Kolaps teorije o izraelskoj sigurnosti
Piše: Abdel Sattar Qassem
Četrnaestog augusta 2006. godine cionistički rat protiv Libana se završava. No, Izrael nije okončao ovaj rat pobjedom i ostvarenjem svojih ciljeva. Naprotiv, ostaje zatečen ogromnim gubitkom pretrpljenim u tom ratu, te vojnom sposobnošću i taktikom Hezbollaha. Izrael shvata da taj rat nije igra i da tu pobjede neće biti, stoga okuplja svoju vojsku, ono što je ostalo od tenkova i prihvata dogovor o primirju.
Zatim slijedi poraz Izraela iz 2008-2009. godine u Pojasu Gaze, koji se ponavlja i 2012. godine. Ista priča dešava se i nedavno, u mjesecu julu i augustu 2014. Izraelska vojska nije kao prije. Bitke koje je s lakoćom vodila više se neće ponoviti. Izraelska situacija se mijenja, a neuspjeh postaje novi naziv njihovih vojnih avantura.
Još od 1948. godine, Izrael razvija teoriju sigurnosti i radi na njenoj implementaciji, na osnovu čega postiže mnoga vojna ostvarenja. U više navrata nanosi poraz Arapima, što je u konačnici rezultiralo potčinjavanjem većine arapskih zemalja Izraelu i prihvatanjem normalizacije odnosa, kao i uspostavom diplomatskih, ekonomskih i trgovačkih veza sa Izraelom. U slučaju pojedinih arapskih zemalja, među kojima je i Palestina, išlo se čak i do sigurnosne saradnje.
Palestinci su priznali Izrael i prihvatili normaliziranje odnosa, te rad na koordinaciji sigurnosnih sistema. Međutim, sukobi Izraela sa arapskim otporom, bilo na jugu Libana ili Palestine, bacali su veliku sjenu na izraelsku sigurnosnu teoriju, ukazavši njenu beskorisnost i poljuljane temelje i principe.
Pravila i načela
Izraelska teorija sigurnosti bazira se na nekoliko pravila i načela, koje možemo sažeti na sljedeće:
Prvo: Izrael od samog početka usvaja politiku oslanjanja na vlastite snage, vodeći se dogmatskim i ideološkim dimenzijama sadržanim u Tori kao i historijskim iskustvom Židova, posebno onog u Evropi, te svim onim što je pratilo taj period od pritiska do samog progona. Prema učenju Tore, Židovi su sveti i odabrani Božiji narod, kojem nije dozvoljen suživot sa strancima i onima koji ne nose epitet svetog naroda jer bi bilo kakvo miješanje sa njima moglo bi ugroziti njihovu svetost.
Tora u rukama današnjih Jevreja kroz svoje različite interpretacije ove teme usmjerava ih da se ne trebaju oslanjati na druge, da ne trebaju s njima stupati u brak niti imati bilo kakve normalne odnose. Možda je upravo to faktor koji ih tjera na stalnu izolaciju, zatvorenost i daje im osjećaj superiornosti nad onima koje Bog mrzi, a to su zapravo svi drugi narodi.
Što se tiče njihovog iskustva iz historije, cionistički intelektualci, obrazovani ljudi i pisci smatraju da su progon, ubijanje i uništenje doživjeli upravo od stranaca, stoga bi svako oslanjanje na njih rezultiralo neuspjehom i dovelo do problema.
Zbog toga se Izrael još od 1948. godine oslanja isključivo na svoje kapacitete u različitim sferama života, poput ekonomije, obrazovanja, politike, vojnog i sigurnosnog djelovanja itd. Cionistički pokret osnovan je s ciljem naučnog napretka, uzimajući u obzir da je to osnova razvoja u različitim oblastima. Prvi projekat bio je otvaranje poljoprivredne škole u Jafi, 1870. godine, kako bi se mlađi naraštaj uputio u poljoprivredne vještine.
Nakon toga otvaraju Institut za naučna istraživanja u Rehovotu, 1910. godine, koji je bio bez premca u toj regiji. Također je osnovan i Tehnološki institut u Haifi, 1912. godine, kao i Hebrejski univerzitet, 1925. godine.
Izrael pokreće i mnoga naučna istraživanja, koja su se na početku fokusirala na razvoj poljoprivrede, s obzirom da je to glavni izvor za osiguravanje prehrane, te uspostavlja nezavisnu političku volju na koju neće imati utjecaja oni koji posjeduju pšenicu. Nakon toga se usmjerava na unapređenje svojih vojnih sposobnosti kroz vojnu industriju i razvoj vojne tehnologije. Potom se orijentira na proizvodnju nakita, osnivaju se fabrike i radionice različitih profila, te postaje jedna od prvih zemalja izvozno orijentiranih.
Izrael se u početku i dalje oslanja na novčanu pomoć zapadnih zemalja, kao i na donacije bogatih Jevreja izvana, ali i pored toga njihov cilj ostaje isti – biti neovisan i osloniti na sopstvene resurse kako se u budućnosti ne bi opet kajali.
Drugo: Istaknuti se kao prva vojna sila u arapsko-islamskoj regiji s ciljem dominacije nad arapskim, islamskim državama, kolektivno i individualno.
Izraelska vojska stalno je ponavljala slogan da je opstanak Izraela usko vezan za njihove zastrašujuće vojne sposobnosti. Njihova vojska mora biti najjača sila u regiji, sa mogućnošću brzog i efikasnog djelovanja u bitkama.
Sjedinjene Američke Države usvojile su ovaj slogan radeći na vojnom osposobljavanju Izraela sve dok ne postane vojna sila kojoj se niko ne može suprotstaviti. Iz toga se rađa parola o nepobjedivoj vojsci, kao obliku psihološkog rata, s podrškom na terenu u borbi protiv Arapa i njihovih saveznika.
Izrael se ne zadovoljava samo vojnom pomoći Zapada, nego radi na unaprijeđenju neophodnog naoružanja. Razvijaju nove modele tenkova, borbenih aviona i bespilotnih letjelica, raketa, ratnih brodova, pušaka…itd. Zatim ide i korak dalje, donoseći odluku o nabavljanju oružja za masovno uništenje i radom na razvoju velikih nuklearnih kapaciteta, koje će njihovim oponentima biti uskraćeno.
Treće: Strategija vođenja ratova na tuđoj teritoriji, s namjerom da se pošasti rata udalje od teritorija pod izraelskom kontrolom. Izrael je oformio veoma veliku i sposobnu vojsku, opremljenu najsavremenijim naoružanjem. Ova vojska isticala se od drugih svjetskih armija po posebnom načinu ratovanja – dolasku na mjesto tenzija i sukoba, zatim sposobnosti grupisanja i brzim, odlučujućim napadima.
Izrael nastoji sačuvati i svoja naselja, kako velika tako i mala, od svega onoga što rat sa sobom nosi, svodeći sve svoje ratne akcije na susjedne, arapske teritorije, a ponekad i na daleke arapske zemlje poput Tunisa i Sudana.
Izrael je uništio arapska naselja, tenkovima poharao zemlju, brojnim napadima iz zraka uništava brojne centre i institucije, no arapska vojska nije imala snage da se brani i zaustavi te stalne napade izraelske vojske.
Četvrto: Iniciranje ratova s ciljem prikupljanja informacija o neprijatelju, njihovim vojnim sposobnostima, planovima, naoružanju i ostalom. Izrael neprestano radi na angažiranju saradnika i špijuna iz reda Arapa, u svim državama, a naročito u Palestini i zemaljama iz okruženja. Fokusira se na ubacivanje špijuna u redove arapskih oficira, pa možda čak i ministara i arapskih vladara, kako bi rasporedio svoje agente po različitim sigurnosnim i civilnim institucijama, a onda bio upućen i u najsitnije detalje.
Preventivni rat je najbolja opcija i dovodi do najmanje gubitaka.
Izrael pokreće akciju prikupljanja svih informacija, opasnih, jakih i efikasnih, a zatim kreće u rat sa svim potrebnim podacima o ciljevima na koje treba izvršiti napad ili ih neutralisati. Naravno, u takvoj situaciji arapska vojska bilježi ogromne gubitke, dok su gubici izraelske vojske bili minimalni. Vođene su stalne procjene na osnovu podataka snaga sigurnosti o trenutnim mogućnostima Arapa, njihovim relacijama i vojnoj osposobljenosti, a onda su se sve dalje aktivnosti poduzimale na temelju tih saznanja.
Peto: Preventivni rat je najbolja opcija i dovodi do najmanje gubitaka. Od svog nastanka Izrael primjenjuje ovu strategiju koja se može opisati izrekom: „Pojedi ga za ručak prije nego li te pojede za večeru!“ Drugim riječima, nužno je usmjeriti udar svakoj arapskoj snazi i uništiti je prije negoli postane sposobna vojno ugroziti Izrael. Stoga je Izrael 1948. godine vojnim aktivnostima isprovocirao sukob sa arapskim armijama i uništio ih prije nego su ojačale i postale sposobne suprotstaviti se.
Šesto: Od svog nastanka Izrael provodi edukativne programe, podiže svijest svojih građana, i budi naučno razmišljanje, izgrađujući svijest naroda u skladu sa svojim viđenjem pitanja arapsko-izraelskog konflikta. Također radi na podizanju nivoa posvećenosti i žrtvovanja za ciljeve Izraela. Gradi povjerenje kod svojih građana, razvija smirenost i sigurnost, kako bi bili sposobni pristupiti problemima i rješavati ih s vizijom, logikom i naučnom metodom, jer jaka država počiva na snazi njenih građana,
Sedmo: Konačni sigurnosni plan Izraela jeste učiniti Izrael oazom sigurnosti za sve Jevreje svijeta. Cionistička retorika i dalje je usmjerena na tvrdnje da nema sigurnosti za Jevreje osim u jakom i sigurnom Izraelu.
Prvi napad na Irak
Prva arapska država koja je izvršila raketni napad na Izrael je Irak, no taj napad nije bio jakog intenziteta i nije znatno utjecao na teoriju izraelske sgurnosti. Međutim, iz tog napada uzete su smjernice za dalja djelovanja u budućnosti. Arapski otpor u Libanu i Plestini nastupa sa više utjecaja i jačine.
Prvi veliki udar na izraelsku vojsku desio se 2006. godine u ratu sa Libanom. Bio je to udar i na cijeli sigurnosni aparat Izraela. Hezbollah je obasuo Izrael raketama koje su paralizirale život građana. Raketirani su izraelski gradovi i doseljenička naselja, ljudi su bili prinuđeni bježati u skloništa. Ulice i trgovi Izraela više nisu bili sigurni, opsnost od raketa prijetila je svima. Nisu bili sigurni ni sjeverni dijelovi izraelske teritorije, ljudi su izgubili osjećaj sigurnosti i vjeru da je država u stanju da ih spasi.
Jedna od osnovnih taktika Hezbollaha bila je ograničavanje napada izraelske avijacije i to kopanjem tunela za skrivanje, kako avijacija ne bi mogla izvršiti napad na borce.
Hezbollah je tokom godina razvio dobar odbrambeni sistem u borbi protiv špijuna i agenata, i na taj način spriječio dotok informacija Izraelu. Tačno je da Izrael posjeduje savremenu tehnologiju za prikupljanje informacija, međutim Hezbollah uspijeva obezbijediti veoma sličnu opremu, držeći se stava da je čovjek najbitniji element u prikupljanju informacija. Hezbollah progoni špijune i agente uz pomoć različitih metoda ulaženja u njihov trag, stoga Izrael ulazi u rat totalno nespreman i biva iznenađen vojnom sposobnošću Hezbollaha i njegovom taktikom i snalaženjem na terenu.
Jedna od osnovnih taktika Hezbollaha bila je ograničavanje napada izraelske avijacije i to kopanjem tunela za skrivanje, kako avijacija ne bi mogla izvršiti napad na borce. Zbog toga se izraelska avijacija u svojim napadima sveti civilima i uništava domove običnog naroda.
Ono što je ovdje bitno naglasiti jeste da se bitka nije vodila samo na tlu Libana i da Izrael nije iznenadio Hezbollah, nego naprotiv, Izrael je bio taj koji je doživio iznenađenje. Izvršen je napad na izraelsku oazu sigurnosti i tako iščezava teorija o neporaženoj vojsci, izraelsko povjerenje u svoju vojsku doživljava veliki udar.
Rat 2014.
Hamas i palestinske snage otpora u Gazi nastavljaju ovim putem, iznenadivši cijeli svijet svojom sposobnošću za napredovanje, razvoj i proizvodnju i pored činjenice da je Gaza opkoljena i da uopće nema osnovnih potencijala za razvoj.
Palestinska odbrana obasipa Izrael kišom raketa, iz svih dijelova okupirane Palestine. Ljudi nemaju drugog izbora pred tom navalom, sem da pobjegnu u skloništa i shvate činjenicu da je svako drugo mjesto sigurnije od Izraela.
Cijeli Izrael je sada svjestan, shvatili su to njegovi građani, obavještajne službe, vojska i svi odgovorni, da Izrael više nije sigurno mjesto i da Izrael više nema snage voditi ratove kao prije.
Gaza je izgradila mostove vojnog uspjeha koje je palestinski otpor veoma dobro iskoristio.
Najvažnija stvar u ovom ratu 2014. jeste da je on vođen na palestinskom tlu. Palestinci se više ne moraju braniti sa susjednih teritorija kao do sada, nego pružiti otpor sa svog terena. I ne samo to, ovog puta stanovnici jevrejskih zajednica na jugu Palestine rade na tome da se isele u strahu od palestinskih napada.
Dakle, pred palestinskim otporom u Gazi ukazuje se prilika za proširenjem teritorija u budućnosti. Gaza je izgradila mostove vojnog uspjeha koje je palestinski otpor veoma dobro iskoristio. Pred njima je budućnost koju trebaju iskoristiti.
Ovim što sam ovdje naveo ne želim reći da je priča o Izraelu završena. Moja namjera je bila ukazati na veoma brz napredak arapskog otpora u koji je uloženo dosta truda i volje. Izraelski narod više se ne osjeća kao nekad, mori ih nesigurnost i sumnjičavost. Dok su pred nama novi Arapi, Libanci i Palestinci, koji vjeruju u sebe i svoje mogućnosti i imaju ispravnu vjeru koja ih vodi u smrt radi života, kako bi živjele njihove buduće generacije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera