Turski izbori: Šta je ulog?

Piše: A. Kadir Yildirim

Nema sumnje da će premijer Recep Erdogan pobijediti na predstojećim predsjedničkim izborima. Njegova prednost, prema posljednjim anketama javnog mnijenja, mjeri se u dvocifrenim brojkama.

Ekmeleddin Ihsanoglu je predstavljen kao zajednički kandidat dvije najveće opozicijske stranke, stranke lijevog centra, Republikanske narodne stranke (CHP) i Partije nacionalnog pokreta (MHP).

Treći kandidat je Selahattin Demirtas, dopredsjednik kurdske nacionalističke Narodne demokratske stranke (HDP). Uprkos činjenici da su ovo prvi izbori na kojima će predsjednik biti direktno izabran, nakon ustavnog amandmana 2007. godine, entuzijazam za izbore je poprilično opao.

Ovi izbori turskim glasačima nude dva različita modela predsjedništva, gdje jedan predstavlja de facto promjene sistema upravljanja. Izborom Ihsanoglua ili Demirtasa zadržala bi se prilično simbolična uloga predsjednika u parlamentarnom sistemu. Nasuprot tome, izborom Erdogana sistem bi se pretvorio u polupredsjednički.

U nedavnim izjavama, Erdogan je jasno izrazio da preferira aktivnu ulogu predsjednika: “Predsjednik kojeg je narod izabrao ne može biti kao prijašnji. Kao šef izvršne vlasti, predsjednik koristi sve svoje ustavne ovlasti. Ako budem izabran za predsjednika, ja ću ih također sve koristiti. Ja neću biti predsjednik protokola.”

AKP poslije Erdogana

Erdogan zasigurno ima prostora da to uradi u skladu sa sadašnjim ustavnim odredbama koje određuju ovlasti predsjednika. 

Odmjeravao je poziciju predsjednika već neko vrijeme, posebno nakon što je propustio priliku da se kandidira 2007. godine. Njegova pobjeda bi vjerovatno učvrstila njegovu snagu nad cjelokupnom izvršnom vlasti. Ključno pitanje ovdje je kako će Erdoganov odlazak utjecati na vodstvo AKP-a.

Prema svoj prilici, Erdogan ima veliki interes da zadrži kontrolu nad strankom kada se preseli u Cankayu, predsjedničku rezidenciju u Ankari. Uostalom, to je njegova stranka. Delegiranjem ovlasti stranačkom povjereniku, uživao bi veću autonomiju u kreiranju politika sa ograničenom provjerom njegove moći.

Vrlo sličan primjer se može naći i u skorijoj turskoj historiji iz kasnih 1980-ih godina. Kada je napustio Domovinsku stranku (ANAP) 1989. kako bi postao prvi civilni predsjednik Turske, Turgut Ozal imao je namjeru da zadrži potpunu kontrolu nad svojom strankom.

Yildirim Akbulut je postao Ozalov poslušnik kao vođa stranke i premijer države. Erdogan će morati slijediti ovaj primjer i imati pouzdanog povjerenika na čelu partije, pošto turski Ustav propisuje političku nepristranost i zabranjuje bilo kakvu političku pripadnost predsjednika.

Alternativni scenarij bi bio zamjena Erdogana i odlazećeg predsjednika Abdullaha Gula, u stilu Putina i Medvedeva. Gul je dugogodišnji Erdoganov prijatelj i jedan od utemeljitelja AKP-a, koji ima znatan utjecaj nad pristalicama stranke.

Nedavna anketa je pokazala da velika većina pristalica favorizira Gula na čelu stranke u slučaju da Erdogan bude predsjednik. Iako scenarij u kojem je Gul na čelu stranke najvjerovatnije pruža najviše šansi AKP-u da preživi u eri nakon Erdogana, on će najvjerovatnije biti zabrinut zbog znatnog smanjivanja njegove moći.

Najozbiljniji protivnik na izborima mu je Ekmeleddin Ihsanoglu. Akademik je, a bio je i na čelu Organizacije islamske konferencije (OIC) od 2004. do 2014. godine. Ihsanogluova kandidatura je iznenadila mnoge. Imao je uglavnom apolitičan imidž tokom mandata na čelu OIC-a i tokom svojih birokratskih poduhvata te nikada nije bio povezan sa političkom partijom dok nije objavljena njegova kandidatura.

Dvije glavne opozicijske stranke izabrale su Ihsanoglua iz dva razloga. Prvi je taj što nudi ono što se čini kao izazov za Erdogana na konzervativnom frontu. Ono što su neki nazvali “konzervativnim zaokretom” opozicije se temelji na uvjerenju da bi svaki izazivač koji želi imati realne šanse da pobijedi na izborima morao pridobiti podršku pristalica AKP-a, dok bi istovremeno privlačio pristalice opozicije.

Drugo, Ihsanoglu se uspješno prikazuje kao apolitičan i nepristrasan predsjednik kojeg traže opozicijske stranke. On je neko ko može provjeravati izvršnu dominantnost AKP-a. Takav predsjednički profil ide ukorak s tipičnim parlamentarnim sistemom u kojem predsjednik ima uglavnom simboličnu funkciju.

Podjele u opoziciji

Najveći izazov pred Ihsanogluom je fragmentacija opozicije. Opozicijske stranke, posebno CHP, pate od intriga unutarstranačke podjele. Veliki broj grupa u CHP-u se brzo distancirao od stranačkog mišljenja o njegovoj kandidaturi.

Dok je Ihsanogluova predsjednička kandidatura usmjerena na pobjedu na izborima, Demirtasova kandidatura je značajna iz drugih razloga. Nakon decenije etničkog turskog nacionalizma i marginalizacije kurdske manjine, Demirtasova kandidatura simbolizira normalizaciju etničke politike u Turskoj.

Osjetljiva pitanja poput zahtjeva za nezavisnost, veća politička prava i službeni odnosi sa PKK-om su postali glavno uporište turske političke slike na najvećem nivou. Demirtas neće pobijediti na izborima; međutim, njegova kandidatura će zasigurno doprinijeti guranju kurdske politike na veću tursku političku arenu.

Kurdski glasovi na ovim izborima su bitni iz još jednog razloga: oni će biti odlučujući u eventualnom drugom krugu izbora.

Povećana društvena polarizacija nakon protesta u Gezi-parku i korupcijskog skandala krajem prošle godine predstavljaju veliki izazov za Erdoganovu kandidaturu. Dok polarizirano društvo osigurava da grupa njegovih pristalica ostane čvrsta uoči izbora, on sam će morati ubijediti druge biračke okruge da podrže njegovu kandidaturu kako bi osvojio više od 45 posto glasova koje je AKP dobio na lokalnim izborima u martu. 

Čini se da je u ovom trenutku najvjerovatnija opcija podrška kurdskih glasača Demirtasu. Ankete pokazuju da on ima podršku sedam do osam posto glasača. Ako Erdogan ne dobije većinu u prvom krugu izbora, kako neke ankete nagovještavaju, Demirtas i njegove pristalice suočit će se sa izborom između Erdogana i Ihsanoglua. Neki izvještaji nagovještavaju da se Erdogan nada da će moći računati na kurdske glasove kao zahvalu za tajni “mirovni proces”, koji se navodno vodi između Vlade i vodstva PKK-a.

Moguća pobjeda Erdogana uz pomoć kurdskih glasova će donijeti značajan zaokret u turskoj politici i popločati put aktivnijoj ulozi Kurda na turskoj političkoj sceni.

Erdogan bi mogao izgubiti na prvim izborima na kojima se predsjednik direktno bira, a toga je svakako svjestan. Ono što vreba u pozadini je mogući zaokret od sistema parlamentarne demokratije ka polupredsjedničkom sistemu, u kojem se predsjedniku povjerava više ovlasti. Uskoro će se vidjeti hoće li Erdogan uspjeti u tome.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera