Islam i sloboda govora: Šta je tako smiješno?

Postoje dvostruki standardi u primjeni slobode govora (Reuters)
Postoje dvostruki standardi u primjeni slobode govora (Reuters)

Piše: Sharif Nashashibi

Medijsko izvještavanje o ubistvima u Parizu tipično je za prethodne incidente koje uključuju islam i slobodu govora na Zapadu.

Mnogi izvještaji su bili obmanjujući, senzacionalistički i apsurdni – poput „stručnjaka za terorizam“ na Fox Newsu koji je opisao Birmingham kao „stopostotni muslimanski grad“.

Novinari su se pridružili kampanji „Je suis Charlie“. Mnogi nikada neće naći opravdanje za sadržaj Charlie Hebdoa, pa zašto se onda identifikovati sa tim listom? Čovjek može osuditi ubistvo osoblja lista bez prihvatanja onoga za šta se taj list zalaže.

Mediji nerado istražuju uzroke radikalizma koji su doveli do takvih napada, kao da to ukazuje na opravdanje. Prema tome, malo se raspravlja o otuđenosti muslimana u Francuskoj i širom Evrope.

Rezultat je pojednostavljeni diskurs islama naspram slobode govora. Sloboda govora je naivno prikazana kao apsolutna sloboda o kojoj se ne može pregovarati, ohrabrujući time rasističke elemente društva kada su evropski osjećaji krajnje desnice u porastu.

Zapravo, postoje ograničenja svakog prava. U Francuskoj, sloboda izražavanja „ograničena je strogim zakonima protiv klevete i o zaštiti privatnosti“ i  „nekim od najstrožijih zakona protiv govora mržnje u Evropskoj uniji“, navodi organizacija Indeks cenzure.

Dvostruki standardi

U Francuskoj – i drugim evropskim zemljama – negiranje holokausta je zločin, ali ne i drugih genocida. Nad muslimanima se vrši pretjeran nadzor.  Nošenje vjerskih obilježja ili odjeće zabranjeno je u školama, kao i nošenje marame na javnim mjestima i obavljanje islamske molitve na ulici.

Mediji su u velikoj mjeri zanemarili takva ograničenja u Francuskoj i drugim zemljama koje garantuju neograničenu slobodu izražavanja.

Također, iako je to ključno, uglavnom nije prisutno priznanje da postoje dvostruki standardi u primjeni slobode govora.

Podržavati pravo na bezrazložno vrijeđanje, bez bilo kakvog osjećaja odgovornosti koji bi trebao da prati slobodu izražavanja, je djetinjasto, pa čak i opasno.

Charlie Hebdo je otpustio jednog svog uposlenika zbog antisemitskog sadržaja. Isto tako, nedugo nakon što su karikature poslanika Muhammeda objavljene u danskom listu Jyllands-Posten 2005, taj list je objavio da oni ne bi objavljivali karikature koje vrijeđaju kršćane i Jevreje.

U 10 godina na poziciji šefa britanske organizacije za slobodu medija, postalo mi je jasno da muslimane često opisuju na pogrdan način koji je neprihvatljiv drugim zajednicama.

Ne govori se o posljedicama koje pravo na vrijeđanje ima na manjine u odnosu na šire društvo.

Manjina koja je obespravljena i koja se suočava sa diskriminacijom osjećat će se egzistencijalno ugroženom, te će potencijalno biti radikalizovana, kada većina koristi svoje pravo da vrijeđa.

Status društva u cjelini nije u opasnosti kada je situacija obrnuta.

Ovo pravo se prikazuje kao kamen temeljac zapadnih vrijednosti, dok tolerancija i poštovanje – vrijednosti koje su privukle veliki broj imigranata i koje su ključne u multikulturalnim društvima – promovišu se kao kompromis.

Podržavati pravo na bezrazložno vrijeđanje, bez bilo kakvog osjećaja odgovornosti koji bi trebao da prati slobodu izražavanja, je djetinjasto, pa čak i opasno. Šta se time pokušava dokazati?

Temelj novinarstva je svijest da uz moć dolazi i odgovornost, ali mnogi novinari u demokratskim državama zaboravljaju koliki utjecaj ima njihova profesija na mišljenje javnosti i političara.

Preuzimanje odgovornosti

Razmislite kakav će utjecaj na muslimane imati riječi medijskog moćnika Ruperta Murdocha koji je rekao da „muslimani moraju biti pozvani na odgovornost … sve dok ne prepoznaju i unište svoj džihadski rak koji se širi“.

Ovaj stav su ponovili njegovi mnogobrojni mediji i bezbrojne kolege novinari, od kojih su mnogi koristili napad na Charlie Hebdo da šire propagandu o „islamizaciji“ Evrope, prisutnosti nasilja i zaostalosti islama.

Oni traže da se muslimani izvine i osude djela koja oni nisu počinili, ni podržali.

„Ja želim da pravi muslimani … jasno kažu da ti teroristi ne djeluju u njihovo ime“, napisao je Piers Morgan u članku naslovljenom „Ako mogu da prihvatim da pariške ubice nisu pravi muslimani, zašto muslimanski svijet ne kaže isto?“.

Veliki broj muslimana koji su osudili napade sugeriše da su Morgan i drugi neznalice, ili odbijaju slušati.

Jednako zagonetan je i kontekst u kojem se islam spominje u odnosu na pucnjavu u Parizu. Vjera napadača je sastavni dio njihovog opisa.

Isto se ne može reći za ubijenog policajca Ahmeda Merabeta ili Lassanu Bathilyja, koji je spasio kupce u košer prodavnici. Da li je nečija muslimanska vjera jedino relevantna u negativnom kontekstu?

Kao i u prošlosti, ima puno više rasprava o muslimanima nego sa njima. Primjer je poznata emisija BBC-a ”Question Time”, u kojoj su petorica govornika razgovarala o napadima u Parizu, a među kojima nije bio nijedan musliman.

Za vrijeme 24-satnog izvještavanja o pucnjavi, izuzetno se slabo izvještavalo o osvetničkim napadima na muslimane, kao i o drugim smrtonosnim napadima na civile i suzbijanju slobode govora širom svijeta.

U nasilnim incidentima u Nigeriji i Jemenu protekle sedmice poginulo je mnogo više civila nego u Parizu (najmanje 2.000 u Nigeriji), ali to nije smatrano dostojnim objave.

Na protestima solidarnosti u Parizu prisustvovali su poznati neprijatelji slobode govora i nezavisnog novinarstva. Oni koji su se nadali da će vodeći mediji istaći ovo licemjerstvo, razočarali su se.

Tu ironiju je primijetio i Bernard Holtrop, karikaturista lista Charlie Hebdo, koji je rekao: „Mi povraćamo na sve one ljude koji iznenada govore da su naši prijatelji …  Moram se tome smijati“.

Ipak, nema ništa smiješno u vezi sa kontinuiranim problematičnim izvještavanjem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO