Stop novoj regulaciji interneta

Debati o regulaciji interneta prijeko potreban zdrav razum (AFP)
Debati o regulaciji interneta prijeko potreban zdrav razum (AFP)

Piše: Silvia Elaluf-Calderwood

Današnji poznavaoci globalnih komunikacija u određenim aspektima nalikuju špijunima u Washingtonu koji pomno prate rad Federalne komisije za komunikacije (FCC) u potrazi za znacima o njihovom narednom potezu u borbi o načinu na koji će se regulisati internet. Situacija je poput one u trileru o hladnom ratu iz 80-ih i gotovo je jednako dramatična.

Iako je formulisano kao domaće pitanje, ostatak svijeta, posebno Evrope, pomno prati dok SAD razmatra moguće drastične promjene svog regulatornog okvira u oblasti komunikacija i tehnologije. Uzimajući u obzir mjeru do koje takve politike utječu na ostatak svijeta, američki regulatorni organi trebali bi izbjeći nepromišljeno srljanje do odluke ili velike promjene politike.

U proteklih osam godina Federalna komisija za komunikacije borila se sa otvorenom politikom na internetu, poznatom i kao politika neutralnosti. U dva navrata pokušali su postaviti formalni zakon, da bi im američki sudovi rekli kako nemaju ovlasti nametati pravila koja su, uopćeno, tako osmišljena da zabranjuju blokiranje ili usporavanje sadržaja pružatelja usluga (ISP). Federalna komisija za komunikacije sada ponovno pokušava donijeti odvažnu politiku, nastavljajući s aktivnostima nakon obavijesti od 15. maja da će pristupiti izradi predloženih pravila. Rok za prve komentare bio je 18. juli.  do kada je prikupljeno više od 1,1 milion komentara. Rok za odgovore na komentare je 10. septembar.

Ovaj put postoji mogućnost da će Federalna komisija za komunikacije uspostaviti zakone koji podsjećaju na status quo u Evropi uprkos sve masovnijim zahtjevima za promjenu. Propisi u Evropi klasifikuju internet kao tzv. zajednički prenosilac (common carrier), odnosno javno sredstvo koje je pod strogim nadzorom neizabranih vladinih birokrata. Ovaj model je spriječio razvoj interneta u ruralnim područjima u Evropi u kojima se rijetko pojavljuju novi pružatelji usluga, a trenutni nemaju dovoljno podsticaja da poboljšaju mreže.

Zdrav razum

Umjesto da nauče na primjeru Evrope, američki regulatorni organi, možda, nepromišljeno srljaju prema reklasifikaciji interneta, a da nisu dvaput razmislili o dugoročnim posljedicama takvih promjena. Postavlja se pitanje hoće li širokopojasni pristup internetu (broadband), ukoliko bude klasifikovan kao zajednički prenosilac (common carrier), poboljšati konkurenciju i učinkovitost?

Činjenica da SAD ima potpuno zastarjele zakone o telekomunikacijama mogla bi čak biti korisna za napredak; podstiče da debata o neutralnosti na internetu prevazilazi političku ideologiju.

Brojne ekonomske analize kao i evropsko iskustvo pokazuju da tzv. mreže naredne generacije (NGN) – putem kojih se mogu prenositi zvuk, podaci i video – ne mogu biti finansijski održive unutar ovih granica. Studija koju je proveo profesor prava s Univerziteta u Pennsylvaniji Christopher Yoo pokazala je da 82%  Amerikanaca ima pristup mrežama naredne generacije brzine 25 megabajta u sekundi ili veće, dok svega 54% Evropljana ima pristup takvim mrežama.

To je zato što, kako je u izvještaju, također, navedeno, američki model koji nije zasnovan na principu tzv. zajedničkog prenosioca podstiče kompanije da više ulažu u izgradnju vlastitih mreža – 562 dolara po kući uloženo je u širokopojasni pristup internetu, u poređenju sa 244 dolara po kući, koliko se u prosjeku ulaže u Evropi.

Nadalje, koji internetski trendovi bi trebali biti najvažniji za diskusiju? Većina sadržaja koji se dostavlja uređajima je videosadržaj (Cisco predviđa da će do 2020. videosadržaj činiti 84% saobraćaja na internetu) i veliki i sve veći udio otpada na mobilni internet. Do koje mjere se – ili bi se trebali – zakoni o zajedničkim prenosiocima primjenjivati na mobilni internet? Federalna komisija za komunikacije trebala bi biti dovoljno uviđavna da se odupre bilo kakvim novim pravilima u pogledu ove internetske infrastrukture koja se brzo razvija.

Kakvu bi ulogu centri za podatke, koji pomažu direktni saobraćaj korisnicima interneta, trebali imati u ovoj diskusiji? Centri za podatke postaju sve važniji dio načina funkcionisanja interneta, jer je sve raširenija virtualizacija i usluge pohranjivanja podataka u tzv. oblak, te zbog uloge ovih centara u pomaganju strukture saobraćaja širom svijeta. Ovime se znatna količina moći stavlja u ruke nekoliko velikih igrača, i to ne samo mrežama za isporuku sadržaja kao što su Akamai i Level 3, već i provajderima sadržaja kao što su Google, Facebook i Amazon. Kako će propisi koji se tiču tzv. zajedničkog prenosioca (common carrier) utjecati na ove velike ekonomske pokretače i bi li se oni trebali brinuti o tome hoće li regulatorno tijelo širokog djelovanja s vremenom naći put od internet-provajdera do provajdera sadržaja?

Nadalje, kakva je budućnost ugovora o tzv. internet peeringu (razmjena podataka između dvije nezavisne mreže), prilikom kojih provajderi sadržaja sklapaju ugovore sa pružateljima internetskih usluga (ISP) da bi pomogli isporuku videosaobraćaja koji je ranije regulisala treća mreža za dostavu? Primjera radi, Netflix je upravo potpisao takav sporazum sa telekomunikacijskom korporacijom AT&T (neposredno nakon potpisivanja sličnih ugovora sa firmama Comcast i Verizon), u nastojanjima da poboljša uslugu. No, postavlja se pitanje kakva budućnost očekuje ovakve sporazume u kontekstu politike neutralnosti ili propisa o statusu tzv. zajedničkih prenosilaca i trebaju li oni i dalje biti povezani sa raspravama o takvoj politici, uprkos činjenici da su prisutni već neko vrijeme? Trebaju li sporazumi o peeringu uopšte biti dio diskusije o klasifikaciji interneta ako je to ustaljena praksa na internetu?

Diskusije su osnova funkcionalne demokratije. Ali, u ovom slučaju nema odgovora na previše pitanja. Stvari kao što je peering pomiješane su sa prvobitnom doktrinom da zajednički prenosioci na internetu ne bi trebali blokirati niti usporavati sadržaj. Ova zabuna u konačnici sprečava podrobniju analizu u vezi sa usvajanjem i razvojem interneta.

Čestitam američkim zakonodavcima koji vode dosta razboritiju raspravu o tome kako revidirati državne zakone koji se tiču komunikacija, umjesto da se fokusiraju na jedno po jedno pitanje. Napore Kongresa da dopuni ove zakone, fokusiranje na pitanja kao što su konkurencija, dijapazon i, nedavno, povezanost između sadržaja i pružatelja internetskih usluga, treba pohvaliti i pozdraviti veći broj zakonodavaca, regulatornih organa i stručnjaka.

Činjenica da SAD ima potpuno zastarjele zakone o telekomunikacijama mogla bi čak biti korisna za napredak; podstiče da debata o neutralnosti na internetu prevazilazi političku ideologiju. Čak je i predsjednik Federalne komisije za komunikacije Tom Wheeler priznao da su izmjene neophodne.

No, regulatorni organi trebali bi zastati i pažljivo procijeniti cijenu provedbe evropskog regulatornog modela. Tek će tada diskusija o tome do koje mjere vlada treba regulisati širokopojasni pristup internetu imati smisla. Premda to, možda, poznavaoce telekomunikacijskih usluga neće učiniti manje opreznima, sasvim sigurno će u ovu debatu unijeti prijeko potrebni zdrav razum.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Autori izvještaja o napadima 11. septembra 2001. godine upozoravaju na to da su Sjedinjene Američke Države izložene mogućnosti internetskih napada.

23 Jul 2014

U SAD-u je u toku žestoka rasprava oko ograničavanja brzine interneta.  Američka Federalna komisija za komunikaciju predložila je neutralnost na internetu. Praktično, to znači da bi svaka stranica i svi sadržaji, dobili istu brzinu transfera podataka preko interneta. Pravilo koje mnogima ne ide u korist.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO