča o Čoviću na izborima za predsjednika Hrvatske je i inače zanimljiva – pa i iz teorijske perspektive. Malo se, naime, slučajeva iste vrste u svijetu uopće može naći. I, ni iza jednog od njih, usput, ne stoji logika čistih računa. Ako nisam u pravu, pozivam sve da mi slična iskustva tresnu o stol – da predsjednik jedne suverene države, a Čović je dio kolektivnog predsjednika, stane u red kako bi glasovao za predsjednika druge suverene države. Koji će, onda, hvala ti Bože – pa tko god da je izabran – biti i njegov predsjednik, netko prema kome će i on sam podizati pogled, od njega očekivati, njemu se moliti.
Ali, apostrofirani čin lidera HDZ-a – iako, ne samo on, nego i osobno sudjelovanje u predizbornoj kampanji, ima i drugo lice – izazivanje euforije, pa i lažnih nada kod sunarodnika u vlastitoj zemlji. U prvom je, ruku na srce, uspio. Da je, hoću reći, bilo osigurano barem stotinu-dvije biračkih mjesta, odaziv bosanskohercegovačkih Hrvata za predsjedničke izbore susjedne države bio bi i višestruko veći.

Što se, pak, nada u budućnost tiče, vjerujem da se podgrijava neka vrsta lažnog optimizma. Naličje izazvane euforije je, hoću reći, dijelom i nada kako je postojeće stanje privremeno – i kako mogućnost življenja u istoj državi za Hrvate još uvijek nije isključena. Treba, podtekst poruke je, samo biti uporan, postojeće stanje tretirati kao stanje privremenosti, a od života u istoj države ne odustajati. Pozadina te vrste makijavelističke demagogije je, da se ne lažemo, produljavanje vijeka vlastitog političkog trajanja. Ali, ruku na srce, znao to mostarski „baja“ ili ne, može biti i razlog da ti, osvijesti li se „holcanje“ sunarodnika kao tjeranje vode na vlastiti mlin, i pad bude puno razorniji no što si ika mogao i sanjati.

Objavljeni rezultati hrvatskih predsjedničkih izbora upućuju i na to kako te realni život može, i to bukvalno nušićevski, ismijati. Ovaj se put, srećom, nije dogodilo. Ali, ruku na srce, farsična je situacija za „dlaku“ izbjegnuta. U konačnici, naime, pitanje hrvatskog predsjednika nije odlučeno glasovima bosanskohercegovačkih Hrvata. Ali, uopće se nije daleko bilo ni od te situacije. Zamislite, međutim, tu situaciju – da predsjednik jedne suverene države bude izabran, ne glasovima njezinih, nego glasovima građana druge države. Jednostavno, ironija sudbine – za koju zaslužan nije nitko drugi do tebe sama. Iskreno se nadam da je svijest o tome definitivno sazrela i u zemlji zapadnih nam susjeda – i da će pod hitno u svome zakonodavstvu izvršiti intervencije koje takav scenarij ni teorijski ne omogućavaju.

Iz bosanskohercegovačke perspektive, na koncu, hrvatski predsjednički izbori su značajni i zbog još jednog pitanja. Može li, naime, ishod tih izbora imamti utjecaja na odnose Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i njezinim unutarnjim mukama?
Osobno sam sklon tezi kako je takva mogućnost relativno mala. Vanjska politika je, u krajnjem, u nadležnosti hrvatske vlade. A to, onda, znači da je promjena na Pantovčaku gotovo pa irelevantna za to kakva će ta politika, barem u slijedećih godinu dana – pa i kad je odnos prema BiH – i biti.

Gospođa predsjednica je, istina, u predizbornoj kampanji, ali i nakon objave rezultata izbora, davala izjave koje mogu tjerati na razmišljanje. Nisu, doduše, sporne izjave tipa kako će učiniti sve da njezini sunarodnici u BiH budu jednakopravni s druga dva naroda. Takve je izjave, uostalom, i to ne tako rijetko, davao i gospodin Josipović.

Problem je, međutim, što izjave o potpori gospođe Grabar Kitarević ne otkrivaju i na što se točno misli. Misli li se, recimo, na činjenje koje će svakom Hrvatu u BiH, pa u bilo kojem njezinu dijelu se nalazio, omogućiti da se osjeća kao svoj na svome, gospođa će predsjednica imati i moju osobnu potporu. Misli li se, pak, na potporu koja će udovoljavati zahtjevima za trećim entitetom, po srijedi bi bilo guranje u kola koja se obijaju o glavu tim istim Hrvatima – i takvu filozofiju nikada ne bih spreman bio podržati.

Da, međutim, ni tu mogućnost ne treba isključiti, svjedoče i izjave hrvatske predsjednice nakon izbora. Legitimne predstavnike bosanskohercegovačkih Hrvata će, veli, podržati u svim njihovim zahtjevima – pa, i ako se u paketu kojeg stave na stol bude našao zahtjev o trećem entitetu.

 Proces retuđmanizacije

Takvu retoriku, po mojem sudu, za sada ne treba doživljavati pretjerano nervozno. Jer, neće gospođa predsjednica protiv ostatka svijeta. A ostatak svijeta, barem za sada, ne podržava tu vrstu političkog tumbanja u ovoj zemlji.

Sve to, istina, ne znači da se ta vrsta priče ne može intenzivirati i sutra – dolaskom, recimo, na vlast u Hrvatskoj tamošnjega HDZ-a. Lider ove stranke, uostalom, već neko vrijeme zagovara proces retuđmanizacije. A on, onda, ne isključuje ni povratak u kojekakva „bespuća povijesne zbiljnosti“. I mogao bi, na čisto teorijskoj ravni, radi li se o BiH, značiti koješta – i zaoštravanje zahtjeva za trećim entitetom, ali i reaktiviranje klonova Bobana i Karadžića. I logike, dakako, koju takvi nose. Istina, više ne postoje specijalni razlozi za tajnim razgovorima po stranim destinacijama – moguće je to isto učiniti i ovdje, na domaćem terenu, u Banja Luci ili Mostaru. Za sve ostalo ambijent ionako postoji – a i sve intenzivnija su druženja potencijalnih sljedbenika nekadašnjih ratnih pajtaša.

Za vjerovati je, usprkos svemu, da do toga neće doći – ne zbog ambicija onih koji bi na kormilo vlasti kod zapadnih susjeda zasjesti mogli koliko sutra nego zbog kočnica pod kojima su, iz Evrope i svijeta, i oni sami.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera