Čime se još paradiralo u Parizu?

Piše: Michael Marder

Izrael regrutuje nove stanovnike. Pojedinačna i kolektivna trauma uzrokovana napadima u Parizu još je svježa, no premijer Benjamin Netanyahu ne gubi vrijeme. On je pozvao francuske Jevreje da napuste svoju domovinu i emigriraju u Izrael.
U Velikoj pariskoj sinagogi, koja mu je poslužila kao pozornica, kazao je: “Svakog Jevreja koji odabere da dođe u Izrael, dočekat ćemo širom raširenih ruku i otvorenog srca, to nije strana nacija i nadamo se da će oni i vi jednog dana doći u Izrael.”

Dok se u Parizu isticalo jedinstvo, Netanyahu je sa sobom donio neslogu i stare raskole. Drskost njegovog prijedloga, izrečenog pred francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, je bez premca. Kao što je bez premca i politički oportunizam, iskorištavanje nedavne tragedije u svrhu povećanja emigracije iz Evrope u državu izgrađenu protjerivanjem palestinskog naroda.

Cionistička ideologija

Takvo lukavstvo, štaviše, slaže se sa osnovnim vidom samoozakonjenja Izraela pominjanjem ne tako skore katastrofe, odnosno holokausta. Cionistička ideologija odbacuje diplomatski protokol i uopšte ne uzima u obzir ljudska prava palestinskog naroda, sve u svijetlu apsolutnog prava koje Izraelci izvode iz smrtonosnih masakara.

Izral zavisi, živi od njih i jača zahvaljujući ovim tragedijama; kako prošlim tako i trenutnim. U tom pogledu, Izrael ponavlja i pojačava brutalnost ovih događaja. Uznemirujući zaključak na koji nas navode ponašanje izraelskih političara i zvanični diskurs ove države, jeste da je država Izrael simbiotski povezana sa zvjerstvima koja su prethodila njenom osnivanju i koja se nastavljaju do današnjeg dana.

Sumnjam da Netanyahu ili krug ljudi blizak njemu uopšte shvataju puni razmjer cinizma u korištenju ubistva francuskih Jevreja u supermarketu s košer hranom za ostvarivanje svojih ideoloških ciljeva.

Njima se ova taktika uopšte ne čini neobičnom, jer je, na ovaj ili onaj način, koriste decenijama. Koriste je u toj mjeri da se može reći kako se Izrael prozvao političkim feniksom.

Feniks je mitska ptica koja se, nakon što izgori, ponovo rađa iz pepela. U mojoj knjizi Pyropolitics: When the World Is Ablaze, razradio sam opasnosti koje sa sobom nosi politička verzija mita o feniksu;

“Nastavši iz pepela i ponovo probudivši prošle ideale, ptica feniks nosi smrtonosnu snagu u svom novostečenom životu; ona širi sjeme smrti iz kojeg je nastala svud oko sebe, dok potvrđuje da je vječna, ili bar, da se vječno vraća u život. Svaki povratak metafizičkom jedinstvu iz raspršene pluralnosti pepela mora se boriti sa ovom neprilikom, kao što to čini svako okupljanje i povratak iz dijaspore – naprimjer, činjenica da se Izrael predstavlja kao državno uređenje uskrsnulo iz pepela Aušvica. Pobjednosno ponovno rođenje ovog bliskoistočnog feniksa iznevjerava sjećanje na prošle patnje, koji se, u najboljem slučaju pred cijelim svijetom predstavljaju u izopačenom spektaklu uloge žrtve. U svom najgorem obliku, ovaj spektakl koji se nebrojeno puta ponovno izvodi služi da opravda smrtonosnu politiku države Izrael protiv Palestinaca.” (str. 155-6)

Marš za slobodu

Ovaj spektakl je 11. januara 2015. ponovo odigran u Parizu, iako ne na osnovu Aušvica već najnovijih izljeva nasilja protiv Jevreja. Manipulacija zbog straha i nesigurnosti, kojoj su podvrgnuti francuski Jevreji dostigla je vrhunac ne samo u riječima Netanyahua, već i na radionici na temu kako imigrirati u Izrael, održanoj u Parizu na dan marša jedinstva.

Skup o imigraciji u Izrael kojem je prisustvovalo svega 500 ljudi u državi u kojoj živi pola miliona Jevreja, predstavlja još jedan u nizu napora da se teroristički napadi iskoriste kako bi se pribavila politička korist Izraelu.

Ako, kako konzervativci tvrde, fašizam i “islamski ekstremizam” imaju nešto zajedničko, to je onda činjenica da ih Izrael koristi za povećanje svoje jevrejske populacije na račun dijaspore.

U isto vrijeme, izraelskoj političkoj eliti ne pada na pamet da, bez sveobuhvatnog mira sa susjednom palestinskom državom, evropski Jevreji neće naći sigurnost koja im se obećava na istoku Mediterana.

Izrael, koji je stalno u ratu i na ivici, ne stoji dobro u poređenju s Francuskom – čak ni kada Francusku potresa niz terorističkih napada; i nikakvi alternativni spektakli, kao što je Netanyahuova obrnuta forma krstaških pohoda jednog čovjeka, neće to promijeniti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera