Grupa Islamska država ‘zasjenila’ i Al-Kaidu

Korijeni grupe Islamska država mogu se nazrijeti još 2003. godine (AP)
Korijeni grupe Islamska država mogu se nazrijeti još 2003. godine (AP)

Piše: Osman Softić

Vojni uspjesi i brutalnost zločina nad neistomišljenicima, šiitima, kršćanima, misticima, Kurdima, Jezidima i drugim vjerskim i etničkim manjinama, te konsolidacija osvojenih teritorija u Iraku i Siriji, koje su ekstremisti nazvali Islamskom državom, počinje sve ozbiljnije zabrinjavati zapadni, ali i islamski svijet. Svjetske sile i međunarodna javnost zatečeni su okrutnošću boraca grupe Islamska država, koji ne prezaju ni od najgnusnijih zločina kako bi ovu tvorevinu’ učinili trajnom geopolitičkom kategorijom.

Ipak, pojava grupe Islamska država ne bi trebala biti neočekivana. Njeni korijeni sežu do 2003. godine, kada je Jordanac Abu Mus’ab al-Zarqawi na sjeveru Iraka osnovao organizaciju Tawhid wal Jihad (Vjera u jednog Boga i džihad). On je krajem devedestih ratovao u Afganistanu, rame uz rame s Osamom Bin Ladinom, osnivačem Al-Kaide. Iako je ideologija Al-Kaide i grupe Islamska država slična, budući da je zasnovana na radikalnom i redukcionističkom selefističkom tumačenju islama i njegove političke uloge u društvu, te terorističkim metodama kao sredstvom ostvarivanja ciljeva ovog pokreta, neke taktičke razlike i mimoilaženja između Bin Ladena i Zarqawija, koje datiraju još iz tog vremena, objašnjavaju razloge zbog kojih se grupa Islamska država pojavila baš u ovom trenutku i munjevitom brzinom se proširila u Iraku i Siriji.

Pojava grupe Islamska država ne bi trebala biti neočekivana, a njeni korijeni sežu do 2003. godine, kada je Jordanac Abu Mus’ab al-Zarqawi na sjeveru Iraka osnovao organizaciju Tawhid wal Jihad.

Te razlike je odlično primijetio Fawaz A. Gerges, profesor na Londonskom LSE-u, koji je o tome napisao opsežnu studiju. Bin Laden je smatrao da Al-Kaida, koja je za svoju bazu odabrala Afganistan, aktivnosti treba usmjeriti prvenstveno prema dalekom neprijatelju, odnosno Americi i njenim saveznicima na Zapadu. Zarqawi se nije slagao s Bin Ladenovim pristupom. On je smatrao da prioritet treba biti borba “kod kuće, protiv domaćeg neprijatelja”, prije svega nasilno svrgavanje despotskih arapskih režima i stvaranje islamskog političkog sistema, koji će biti baziran na šerijatu (islamskom pravu), ali po matrici Al-Kaide.

Nakon američko-britanske invazije na Irak 2003. godine stvoreni su “idealni” uslovi za radikalne islamističke pokrete da testiraju uspješnost svoje ideologije  i vojne sposobnosti stečene na ratištima u Afganistanu. Današnja grupa Islamska država prvobitno je nazvana Al-Kaida u Iraku. Nakon izbijanja građanskog rata u Siriji, operativne aktivnosti ovog pokreta proširile su se i na teritorij te zemlje. To se odrazilo i na ime organizacije koja je nazvana Islamska država u Iraku i Siriji (ili Levantu). Irak tada postaje globalni centar džihada. Zbog američke agresije i niza zločina njenih okupacionih snaga, koje su postsaddamovski Irak od sekularne, iako despotske države, pretvorile u vjersko-sektašku tvorevinu, u kojoj je većinskim šiitima data gotovo apsolutna vlast u Iraku, došlo je do svjesne marginalizacije i alijenacije sunita, što je itekako išlo naruku ekstremistima poput Zarqawija.

Brutalna vojna sila

Likvidacija Zarqawija 2006. i pet godina kasnije Bin Ladena nije uopće dovela do slabljenja njihovih pokreta, a najjače uporište sunitskih ekstremista postao je Anbar, najveća iračka pokrajina. Za vrijeme tzv. buđenja (sahwa) i napora američkih okupacionih snaga u Iraku da pridobiju iračke sunite, kako bi se zajedno s američkim snagama suprotstavili pobunjenicima, oslabljena je grupa Islamska država, čiji su vodeći zapovjednici likvidirani. Do pregrupiranja i jačanja ove organizacije ponovno je došlo nakon povlačenja američkih okupacionih snaga iz Iraka, a na njeno čelo dolazi Abu Bakr al-Baghdadi. Neuspjeh režima u Bagdadu da različite sunitske vojne formacije uspješno inkorporira u nove oružane snage Iraka dodatno je osnažio grupu Islamska država.

Prošiitska sektaška politika iračkog premijera Nourija al-Malikija dodatno je uzrokovala povećanje nezadovoljstva sunita svojim položajem u Iraku, što su ekstremisti, također, vješto iskoristili. Dodatni impuls jačanju grupi Islamska država pružio je građanski rat u Siriji. Brutalnost režima Bashara al-Assada prema sirijskoj opoziciji i revolucionarima koji su poveli oružanu pobunu pomogli su joj da dobije novi legitimite, regrutira nove ratnike i, zahvaljujući uspjesima na bojnom polju, preraste u respektabilnu, iako brutalnu vojnu silu kakva je danas.

Od terorističke organizacije grupa Islamska država se tako brzo transformirala u pravu vojsku, koja je uspjela osvojiti teritorij, zadržati ga i na njemu uspostaviti administrativnu vlast.

Baghdadi je kasnije formirao sirijski ogranak grupe Islamska država, Jabhat al-Nusra (front Nusra), na čije čelo je izabran Abu Mohammed al-Golani, čiji nadimak aludira na lokalitet Golanska visoravan, odakle on potiče. Za razliku od grupe slamska država, koji se od nje odvojio, front Nusra je djelovao u sprezi s vođama Al-Kaide, kojima je ostao lojalan. Dalje prilike u Iraku i Siriji pogodovale su rastu grupe Islamska država, koja je postajala sve jača, potisnuvši utjecaj transnacionalnog pokreta Al-Kaida, koji je postepeno gubio utjecaj u Iraku i Siriji. Animozitet između vodstva grupe Islamska država i Al-Kaide porastao je do te mjere da se Zawahiri distancirao od grupe Islamska država i njene sektaške orijentacije, koju je smatrao pretjeranom, a posebno od njenih zločina, koji su bez presedana.

Grupa je jačala munjevitom brzinom i zauzimala sve više teritorija, koji su držale druge opozicione formacije Assadovom režimu, uključujući područja pod kontrolom umjerene Slobodne sirijske vojske. Od terorističke organizacije grupa Islamska država se tako brzo transformirala u pravu vojsku, koja je uspjela osvojiti teritorij, zadržati ga i na njemu uspostaviti administrativnu vlast. Naravno, ta vlast počiva na izopačenom i ekstremnom tumačenju izvora islamskog prava, koje je u suprotnosti s osnovnim principima autentičnog islama.

Otvorena invazija i okupacija

Uprkos tome, grupa je svoj projekat, tzv. islamski halifat, zahvaljujući sofisticiranom baratanju elektronskim medijima i globalnim društvenim mrežama predstavila i pokušala prodati kao model “idealne islamske države”, koji su radikalniji muslimani u arapskim zemljama, ali i na Zapadu, prihvatili kao svojevrstan “uspjeh islama”. Srećom, većina muslimana u svijetu osudila je projekat grupe Islamska država, pogotovo metode pomoću kojih je uspostavljena.

Pored ove interne dinamike razvoja postoji niz drugih faktora i aktera koji su svojim djelovanjem pomogli da grupa postane ono što je danas – najveća prijetnja vjerskom pluralizmu, miru i sigurnosti na Bliskom istoku, ali i najveća moderna podvala islamu i muslimanima. Faktori koji su pogodovali nastanku grupe Islamska država su, prije svega, autokratski sistemi vlasti u arapskom svijetu, iz kojih grupa crpi “legitimitet” i pridobija pristalice. Pored toga, američka intervencionistička politika na Bliskom istoku, koja je nakon 2001. godine poprimila karakter otvorene invazije i okupacije, itekako je važan uzrok jačanja grupe Islamska država. Tome je posebno doprinijela američka okupaciona politika tranzicijske uprave u Iraku, koja je od pluralnog Iraka svjesno stvorila ekskluzivističku sektašku šiitsku državu i to u nastojanju da balansira rastući sunitski ekstremizam, koji je uglavnom dolazio iz Saudijske Arabije.

Faktori koji su pogodovali nastanku grupe Islamska država su, prije svega, autokratski sistemi vlasti u arapskom svijetu, iz kojih grupa crpi ‘legitimitet’ i pridobija pristalice.

Tome, također, treba dodati jačanje iranskog utjecaja na Bliskom istoku, koji je, posebno nakon američkog povlačenja iz Iraka, dobio na strateškoj dubini proširivši svoj utjecaj u Iraku. Osim toga, iransko svrstavanje na stranu režima u Damasku i pružanje podrške Assadovim snagama protiv sirijske opozicije, nakon čega je i libanska šiitska milicija Hizbullah, također, stala na stranu Assadovih snaga, dolila je ulje na vatru i izazvala otvoreni sektaški sukob sunita i šiita s katastrofalnim posljedicama. Selefijski islamski pokreti u zaljevskim zemljama su, također, znatno potakli jačanje grupe Islamska država.

Tome je posebno pomogla izdašna finansijska pomoć bogatih pojedinaca, a neki analitičari tvrde i vlada zemalja Vijeća za saradnju Zaljeva, prvenstveno Saudijske Arabije. Članice ovog tijela, u strahu od iranske opasnosti i dominacije, svjesno su podržale teritorijalni projekat grupe Islamska država kao svojevrsnu geopolitičku tampon-zonu i protutežu rastućem iranskom geopolitičkom utjecaju. Nije tajna da su pripadnike grupe Islamska država u Jordanu obučavali američki stručnjaci, a špekulira se da je i teritorij Turske korišten za njihovu obuku i infiltraciju na sirijski teritorij, iako Vlada Turske to negira.

Dva isključiva tabora

Gepolitički utjecaj Irana kao glavnog nosioca otpora izraelskoj i američkoj hegemoniji na Bliskom istoku arapske monarhije poimaju dvojako. One ga vide kao pokušaj širenja šiitskog mezheba (pravne škole islama) na tradicionalna sunitska područja arapskog svijeta, ali i kao prikrivenu “agresiju” perzijskog safavidskog nacionalizma. Zbog ovakvih percepcija Saudijska Arabija je vojno intervenirala u Bahreinu, kojim vlada manjinska sunitska dinastija porodice Halifa, unatoč većinskom šiitskom stanovništvu, kojeg je u Bahreinu blizu 70 posto. Stoga je grupu Islamska država i sukobe u koje je involvirana pogrešno posmatrati jednostrano i reducirati ih na nivo religije. Ti sukobi su multidimenzionalni i ponajviše odražavaju neprincipjelnost, kontradikciju i sektaške afinitete, budući da zemlje Vijeća za saradnju u Zaljevu u Bahreinu vojno štite vladavinu manjine, dok u Siriji više od tri godine finansiraju i naoružavaju najekstremnije opozicionare Assadovom režimu, a djelimično i legitimnu demokratsku opoziciju.

Ono što najviše zabrinjava u trenutnom bliskoistočnom košmaru je činjenica da se umjerene, demokratske i legitimne snage, liberalni politički pokreti, pa i najozbiljnija politička snaga, Muslimanska braća, zbog sebičnih interesa pojedinih država svjesno marginaliziraju, proglašavaju terorističkim i zabranjuju, dok se oči zatvaraju pred najezdom i brutalnim zločinima grupe Islamska država, bez da se poduzimaju kredibilne mjere u njegovom suzbijanju. Čak je i Thomas Friedman, novinar The New York Timesa, kojeg njegovi kritičari smatraju apologetom zapadnog neoimperijalizma u arapskom svijetu, nedavno primijetio da se Bliski istok sve više prestrojava na dva isključiva političko-ideološka tabora.

Saudijska Arabija je vojno intervenirala u Bahreinu, kojim vlada manjinska sunitska dinastija porodice Halifa, unatoč većinskom šiitskom stanovništvu, kojeg je u Bahreinu blizu 70 posto.

Prvi je ISIS, koji odražava tamnu stranu redukcionističkog militantnog selefizma, drugi je SISI, pod čim se ne misli samo na egipatskog diktatora Abdul Fattaha al-Sisija, već na paradigmu kontrarevolucionarnih snaga status quo na Bliskom istoku, koje on simbolizira, a koje su podržale državni udar koji je on izvršio, zaustavivši time širenje Arapskog proljeća i demokratizacije. Pored simplificiranih Friedmanovih paradigmi na ISIS i SISI, postoji, dakako, onaj prigušeni, ali autentični glas arapskih naroda, koji se neće moći trajno neutralizirati, bez obzira na omjer trenutnih snaga, strateške i ekonomske interese vodećih sila ili, pak, petrodolare i zapadni vojni arsenal. Taj glas se i dalje čuje, a utjecaj Arapskog proljeća samo je privremeno zaustavljen. O tome najbolje svjedoči otpor palestinskog naroda.

S obzirom na to da sloboda pripada svim narodima podjednako, svjesno je negirati Arapima kako bi se sačuvali uski interesi samoproglašenih vladajućih arapskih oligarhija i hegemonističkog Izraela kardinalna je greška koju Zapad i njegovi arapski klijenti čine na vlastitu štetu. Grupa Islamska država je samo jedna od posljedica te neprincipijelne politike.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO