Kad se politika (po)igra sa sudijama

Ustavni sud Srbije je donio odluku da je reforma pravosuđa provedena na neustavan i nezakonit način (ustavnisud.rs)

Piše: Marko Matić

Kada je 2010. godine u Srbiji, pod patronatom tadašnjeg predsednika Borisa Tadića, izvšena takozvana reforma pravosuđa, ni najveći kritičari tog političkog eksperimenta nisu mogli ni da pretpostave koliko će duboke negativne posledice on ostaviti na buduće funkcionisanje srbijanskog pravosuđa. I umesto da reformom pravosudnog sistema, nakon višedecenijskog sistematskog eliminisanja svake pomisli o njegovoj nezavisnosti, napokon bude počet proces izgradnje pravne države i sistema vladavine prava, četiri godine kasnije pravosuđe Srbije nalazi se u svojevrsnom začaranom krugu, a posledice neuspelog pokušaja reforme te grane vlasti najzad su počele da se iskazuju i u milionskim novčanim iznosima.

Odštetni zahtevi koje je podnelo više od 700 protivustavno razrešenih sudija tokom takozvanog reizbora 2010. godine, a koji bi mogli da dostignu cifru više od 15 miliona evra, iznova su podsetili na po pravosudni sistem katastrofalne posledice pokušaja da se pod kontrolu jedne partije stavi čitava pravosudna grana vlasti, ali i na pitanje odgovornosti posledice nastale takvim delovanjem. Uprkos nekim ranijim najavama aktuelnog ministra pravde Nikole Selakovića da će protiv odgovornih za nastalu štetu biti podignute krivične prijave, činjenica je da do ovog trenutka niko nije odgovarao.

Odštetni zahtevi koje je podnelo više od 700 protivustavno razrešenih sudija mogli bi da dostignu cifru više od 15 miliona evra.

Nakon višedecenijske sistematske izgradnje od politike zavisnog pravosudnog sistema, koji se bez izuzetka uklapao u okvire koncepta samoupravnog socijalizma, do potpunog urušavanja srbijanskog pravosuđa došlo je tokom devedesetih godina prošlog veka, da bi se taj proces sa manjim ili većim varijacijama nastavio do današnjih dana. Dolaskom na vlast režima Slobodana Miloševića i ratova, sankcija i sveopšte erozije društvenog etosa, koje je on doneo pod pritiskom egzistencijalne ugroženosti i snažnog uticaja političkih moćnika tadašnjeg režima, veliki broj pretežno najboljih sudija i tužilaca napustio je državni pravosudni sistem i svoju egzistenciju pronašao u advokaturi.

Kadrovska praznina nastala odlaskom najboljih nosilaca pravosudnih funkcija popunjavana je poplavnim talasom kadrova koji su manjak profesionalizma i odanosti pravnim principima redovno kompenzovali viškom lojalnosti Miloševićevom režimu i njegovim kriminalnim ciljevima. Do tada negovana zavisnost od politike doživela je metastazu, a nemoral, neprofesionalizam, pa čak i kriminalizacija postali su dominantna obeležja pravosudnog sistema.

Dodatno učvršćivanje vlasti

Neposredno nakon oktobarskih promena 2000. godine i smenom političkog dela Miloševićevog režima postalo je jasno da će jedan od najteže rešivih problema tokom procesa tranzicije biti reforma i izgradnja nezavisnog i profesionalnog pravosuđa. Političke okolnosti obeležene slabošću prve postmiloševićevske vlade, ubistvom njenog premijera Zorana Đinđića i dolaskom reakcionarnih nacionalista Vojislava Koštunice na vlast stavile su temu reforme pravosuđa gotovo na začelje liste reformskih prioriteta.

Tek sa zaokruživanjem političke vlasti Borisa Tadića, do kojeg je došlo formiranjem vlade pod njegovom kontrolom 2008. godine i pojačanim zahtevima Evropske unije u pravcu počinjanja procesa reforme sistemski deformisanog pravosudnog sistema, tema reforme pravosuđa dobila je odgovarajući politički značaj. I umesto da se, prema jasno definisanim kriterijumima nezavisnosti i profesionalizma, pravosudni sistem očisti od kompromitovanih Miloševićevih kadrova, Tadić i njegova Demokratska stranka su u tom procesu videli priliku za dodatno učvršćivanje sopstvene vlasti i njeno proširenje na pravosudnu granu, kao još jednog pogodnog instrumenta za sveobuhvatnu kontrolu najvažnijih društvenih procesa u zemlji.

Boris Tadić i njegova Demokratska stranka su u tom procesu videli priliku za dodatno učvršćivanje sopstvene vlasti i njeno proširenje na pravosudnu granu.

Tako je u partijskoj čistki, provedenoj pod maskom navodne proevropske reforme pravosudnog sistema, na netransparentan način i bez jasnih kriterijuma gotovo 800 sudija preko noći ostalo bez posla, dok su na njihova mesta došli ljudi čiji je najvažniji “profesionalni” kvalitet bila bliskost sa tada vladajućom Tadićevom Demokratskom strankom. Upozorenja profesionalnih udruženja, malobrojnih nezavisnih posmatrača i tadašnje opozicije o dalekosežnim posledicama pokušaja da se pod kontrolu jedne stranke stavi čitav pravosudni sistem vlasti su godinama ignorisale, da bi stidljiva priznanja o neuspehu takozvane reforme počela stizati tek nakon pojačanih pritisaka iz Brisela i odluka Ustavnog suda Srbije, kojima je definitivno potvrđeno da je “reforma” provedena na neustavan i nezakonit način.

Političkim promenama nastalim posle izbora u maju 2012. godine i preuzimanjem vlasti od protivnika pokušaja Tadićevog režima da pod kontrolu svoje stranke stavi čitav pravosudni sistem činilo se da su se stekli uslovi za resetovanje čitavog procesa reforme pravosuđa. Međutim, delimično zbog kompleksnosti nasleđenog problema, a delom zbog straha od ponavljanja greške svojih prethodnika, nove vlasti su se opredelile za postepeno popravljanje nastale štete, bez obimnijih zahvata sistemske prirode.

Vezane ruke i Gordijev čvor

Insistiranjem na kontinuitetu institucija, do kraja 2013. godine je u najvećem delu sprovedena odluka Ustavnog suda o vraćanju neizabranih sudija na posao, ali bez odluke o uspostavljanju prethodnog stanja na nivou čitavog pravosuđa. Tako su na pravosudnim funkcijama ostale i sudije izabrane tokom Tadićeve reforme, čime je došlo do velikih problema unutar samog pravosudnog sistema, kako u pogledu sistematizacije radnih mesta, tako i zbog prekoračenja zakonom predviđenog broja sudija.

Nema sumnje da su događaji iz 2010. godine, koji su ozbiljno narušili princip sigrunosti sudijske funkcije kao osnove njihove nezavisnosti, ostavili trajne i dubinske posledice po funkcionisanje samog sistema. S jedne strane, tim negativnim iskustvom nosiocima političke vlasti zaduženim za sistemsko uređenje pravosuđa i njegovo prilagođavanje evropskim standardima u velikoj meri su ostale vezane ruke u pokušajima da raspletu nasleđeni Gordijev čvor. S druge strane, suočeni sa činjenicom da je, uprkos ustavnim garancijama u pogledu stalnosti i nepovredivosti sudijske funkcije, odlukom političke vlasti 2010. godine gotovo 800 sudija preko noći ostalo bez posla, a nosioci pravosudnih funkcija su postali daleko podložniji pritiscima i uticaju političke vlasti. U tom svojevrsnom reformskom ćorsokaku ostalo je nejasno kako će u narednom periodu srbijansko pravosuđe uopšte biti dovedeno do nivoa standarda koji postoje u zemljama Evropske unije.

Odlukom političke vlasti 2010. godine gotovo 800 sudija preko noći je ostalo bez posla, a nosioci pravosudnih funkcija su postali daleko podložniji pritiscima i uticaju političke vlasti.

Pored neizvesnosti u pogledu budućnosti pravosuđa u Srbiji, veoma je važno i pitanje odgovornosti, kako za nastalu štetu, koja se meri dvocifrenim milionskim iznosima, tako i za neustavno i nezakonito postupanje onih koji su brutalno pogazili odredbe o odvojenosti političke i pravosudne vlasti, ugrožavajući tako čak i preostale mrvice nezavisnosti pravosudnog sistema u Srbiji. Pored milionskih iznosa, koje će iz svojih džepova plaćati građani Srbije, još veća i za sada neprocenjiva šteta nastaće nastavkom delovanja neefikasnog i političkim pritiscima i korupciji podložnog pravosuđa.

Već sada je, međutim, potpuno jasno da će, na jasnim kriterijumima zasnovana reforma neuspele reforme, uz insistiranje na odgovornosti onih koji su proveli neustavnu čistku 2010. godine biti dva neophodna, ali ne i dovoljna uslova da se srbijansko pravosuđe iz postojećeg stanja dovede na koliko-toliko pristojan nivo, posmatran iz perspektive poželjnih evropskih standarda, neophodnih za uspostavljanje sistema vladavine prava.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera