Gospin ograđeni kip u školi i politika

Piše: Josip Antić

Hodnik zadarske osnovne škole “Šime Budinića” ovog je tjedna bila kulisa nove epizode sapunice u kojoj Hrvatska propituje svoju ustavnu definiciju same sebe kao sekularne države. U toj je školi, u hodniku pred vratima učionice u kojoj se održava nastava isključivo rimokatoličkog vjeronauka, postavljen kip Gospe, kako vjernici nazivaju Mariju, roditeljicu kršćanskog Boga i spasitelja. Radi se o replici kipa, tzv. Gospe Lurdske, koja se, kako se vjeruje, godine 1858. u više navrata u spilji ukazala vidjelici Bernadette Soubirous.

‘Ispred kipa ćemo postaviti tepih, a na bočnim zidovima vjerske slike. Tada će sve blagosloviti nadbiskup’, otkrio je ravnatelj Čular.

Spomenuta vjerska instalacija u školskom prostoru učinjena je prije godinu dana, a mediji su za tu činjenicu doznali s debelim zakašnjenjem. Najprije se u lipnju udruga Građanska hrabrost iz Zagreba obratila nadležnom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, upozorivši kako se u toj školi, prema njihovom mišljenju, ne poštuju načela sekularne države. Znatno kasnije, tek u rujnu, novinari su s istim pitanjem pritisnuli i resornog ministra Vedrana Mornara, tijekom njegova boravka u Zadru. No, prije ministrova odgovora, budući da je Mornar konstatirao kako je “ravnatelj odgovoran za sve što se zbiva u školi”, evo kako postavljanje spomenutog uprizorenja vidi Ivan Čular, ravnatelj škole.

“Za sve što radim imam potrebne dozvole i suglasnosti. Kip Gospe Lurdske, visok 1,2 metra, koji je školi donirala akademska kiparica Nelka Čular, moja sestra, postavljen je željom i uz podršku učitelja, učenika i njihovih roditelja. Sve su relevantne institucije konzultirane, suglasnost je dalo Ministarstvo prosvjete, kao i Zadarska nadbiskupija, a kad sve bude gotovo kip će blagosloviti nadbiskup Želimir Puljić”, rekao je ravnatelj i dodao kako to nije njegova zadnja kad je posrijedi unutarnje uređenje školskoga prostora. “Ispred kipa ćemo postaviti tepih, a na bočnim zidovima vjerske slike. Tada će sve blagosloviti nadbiskup”, otkrio je ravnatelj Čular.

Guranje religije niz grlo

U dodatnom ćaskanju s ravnateljem novinari su doznali da su od 873 učenika njih 97 posto katolici. Ostali su islamske vjeroispovijesti, a za njih je, tvrdi, “dogovorio da odlaze na islamski vjeronauk u svoju crkvu i svećenik im daje ocjene”. Zašto i oni ne pohađaju nastavu u učionici za vjeronauk? Što bi bilo kad bi oni zatražili da se u hodniku postavi neki simbol njihove vjerske opredijeljenosti? Bili bi odbijeni jer su manjina? Odgovore na ta pitanje nismo čuli.

Za ministra Mornara u svemu tome nema ništa sporno. I on se poziva na postotak – “97 posto djece su katolici” – i zato “postavljanje kipa ne bi trebao biti problem… Hrvatska je definitivno sekularna država, a vatikanski ugovori propisuju da se u školi mogu sukladno interesu pozivati vjerski obredi”, ustvrdio je.

Za ministra Mornara u svemu tome nema ništa sporno; i on se poziva na postotak – ‘97 posto djece su katolici’.

Na mišljenje suprotno ministrovu nije trebalo dugo čekati. Krešimir Krolo, sociolog na Zadarskom sveučilištu, nema nikakve dvojbe: “Prema onome što sam imao prilike vidjeti, ovo je agresivan ulazak u sekularni prostor, odnosno guranje religije niz grlo. Ne smije biti posebnih tretmana vjerskih skupina u društvu koje teži biti demokratično. Ili moramo postaviti kriterije sekularnog školskog prostora. Iako je to odluka većine, školski prostor trebao bi biti lišen toga. Ministarstvo bi se o tome trebalo jasno očitovati”, rekao je Krolo.

Čini se, ministrova izjava o tomu “što je Božje, a što školsko” daleko je od onih načela za kojemu se Vlada navodno zalaže. Isprika mu nije ni to što bez dvojbi oko tih pitanja nije ni Europska unija, a ni dio šire regije.

U osvit novog milenija

Nema tomu davno, u osvit novog milenija o pitanju religijskih simbola u javnim školama na dvojak način očitovao se i Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu. On je na 2007. godine na nižoj instanci najprije uvažio žalbu talijanske državljanke Soile Lautsi Albertin. Ona je rođena u Finskoj, a 2002. godine zatražila je da se u državnoj školi u blizini Padove, koju su pohađala njezina djeca, otkloni križ iz učionica, u ime načela državnog laiciteta.

Škola je odbila taj zahtjev, a Lautsi se žalila i u prosincu 2004. godine došla do Vrhovnog suda, koji je odbacio odluku Upravnog suda regije Veneto. Taj sud je 2005. godine ponovno potvrdio svoje stajalište kako je križ simbol talijanske povijesti i kulture, jednakosti, slobode i tolerancije. Kad je u Italiji iscrpila pravne mogućnosti, Lautsi se 2007. godine obratila sudu u Strassbourgu. Sud za ljudska prava procijenio je kako križ u učionicama može biti shvaćen kao religijski simbol i učenici bi se mogli osjećati kao da su educirani pod vjerskim obilježjem.

Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić tražio je da sve sva vjerska obilježja uklone iz vojarni, policijskih postaja i svih državnih ustanova.

Za učenike koji su kršćanski vjernici križ može biti i ohrabrujući znak, ali za one drugih vjera ili za ateiste mogao bi značiti smetnju, ustvrdio je Evropski sud  i dodao kako se ne može shvatiti “da jedan katolički simbol istaknut u školama može služiti obrazovnom pluralizmu, koji je esencijalan za očuvanje demokratskog društva kakvo je ono shvaćeno u Europskoj konvenciji za ljudska prava i napisano u talijanskom Ustavu”.

Uslijedile su burne reakcije, ne samo u Italiji, nego i u  mahom pravoslavnoj Grčkoj, a posredno reakcija je bilo i u Hrvatskoj. Tadašnji predsjednik Stipe Mesić tražio da sve sva vjerska obilježja uklone iz vojarni, policijskih postaja i svih državnih ustanova. Tvrdio je da  bi čak Crkva sama trebala to zatražiti i reći da u sekularnoj državi u državnim ustanovama ne bi trebalo biti nikakvih vjerskih obilježja te da su raspela rezervirana za kapelice. Reakcije su bile žestoke, argumentacija druge strane dala bi se sažeti izjavom tada zadarskog nadbiskupa mons. Ivan Prenđe: “Europa ima kršćanske korijene, križ je civilizacijska baština većinskog naroda u Italiji, i posvuda u svijetu gdje je tako. Križ je vrednota i tradicija hrvatskoga naroda i ne bi trebao smetati nijednoj vlasti.”

Muslimanske marame

No, europsko propitkivanje je u konačnici dovelo do toga da je Veliko vijeće suda u Strassbourgu preispitalo odluku niže instance i  2011. godine donijelo potpuno suprotnu presudu: križevi su u školama dopušteni. Prema njoj, države imaju slobodno polje procjene kod ispunjavanja svoje obveze da osiguraju roditeljima prava da odgajaju djecu, koja je ograničena jednino zabranom indoktrinacije.

“U ovom slučaju nije bilo dokaza da je postojao utjecaj na djecu (indoktrinacija), jer je križ samo pasivan, pa čak i sekularan simbol, te da je u cijelom slučaju bitan i kontekst, a taj je da se križevi ne povezuju s obaveznim učenjem o kršćanstvu i ne isključuju druge religije iz kurikuluma”, glasi konačna presuda.

No, istodobno taj isti sud bavio se pravom muslimanki da nose marame u obrazovnim institucijama u nekim europskim državama. U tim slučajevima sud je zaključio da je nošenje marama “suprotno načelu sekularnosti”, uz obrazloženje da je “marama simbol kojim se promiče, pa čak i propovijeda islam na račun drugih”. Zaključno, europske interpretacije utjecaja i značenja križeva i marama bile su sasvim različite. Da Europa i sama luta oko spomenutih pitanja svjedoči i nepostojanje “međunarodnog” ili “europskog standardnog” modela religijskog obrazovanja u javnim školama, kako se to navodi u dokumentu “Religija i školovanje u otvorenom društvu” iz 2004. godine, autora Zdenka Kodelje i Terrice Basler.

Kršćanski korijeni – da, ali ne na način na koji je to prakticirano u 19. stoljeću.

U Europi postoji čitav spektar pristupa i politika, a unatoč mnogim razlikama, postoje neke zajedničke karakteristike. Sve zemlje imaju neku vrstu religijskog obrazovanja u školama i većina društava se suočava s povećanjem pluraliteta u vjerovanjima, vrijednostima i stilovima života među svojim stanovništvom. Ni Hrvatska ne može izbjeći te trendove, pa, umjesto pričanja o “baštini i tradiciji”, valja tražiti načina kako da vrijednosti te tradicije uklopi u model društva koje želi graditi. Kršćanski korijeni – da, ali ne na način na koji je to prakticirano u 19. stoljeću.

U tom smislu čak je i nebitno koji model religijskog obrazovanja u javnim školama osobno podržavamo – vjeronauk ili sramežljive pokušaje poduke o religijskom fenomenu neutralne u odnosu na sadržaj pojedinih vjera. Riječ je o tome da su duhovnost i religioznost važni segmenti ljudskog bivanja u svijetu; škola koja ne bi učenike odgajala da ih prepoznaju i poštuju sigurno ne bi bila potpuna. No, takvo opredjeljenje traži i tom zadatku dorasle ravnatelje i – ministre. A kako u toj priči prolazi zadarska Gospa?

O trošku poreskih obveznika

Prije svega postavljanje replike iz Lurda izlazi iz konteksta diskretnog isticanja križa kao kršćanskog simbola, iako bi ni jegovo mjesto u javnoj školi mogla biti tek učionica za vjeronauk. Kip Gospe u spilji, međutim, spada u nešto što je primjereno hramovima ili za to posebno uređenim mjestima vjerskoga kulta, nikako ne i u školi. Ako se baš htjelo inzistirati na takvom sadržaju, trebalo ga je smjestiti u za to posebno uređenu učionicu. Namjera, pak, ravnatelja da prostor oko kipa uokviri svetim slikama pokazuje kako mu nisu jasni temeljni postulati na kojima počiva ideja odvajanja crkve i države. Njihovo provođenje nema nikakve veze s postocima i većinama, kao ni s poštivanjem nečijeg prava na vjeroispovijest. Ono je preduvjet da bi prava svih građana (onih koji su vjernici i onih koji to nisu) bila u ravnopravnoj ravnoteži.

No, ravnatelj možda i ne mora imati viziju koja seže dalje od tepiha, gipsanog kipića i svetih sličica. Zato postoji ministar. A on je, i prije nego li su ga novinari upitali, trebao u kipu Gospe u prostoru škole prepoznati ono što jest: neprimjeren postupak i izravno kršenje odredbi propisanih u Ustavu. To što to nije rekao postalo je dio jedne dugoročne politike. I to loše.

Kip Gospe u spilji spada u nešto što je primjereno hramovima ili za to posebno uređenim mjestima vjerskoga kulta, nikako ne i u školi.

Da je to mu tako svjedoči činjenica da je niti koji sat nakon što je napisana prva verzija ovog teksta ministar Malnar, nakon konzultacija s prvavnicima, naredio ograđivanje Gospe u zadarskoj školi. Izjavio je pritom kako njemu sve to “nije jasno”. Nije mu jasno kako to Ustav Hrvatske propisuje odredbu o sekularnoj državi, a onda ta ista država sklopi suprotan ugovor s Vatikanom… Ali, pojašnjava, to je zato jer je “elektrotehničar, a ne pravnik”. Ravnatelj se na preporuku o ograđivanju Gospe, naravno – složio.

A sve na trošak poreznih obveznika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera